Napisao i snimio Adis Maksić
Moj put na zapadnu obalu subsaharske Afrike počinje u zoru, 4. septembra. Kako bih ublažio udar na bankovni račun, odlučio sam putovati iz Beograda do Banjula, glavnog grada Gambije, koristeći dvije niskotarifne aviokompanije. Izabrao sam Banjul jer je ovaj grad jedna od tek nekoliko destinacija u subsaharskoj Africi prema kojima lete evropske niskobudžetne kompanije. Putovanje je cjelodnevno, a navečer me iznad Banjula dočekuje nevrijeme, neuspjeli pokušaji slijetanja kroz crno olujno nebo, i u konačnici preusmjeravanje u obližnji senegalski Dakar. Kada smo nakon četverosatnog čekanja na pisti u Dakaru konačno stigli u Banjul, kalendar je već okrenuo na 5. septembar. Ispostavit će se da je ovaj turbulentan let bio uvertira u ništa manje nemirnih sedam dana boravka u ovom najzapadnijem dijelu kontinentalne Afrike.
S vizom ili bez?
Prva noć u Banjulu prolazi u znaku posljedica oluje koja je ogromnim lokvama, ili bolje rečeno jezercima, prožela makadamske ulice i ostavila velike dijelove grada bez struje. Noćim u potpunom mraku u privatnom smještaju blizu aerodroma, odnosno pokušavam da uhvatim koji sat sna prije jutarnjeg puta za Bissau, glavni grad Gvineje Bisau. Nekoliko minuta prije sedam već sam na putu, skakučući preko natopljenog makadama sve do djelomično asfaltirane magistrale koja vodi prema jugu. Tu zaustavljam “sept-place”, odnosno kombi sa osam ili devet sjedišta koji je glavni način javnog prijevoza u ovom dijelu svijeta, i koji kreće sa stanica tek kad se napuni. Dakle bez fiksnog reda vožnje. Zbog učestalih granica, političke nestabilnosti i loše infrastrukture, na putu za Gvineju Bisau ću ih promijeniti čak tri, a putovat ću od jutra do mraka iako je razdaljina manja od 300 kilometara.
Nakon malo više od sat vremena vožnje dolazim na granicu između Gambije i južnog dijela Senegala, i u razgovoru sa graničarem saznajem da bezvizna pravila ulaska u Gambiju važe na aerodromu, ali ne i na kopnenim granicama. To je informacija na koju nigdje nisam naišao uprkos detaljnom planiranju putovanja. Kroz prijašnja iskustva naučio sam da u Africi očekujem neočekivano: internetske stranice se ne ažuriraju, a pravila mijenjaju po nahođenju moćnika. Nakon Gvineje Bisau planirao sam se kopnenim putem vratiti u Gambiju, a zatim nastaviti sjeverno ka Dakaru. Preda mnom su sati razmišljanja kako u povratku “preskočiti” malu Gambiju, koju su evropski kolonizatori poput dugačkog klina ucrtali unutar šire teritorije Senegala tako da ju je kopnom skoro nemoguće zaobići.
Ozbiljna jezička barijera
Nakon granice, mijenjam “sept-place” i nastavljam prema Gvineji Bisau kroz južni Senegal. Trošni “sept-place” je pun, a ja sabijen u ćošku zadnjeg sjedišta. Motor i škripanje trapa prave buku, u zraku se osjeti miris hrđe, a sa svakom od bezbroj rupa u cesti dotičem poderani tapacir krova. Ipak, zadubljen u prizore pored ceste, ništa od navedenog mi ne smeta. Prolazimo pored siromašnih sela ušuškanih u zelenilo visoke bogate vegetacije. Svakih nekoliko kilometara se smjenjuju asfalt i makadam, a tek povremeno nailazimo na druga vozila. Iako dotrajala, natovarena su raznim potrepštinama, pa čak i pokojom kozom. Put usporavaju i učestali vojni punktovi na kojima se kontrolišu isprave i motivi putovanja.
