DUŠKO MANDIĆ, SARAJEVSKI ELVIS PRESLEY: Da mi nije bilo brata, umro bih od gladi

Muzičar Duško Mandić, poznatiji kao sarajevski Elvis, nema menadžera, ostao je bez brata koji je brinuo o njemu, a suviše je vaspitan da bi se nametao medijima i koncertnim promoterima. Ovim razgovorom, suradnik Gracije odlučio je podsjetiti javnost na Elvisa – uz nadu da će se već naći neko ko će organizirati još koji njegov nastup

Nedavno objavljeno

Razgovarao Senad Pećanin
Snimci Arhiv Milomira Kovačevića-Strašnog i privatni album

Sarajlija Duško Dule Mandić (69) živi je dokaz da čovjek treba dobro da promisli prije nego što nešto zatraži od Boga. Naime, Duško je na početku svoje muzičke karijere, opčinjen Elvisom Presleyem, od Boga zatražio da mu nikad ne dozvoli da od muzike zaradi novac, jer želi da svira iz ljubavi. A Bog mu je želju uslišio. I tako sarajevski Elvis već pedesetak godina teško živi, doskora ga je hranio brat koji je iznenada umro, a sada samo ljubav prema muzici. Prije rata, sva sarajevska raja je znala Duška Elvisa i voljela ga je, a idioti su ga pokušavali ismijavati i praviti budalom samo zato što su mislili da Duško tek tako, garderobom i frizurom, pokušava imitirati Elvisa. Svi oni koji su ga makar jednom uživo čuli, postali su Elvisovi poštovaoci. Današnja sarajevska “Pink generacija” zna sve o nekom Bobanu Rajoviću, dok o Elvisu, naravno, pojma nema.
Elvise, reci nešto o sebi i svojoj porodici.
– Rođen sam u porodici sa četvero djece 29. maja 1947. u Jeftanovića palati u Sarajevu, u Titovoj ulici. Moj otac se zvao Lazar Mandić, a majka Anica. Dva brata su mi, nažalost, umrla: stariji, kojeg nisi poznavao, i mlađi, Dragan, koji je, jadan, umro nedavno. Sestra mi je živa. Bolešljiva, ali je, hvala Bogu, živa. Na Dobrinji je.

Duško Mandić s bratom Draganom

Čega se najviše sjećaš iz djetinjstva?
– Sjećam se kad sam se kao dječak kupao u Miljacki, na Kozjoj ćupriji. Drage su mi bile i šetnje s bratom po Trebeviću. Divno je bilo moje djetinjstvo, i kad bih mogao, sutra bih se vratio. Mada, nije bilo lako. Iako su radili i otac i majka, nekad nije bilo dovoljno hljeba na stolu, ali nikad se nisam žalio. I kad sam bio gladan, šutio sam. Išao sam u školu u Vježbaonu, gdje je sad Skenderija, a onda u “Veselin Maslešu”. Otac me je tjerao da učim gimnaziju, Prvu, pa sam onda išao u Drugu… Nažalost, ništa od toga nisam imao.
Kako si se počeo zanimati za muziku?
– Sa mnom u klupi u “Veselin Masleši” sjedio je Vlado Borovčanin, bubnjar. On je lupao po klupama, a ja sam pjevao. U to vrijeme je bio popularan Elvis Presley, bilo je njegovih filmova, koje sam gledao u kinima Romanija, Sutjeska, Radnik. Sad ih, nažalost, više ne emituju… Nisam znao riječi njegovih pjesama! Gdje ću ja znati riječi kad sam se rodio u Sarajevu?! Nego sam, onako, bbbbbbb, mutljo, lupao po klupama. A raja koja me je slušala, govorila je: “Ti imaš talenta, samo bi morao znati riječi. I trebao bi se doškolovati da bi pjevao.” I ja sam tako to primio dušom, i malo-pomalo, malo-pomalo, trebalo mi je jedno 30 godina da izučim. Sada sam u stanju da izađem na svjetsku binu.
A je li tebi cilj bio da pjevaš kao Elvis ili i da izgledaš kao on?
– Meni se sviđao njegov način pjevanja, ali i njegov lik: imao je bujnu kosu, bio je zgodan i nekako me je opčinio. Zavolio sam ga, ali ne sve pjesme. Ima nekih koje nisu čemu, koje ja nikad ne bih ni slušao, ni učio! Jedan mi je dao dvije longplejke s 24 pjesme: nijedna pjesma ne valja na tim pločama!
Znači da ti nisi bio nekritički zaljubljen u Elvisa, u sve njegovo?
– Volio sam samo pjesme koje se meni sviđaju. Njega su proslavile: Jailhouse Rock, Hound Dog, Blue Suede Shoes, Johnny B. Goode, Love Me Tender i Are You Lonesome Tonight. I gdje god sam imao koncerte, strana publika je uvijek tražila ove pjesme.
Jesi li imao svoju raju, svoj bend, ili si sam svirao?
– Gitaru sam počeo svirati sâm, kao amater, potpuno. Bio je prekoputa jedan iz Jevrejske zajednice, Salom, simpatisao me je jer znam pjevati i učio me akorde. Kad bih naučio dva-tri akorda, počeo sam u kući vježbati sam. Imao sam tada jedno 18 ili 19 godina. On me je dovodio u svoju kuću čisto da se sa mnom iživljava. Bio sam mu zabava. Kad smo snimili na magnetofon – on solo, ja ritam gitara, a i pjevao sam – ljudi koji su slušali su rekli: “Pa nije ovo loše!”

