Sa oko sto radova, atraktivna i uzbudljiva ovojesenska izložba u najvećoj ciriškoj galeriji, Kunsthaus Zürich, prikazuje izvanredan rad Niki de Saint Phalle, jedne od najvećih umjetnica našeg vremena: rane asamblaže, umjetnost performansa, grafiku, skulpture Nane, Tarot Garden i velike instalacije u javnom prostoru.
Niki de Saint Phalle (zapravo Catherine Marie-Agnès Fal de Saint Phalle, rođena 29. oktobra 1930. u Neuilly-sur-Seine blizu Pariza; umrla 21. maja 2002. u San Diegu) bila je francusko-švicarska samouka slikarica i kiparica. Jedna od najznačajnijih umjetnica 20. stoljeća, postala je poznata širom svijeta po svojim skulpturama zvanim “Nane” različitih formata: na prvi pogled one svjedoče o naizgled bezbrižnoj vedrini koja je oblikovala imidž umjetnice. Ali rad Niki de Saint Phalle je mnogo više i dublje od toga.
Potiče iz plemićke obitelji, međutim, njeno djetinjstvo bilo je daleko od bezbrižnog i sretnog. Bila je izložena seksualnom zlostavljanju oca, a majka je pred tim zločinom zatvarala oči i nikada je nije zaštitila – sudbina koja je na Niki i njeno stvaralaštvo ostavila trajne posljedice.
U ranoj mladosti, Niki se bavila manekenstvom i pojavila sa na nekoliko naslovnih stranica Voguea, Lifea i Harper’s Bazaara, ali je nervni slom okončao tu fazu njenog života. Za sebe je izjavljivala da je njen put ka umjetnosti bio put ka izlječenju i kao takav nezaobilazan – prve radove napravila je upravo u periodu oporavka.
Njen opus je iznenađujuće višestruk – ekscentričan, emotivan, mračan i brutalan, duhovit, zagonetan i uvijek izazovan. Izuzetno širok spektar njenog rada ogleda se u slikarstvu i crtežu, u asamblažima, akcijama i skulpturama velikog formata, ali i u pozorištu, filmu i arhitekturi.
Intenzivno se bavila društvenim i političkim temama i propitivala institucije i uzore – diskusije koje danas još jednom dokazuju njenu aktuelnost. Također, njeno privatno i umjetničko partnerstvo sa Jeanom Tinguelyjem, švicarskim kiparom poznatim po velikim mobilnim skulpturama, utjecalo je na njen rad. Izbor djela za ovu izložbu daje uvid u kompleksan i vrlo zanimljiv opus ove izuzetne umjetnice, a naravno nudi i šareno, raznoliko zadovoljstvo gledanja. Potrudili smo se omogućiti vam uvid u mali izbor njenih radova izloženih u Zürichu.
Hon (She – The Cathedral), 1966.
Hon/Elle je monumentalna skulptura napravljena po modelu Niki de Saint Phalle, 1966. godine, u saradnji Jeana Tinguelyja i Finca Pera Olofa Ultvedtnotea. Otvorila je svoja “vrata” 3. juna 1966. u Moderna Museet u Stockholmu. Na izložbi je izložen kartonski model i pokazuje se film o nastanku djela.
Gigantska Nana leži na leđima, razdvojenih nogu, podignutih koljena kao na ginekološkoj stolici, pružajući vaginu kao ulaz za javnost. Ima veoma malu glavu, velike grudi i zaobljen trbuh trudnice. Unutar skulpture, koja se može posjetiti kao kuća, nalaze se razne “sobe”, kao i mehanizmi. Dimenzije skulpture su 23 × 13 × 14 m (23 metra dužine). Teška je šest tona. Gledaoci su mogli ući u figuru kroz vaginalni otvor veličine vrata. Tamo su se našli u toplom, “mračnom” ženskom tijelu koje je funkcionisalo kao zabavni park sa garniturom za sjedenje, planetarijumom, galerijom sa “lažnim” umjetničkim djelima, kinom sa 12 sjedišta, akvarijumom, mliječnim barom unutar dojke, ribnjakom, telefonom na novčiće, automatom za prodaju sendviča i još mnogo toga.
Shooting Pictures, 1960-e
Bijes je dugo dominirao umjetničkom vizijom Niki de Saint Phalle. Svojim legendarnim Shooting Pictures, koje su nastajale u provokativnim akcijama još 1960-ih, Niki de Saint Phalle dala je odlučujući doprinos umjetničkoj formi performansa i akcionog slikarstva, iako se ona tu nije zaustavila. Niki je postavljala na platno kesice sa bojama i onda pucala na njih. Na izložbi je prikazano i njeno zaštitno odijelo koje je nosila u tim akcijama.
Tea Party or Chez Angelina, 1971. i The Toilette
(Make Up or Mirror of Life), 1978.