Pokušavam razgovarati sa saputnicima, a kako se obraćam na engleskom, taj pokušaj je spoj pojednostavljenog govora i pantomime. Nalazim se u zoni ozbiljne jezičke barijere. Pored lokalnih etničkih jezika, ljudi ovdje govore, ili bar u velikoj mjeri razumiju, i jezik njihovog evropskog kolonizatora. Jedino je u Gambiji taj jezik engleski, dok se u Senegalu govori francuski, a u Gvineji Bisau kreolski portugalski. Iako su kolonizatori po vlastitom nahođenju crtali linije između kolonija, dijeleći ista plemena a spajajući različita, te linije su vremenom proizvele i istinske razlike. Tako se danas ljudi sa dvije strane nekadašnjih kolonijalnih linija, a danas čvrstih državnih granica, razlikuju po jezicima koje govore, televizijskim kanalima koje gledaju, utičnicama koje koriste, i bezbroj drugih praksi svakodnevice.
Nakon nešto više od dva sata, ulazimo u Gvineju Bisau. Već prvi kilometri puta otkrivaju znatno veće siromaštvo od već siromašnog južnog Senegala. Sela uglavnom nemaju ni struju ni vodu. Kuće su napravljene od blata, u dvorištu su bunari, a na pokojem krovu solarni panel kao izvor električne energije. Većina stanovništva preživljava od poljoprivrede, a pored ceste grupe tinejdžera pokušavaju zaraditi prodajući glavni izvoz ove zemlje: orahe i kikiriki. Pri svakom usporavanju prilaze i našem vozilu, a prvenstveno meni kao jedinom bijelcu u njemu. Ipak, prizori nisu otužni. Dok odrasli rade u polju, djeca se igraju ili kupaju u obližnjim jezerima nadošlim u ovosezonskim kišama.
Grad bez nebodera
Vožnja od granice do glavnog grada Bissaua trajala je oko četiri sata. Iako smo se vozili jednom od glavnih magistrala u državi, put se većinom sastojao od lošeg makadama. Tek pred sami ulazak u Bissau prelazimo na široku asfaltiranu cestu, a tu nas dočekuje i saobraćajna gužva. Glavni grad se sastoji pretežno od privatnih kuća i niskih stambenih zgrada s dotrajalim fasadama, a ulice pulsiraju pijačnim trgovanjem. U gradu veličine Sarajeva nisam vidio nijedan neboder ili visoku zgradu. Dolazim do hotela u kojem ću odsjesti, u samom srcu grada, nedaleko od predsjedničke palate. Dočekuje me informacija da je nekoliko sati ranije nestalo struje u kvartu. Iako je moja hotelska soba čista i pristojna, i jedna od skupljih, i ovu noć ću provesti u potpunom mraku. Već dvije noći sam u zapadnoj Africi, a jedino svjetlo koje sam vidio je ono sunčevo.
Naredni dan obilazim centralne dijelove Bissaua, i uvjeravam se u težinu života u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Čak i u elitnom dijelu grada tek dvije ili tri zgrade djeluju moderno, a asfaltirane su samo glavne ulice. Na 15 minuta hoda od predsjedničke palate je luka gdje je usidreno nekoliko zahrđalih teretnih brodova, a na blatnjavoj plaži je sigurno još petnaestak nasukanih. Tu zatičem i desetak radnika koji za sitnu dnevnicu kantama izbacuju vodu iz velike brodske olupine, pripremajući je za podizanje kranom. Dvije ili tri ulice niže nailazim na grupu muškaraca u dvadesetim koji zarađuju čisteći korištene cipele sa gomile na kojoj ih je još stotine.
Tokom obilaska sam upoznao i dvoje stanovnika koji govore dovoljno engleskog jezika da uspijevamo održati konverzaciju. Pitam ih za život u Gvineji Bisau, i dobijam ogorčenost ka bivšim portugalskim kolonizatorima. Kažu da Portugalci puno manje ulažu u bivšu koloniju nego Francuzi u Senegal, i stoga razlika u životnom standardu između dvije zemlje.
