Razgovarao Senad Pećanin
Snimio Balša Rakočević
Jak zemljotres, sa epicentrom u Hercegovini, pogodio je i Crnu Goru 22. aprila ove godine u 23:08 h. Bio je prilično snažan, jačine 5,7 stepeni Richterove skale, a po jednu mladu djevojku u Stocu bio je koban. Građani Podgorice, čak i stariji, ne sjećaju se da je ijedan trajao toliko dugo – čak 16 sekundi, koje su trajale kao vječnost. U tom trenutku, u programu sjajne Gradske televizije u Podgorici emitirana je uživo redovna emisija vijesti. U studiju je informacije saopćavala urednica vijesti: “Pregovori o manjinskoj vladi… (počinje vidno pomjeranje stola i zidova) su… Opa!… U ovom trenutku… događa se zemljotres… nadam se da će biti sve u redu (sto u studiju i zidovi i dalje ‘plešu’)… Nastavljamo sa… Dnevnikom… (‘ples’ i dalje traje)… Malo je turbulentno… Ali… pregovori o manjinskoj vladi trajali su predugo i sve se svelo na brutalnu podjelu plijena…”
I, Milica Pavićević je, hladna ko špricer, nastavila sa vijestima. Sutradan su svi portali i mnoge televizije u regionu emitirale snimak reakcije mlade, ali iskusne novinarke. Nevjerovatna staložena reakcija je, u okolnostima za koje ne postoji priprema ili dovoljno iskustvo, od Milice napravila zvijezdu Gradske televizije Podgorica, čije je jedno od najomiljenijih lica postala već na startu emitiranja programa u septembru 2021. godine.
Otkud “opa”? Koristite li često taj uzvik?
– “Opa” jeste moja uzrečica kad god nešto zgriješim. Kad mi treba samopomoć, ja kažem “opa”. To mi je neka vrsta odbrambenog mehanizma, skoro razbijanje straha. A možda se radi i o nekoj nesvjesnoj kupovini vremena u neočekivanim situacijama, dok se ne snađem.
Da li vam se nakon te večeri ljudi obraćaju sa “opa”?
– Moguće je da će “Opa” postati moj nadimak. Ono što mi se sviđa jeste da kad god mi se ljudi obrate sa “opa” primjećujem da se nasmiju. Očito je da, unatoč onom užasnom osjećaju da se zemlja trese, to “opa” je izgleda djelovalo umirujuće na gledaoce.
Kad gledate iz ove vremenske perspektive, kako vam je izgledalo ono veče, onaj trenutak kada ste osjetili zemljotres?
– Iskreno mislim da su pohvale i reakcije ljudi preuveličane, iako su sve odreda bile jako lijepe. Ali, nekako sam vjerovala da se ništa strašno neće desiti. Kao da sam razmišljala u tom trenutku: da je htjelo nešto strašno da se dogodi, već bi se dogodilo. Sto u studiju se prvo malo ljuljao, pa je onda krenulo još jače ljuljanje. I to je bilo to.
Možete li se sjetiti šta ste u tom trenutku, toj sekundi, razmišljali, kako da reagujete? Da li vam je prolazilo kroz glavu da se sakrijete pod sto, da iziđete iz studija…?
– Sjetila sam se sjajne Dubravke Drakić, glumice. Ona mi je prošla kroz glavu zato što nas je učila, pripremajući nas za rad na Gradskoj televiziji, nekim dobrim reakcijama u nezgodnim situacijama. Dakle, kad god je čovjek u nekoj nezgodnoj situaciji, ili kad se sprema za javni nastup, uvijek treba imati vremena da udahne i izdahne, da misli na disanje, da pokuša da se smiri. Pomisao na Dubravku je trajala desetinku sekunde, i to me je smirilo. Vjerovatno zato što je ona, sama po sebi, jedna plemenita žena koja ima nevjerovatno lijepu energiju. Ona mi je pala na pamet. A u drugom djeliću sekunde sjetila sam se mog kolege Dražena Sekulovića iz IN televizije: on je montažer i imao je običaj da u hodnicima, između montaža, kad god neko prođe, viče za njim: “Opaaa! Ihaaa!” Pomisao na otkačenog Dražena i plemenitu Dubravku mi je prošla kroz glavu.
“Iskreno mislim da su pohvale i reakcije ljudi preuveličane, iako su sve odreda bile jako lijepe. Ali, nekako sam vjerovala da se ništa strašno neće desiti”
Da li vam ljudi na ulici dobacuju “opa”?
– Dobacuju mi prijatelji, a meni nepoznati ljudi, kada me prepoznaju, obično se nasmiju.