Ove dvije glomazne grupe svjedoče o stavu umjetnice prema majci. Chez Angelina je jedna od najpopularnijih čajdžinica u Parizu, a dvije prikazane dame su majka i tetka umjetnice. Njihova sablasna nakaznost ogleda se i u “poslasticama” kojima se časte: jedna je upravo pojela pola krokodila, a druga mušku lutku.
The Toilette prikazuje nakazu praznog pogleda, koja potpuno automatski, odsutna, pokušava da se uljepša, radeći pokrete koji cijeli život ponavlja. Njeno lice neodoljivo podsjeća na uprošteni crtež mrtvačke glave. Navodno ju je nakon ovog rada majka upitala da li ju je ikada voljela, a Niki odgovorila da majka nju nije nikad.
Muški princip
U ranijim radovima žena je objekat kojim upravlja i modelira ga okolina, mekano tkivo bez vlastite volje, a muški princip je nešto prijeteće, nasilno i razarajuće, odgovorno za ratove i uništenja, čudovište sačinjeno od simbola razaranja. Ili barem nosorog ili konj, koji otetu nevjestu odnosi ko zna kuda, ostavljajući nas da se duboko zabrinemo nad njenom sudbinom.
Motiv mladenke veoma je čest u radovima Niki de Saint Phalle, a jedna od najpoznatijih se nalazi u Centru Georges Pompidou u Parizu. Obje skulpture dio su serije Brides. Rad na nevjestama počinje 1963. godine, kada se ona razvela. Počela je da stvara likove i jadne i sumorne, prilično patetične, da priča svoju priču u kojoj žene, jednom udate, više nisu žene, već funkcionalna bića. Mladenke osuđuju različite statuse žena u životu: supruga, majka, medicinska sestra, prostitutka, vještica itd. Tehnika assemblage (kolaž od plastičnih objekata) idealna je da se obuhvate sve te uloge projicirane u figuru mlade.
Vrt tarota, 1998.
Niki de Saint Phalle je takođe slavna po svojim velikim javnim radovima i arhitektonskim aktivnostima, koji se mogu naći širom svijeta. Najpoznatiji je, možda, park skulptura Vrt tarota, inspiriran Parkom Güell Antonija Gaudija u Barceloni, koji je izgradila na svome zemljištu u toskanskom selu Garavicchio. Il Giardino dei Tarocchi sadrži dvadeset i dvije monumentalne figure koje predstavljaju njenu viziju velikih arkana tarota, a izgrađene su od armiranog betona i prekrivene ogledalima i keramičkim mozaikom. Postavka se završava sa dvije skulpture iz ovog parka: Umjerenost i Obješeni izloženi su u manjem formatu.
Lubanja (Soba za meditaciju), 1990.
Umjetnica je bila inspirirana meksičkim folklorom i mitologijom, koje je sigurno poznavala i koji su je fascinirali tokom posljednjih godina života u mjestu La Jolla u SAD-u, na meksičkoj granici. Kolosalne glave su simbol Dana mrtvih i vjerskih proslava pretkolumbovskog porijekla. Imaju funkciju “memento mori” koja nas podsjeća na kratkoću života na zemlji. Može se ući u unutrašnjost skulpture, a namijenjena je meditaciji o prolaznosti života. Tih godina mnogo Nikinih prijatelja umrlo je od side, te ju je često prisustvo smrti u njenom neposrednom okruženju inspiriralo za ovaj monumentalan rad.
Nane
“Vladavina Nana je zaista jedina mogućnost. Komunizam i kapitalizam nisu bili tako uspješni. Mislim da je došlo vrijeme za novo matrijarhalno društvo. Mislite li da bi svijet i dalje gladovao da žene imaju svoje mišljenje?” “Nana” je dvosmislen francuski izraz za modernu, samouvjerenu, erotski oslobođenu ženu na lošem glasu. Nastao je kao asocijacija na istoimeni lik iz romana Emilea Zole iz 1880. godine. Sredinom 1960-ih, Niki de Saint Phalle anticipirala je ideje ženskog pokreta frazom “Sva moć Nanama!” Njene velike skulpture žena prvi put su bile izložene u Parizu u oktobru 1965. Bujnije i slobodnije, oslobođene bijesa i nasilja prethodnih faza, djevojke vas pozivaju na zabavu. Kroz njen dalji rad provlače se životno afirmativne, vesele, šarene, uglavnom rasplesane, često veće od prirodne veličine, debele Nane.
Godine 1968/69. nastala je Crna Nana, tada doživljena kao provokacija. Nane se zalažu za vitalnost, ženstvenost, slobodan dizajn bez inhibicija i konvencija, ujedinjuju sve žene, sveobuhvatan su odraz ženskog postojanja. Nane su rađene u različitim formatima, od najmanjih do ogromnih, kao što je Hon.