Tokom razgovora spominjem Bosnu i Hercegovinu, i reakcija je ista kao ona koju sam dobio na raznim stranama svijeta, od Šri Lanke do Perua: “Edin Džeko!” Navečer ću izaći u obližnji bar i od konobara ponovo čuti Džekino ime. Da je Džeko najveći ambasador kojeg Bosna i Hercegovina ima nije fraza, već najprostija činjenica.
Senegalski rege
Već u sedam sati narednog jutra sjedam u “sept-place” i na putu sam nazad za Senegal. Saznao sam da granica ima radno vrijeme, odnosno zatvara se svaki dan u 18 sati, tako da ništa ne želim prepustiti slučaju. Problem sa gambijskom vizom rješavam tako što sam slučajno saznao za jeftini lokalni let od mjesta u južnom Senegalu po imenu Cap Skirring do glavnog grada Dakara. U Cap Skirring stižem u kasno poslijepodne: plaže su široke, okupane suncem i ukrašene palmama. Odsjedam u udobnom smještaju koji ima i struju i vodu. Na plaži upoznajem lokalne muzičare, i predveče provodim s njima uz zvuke gitare i senegalskog regea.
Moji prvi sati u Cap Skirringu završavaju se događajem koji će mi uveliko otežati ostatak putovanja, ali i otkriti karakter Senegalaca. Dok sam iz plićaka snimao prizore zalaska zapadnoafričkog sunca iza horizonta Atlantskog okeana, nalijeće veliki talas, obara me na kamenje i potapa mobitel. Po izlasku iz vode, osoblje obližnjeg bara mi čisti i previja raskrvarenu nogu, a jedan od njih ostaje sa mnom kako bismo osposobili telefon. Kvarom mobitela gubim pristup podacima o rezervisanim smještajima, potvrdama o letovima, mapama koje koristim za orijentaciju i aplikacijama preko kojih sam u kontaktu sa Bosnom i Hercegovinom. U narednim satima ću zajedno sa mojim senegalskim dobrim Samaritancem biti u intenzivnoj potrazi za servisom elektronskih uređaja. Mobitel je osposobljen, ali stalna zamrzavanja mi govore da je rješenje privremeno.
Narednog dana nakon polusatnog leta stižem u glavni grad Senegala, Dakar, i odmah odlazim u servis na dodatnu popravku mobitela. Kao posljedica višestruke popravke, većina gotovine koju sam ponio se istopila, pa odlučujem podići novac iz bankomata. Iako su dijelovi Dakara moderni, sa širokim zakrčenim cestama, staklenim neboderima i mnoštvom stranih biznisa, bankomata je malo. U poslovnom dijelu ih ima nešto više, ali tri različita mi odbijaju transakciju. Također, većina trgovanja se obavlja isključivo kešom, tako da mi je bankovna kartica trenutno gotovo beskorisna. Nije mi preostalo ništa drugo nego da štedim gotovinu koja mi je ostala.
Međutim, teret svakog problema je lakši kada ste okruženi ljudima koji ga žele olakšati. Stanovnicima Dakara siromaštvo nije oduzelo osjećaj za nevolju drugog, pa čak i kad je taj drugi bijelac iz puno bogatije daleke Evrope. S prvim pokušajem komunikacije, njihova naizgled hladna lica transformišu se u izraze radoznalosti i pokušaje razumijevanja mojih riječi koje izgovaram na njima stranom, engleskom jeziku. Već u narednoj komunikaciji, osmijeh uzvraćaju osmijehom i traže način da mi pomognu. Slučajni prolaznik mi tako pomaže u potrazi za bankom, a radnik mjenjačnice prihvata moje preostale gambijske dalasije iako je mjenjačnica namijenjena samo za eure i američke dolare.
Iz Dakara se 20-minutnim letom vraćam za Gambiju, a zatim putujem kući. Na aerodromu saznajem da Gambija naplaćuje ne samo ulaz već i izlaz iz zemlje, i da se čak ni to ne može platiti karticom. Srećom, cijena je 20 eura, taman onoliko koliko mi je ostalo u novčaniku.