Danima ste bili zvijezda u praktično svim medijima u regionu.
– To je bila jedna lijepa energija u ovim teškim vremenima.
Bilo je i duhovitih komentara ispod objava snimka vaše reakcije. Jedan čitalac je napisao: “Treba mi žena za život poput ove novinarke Gradske televizije!”
– A ja sam vidjela drugi, na Twitteru, od jedne gledateljke: “Treba mi muškarac stabilan kao Milica Pavićević!” To mi je najduhovitije što sam pročitala.
A jeste li i inače tako smireni?
– Hm… Kad razmislim, u kriznim situacijama jesam smirena. No, navika mi je da sve radim u zadnji čas. Valjda i zbog posla, jer informacije čekam do zadnjeg časa prije ulaska u studio. Uvijek je neko odbrojavanje, uvijek sam ograničena vremenom. Kolege mi kažu da sam hitra, ali i dalje mislim da sam smirena u takvim situacijama. Ja imam već sedamnaest godina iskustva rada na televiziji.
Jeste li u već bogatoj karijeri imali neko slično iskustvo?
– Ne baš ovako, ali je bilo svega. Sjećam se prvog spoticanja, na početku, kada mi ništa, ni u zemlji ni u svijetu, nije bilo previše blisko, jer me prethodno nije ni interesovalo. Počela sam kao prezenterka vijesti i sjećam se da su mi roditelji pričali da su se traumirali prilikom mog prvog pojavljivanja pred kamerama. Naime, oni su gledali u moj sako, vidjeli su da se sako pomjera i shvatili su da je to od lupanja mog srca. Ali, to su roditelji i to je njihov doživljaj. Dešavalo mi se na početku da osjećam da mi srce jako lupa, da imam tremu, a jednom sam čak i morala prekinuti vijesti zbog toga što nisam mogla doći do daha. Kolege, urednik Draško Bubreško i snimatelj Balša Rakočević, pritrčali su i donijeli mi vodu i šećer. A sjećam se i kako sam se napatila sa Mahmudom Ahmadinedžadom: nikako mi nije uspijevalo da izgovorim njegovo ime, trebalo mi je, koliko se sjećam, šest pokušaja da izgovorim ime iranskog predsjednika. A sad se sjetih i nedavnog događaja kada je pao dron na zagrebački Jarun. Radila sam Drugi dnevnik i prva rečenica je glasila: “Zagreb je zamalo izbjegao tragediju.” A ja sam zapela na “izbjegao”: u mojoj interpretaciji krenulo je “izjeb…” To je posljednja “nezgoda” koje se sjećam.
Da li i danas, nakon toliko godina rada, imate tremu kada ulazite u studio ili se spremate za javljanje uživo?
– Uvijek imam tremu, neku blagu. Često zavisi i od informacije koju treba da saopštim ljudima. Nedavno sam, na primjer, imala u studiju otpravnicu poslova Ambasade Ukrajine u Crnoj Gori. Govorila je o strahotama koje se dešavaju u njenoj domovini. Iako svakodnevno pratim šta se događa, njene riječi i ona su me jako potresle. Bila sam na ivici suza. U nekoliko navrata sam se jedva suzdržala da ne zaplačem. Duboko proživljavam sve informacije koje saopštavam a koje nose nesreću, bol… Baš sve! I ne mogu to da prevaziđem, valjda sam takvo biće: progutam to i patim zbog tuđe nesreće koja na neki način postane i moja. U posljednje vrijeme protok loših informacija je veoma agresivan…
Da li više volite raditi program uživo ili snimljeni?
– Uživo, više volim uživo, i većina emisija koje radim je takva.
Kako ste se uklopili u Gradsku televiziju Podgorica?
– Uživam. Radi se o mladoj, vrijednoj ekipi punoj entuzijazma. Tu sam upoznala puno talentovanih ljudi za koje sam sigurna da će zauzeti značajna mjesta pod “nebeskom medijskom kapom”. Sretna sam što sam u prilici da sarađujem sa iskusnijim kolegama i koleginicama i da učim od njih.
Kada se radi o novinarstvu, da li je generalno teže ženama nego muškarcima?
– Teže je ženama koje imaju porodične obaveze: nije ih lako uskladiti sa novinarskim obavezama. Čini mi se da su žene više požrtvovane. Iako je skoro praksa da kolege idu na komplikovanije, teže zadatke, moj utisak je da su žene spremnije da “podmetnu leđa” i da se bore. No, i u Gradskoj televiziji i u prethodnoj u kojoj sam radila većinu su činile žene.