I ti već tada počinješ svirati Elvisove pjesme?
– Ma ne samo to: počinjem se oblačiti kao Elvis i odmah bivam izložen šprdnji, podsmijehu, ko biva, ja budala što se oblačim kao Elvis. A ti koji su se šprdali, nikad me nisu čuli. A kad bi me čuli, govorili su: “Nisi ovo ti, ovo ti nama podvaljuješ drugog pjevača! Ne možeš ovo znati, ti si rođen u Sarajevu! Mi tebe znamo kad si svirao po klupi!”
A kad si počeo učiti engleski jezik?
– Engleski me počeo učiti brat. Riječ po riječ.
Koji si strani jezik učio u školi? Ruski?
– Njemački. Znao sam ga govoriti prije 30 godina, a sad jedva deset riječi. I krenem ja tako učiti engleski. U to vrijeme su dovodili Amerikance i Engleze da uče naše studente, da budu lektori, pa sam ja s jednom lektorkom stupio u kontakt. Ona i njen mladić bi dolazili kod mene, prepisivali bi. Teško je išlo, puno bi im trebalo: puste ploču, slušaju i skidaju tekstove. Kažu, ma, jeste to naš jezik, ali oni tako pjevaju da je jako teško razumjeti; je li rekao live ili leave ili life, ili love me ili let me… Plaćao sam im i jelom i pićem i parama da mi dolaze u kuću. S oskudnim parama koje nisam imao u džepu, ja sam morao plaćati… Oni su se mučili, ali kad bi prepisali pjesmu, svi smo slavili. E, a kada bi došli nakon jedno 10 ili 15 dana, ja naučio pjesmu! Čudili su se kako sam naučio napamet, govorili mi da sam veliki talenat.
A, jesi li imao prevode, jesi li znao šta pjevaš?
– Kad mi prepišu pjesmu, prevodio bih riječ po riječ, da vidim o čemu pjesma govori. Uspio bih prevesti 90 posto.
Jesi li skidao samo Elvisove pjesme?
– I Little Richarda. Znaš ti Little Richarda? Cassius Clay, što je sada umro, kad se rukovao s Little Richardom, Little Richard ga je gledao s visine, ko biva ja sam Little Richard, a ko si ti, Cassius Clay. Znaš, gledao ga je s visine i jedva mu je pružio ruku. Nije potrajala sekunda, Little Richard je izvukao ruku, a Cassius Clay se zamalo nije onesvijestio od uzbuđenja što se rukovao s Little Richardom!

“Meni se sviđao Elvisov način pjevanja, ali i njegov lik: imao je bujnu kosu, bio je zgodan i nekako me je opčinio”

Jesi li šezdesetih godina išao na plesnjake, u FIS…?
– Jesam, i u Slogu. U Slozi svirali Indexi, u FIS-u Pro Arte i onaj debeli Savčić… I oni su me puštali na binu čisto iz šprdanja, da prave od mene budalu.
Jesi li ti to osjećao?
– Haha… Pa kako nisam?! U malom prstu sam ja imao ono što su oni imali u glavi. Ali, morao sam šutiti. Vidio sam da od mene prave budalu, ali nisam imao druge prilike da izađem ne binu osim da me oni puste. Nikad me nisu počastili ni sokom, ni kafom, nikad!
Sjećaš li se prvog nastupa na bini?
– Sjećam, u Slozi, imao sam jedno 18-19 godina, znači, prije 40 godina. Pimpek kaže: “Hajde, pustit ćemo te, otpjevat ćeš jedno dvije pjesme na kraju.” Na njihovo zaprepaštenje, dogodi se veliki aplauz. I tri-četiri najljepše djevojke Sarajeva su čekale da ih ja pratim kući. A njima je to bilo jako krivo. I Bodi Kovačeviću. Bilo mu je krivo kad mu je jedna koja je živjela u studentskom domu na Bjelavama rekla da hoće da je Duško otprati. Po tri-četiri najljepše Sarajke sam imao priliku pratiti kući da sam htio! Ali, ne mogu ih sve četiri pratiti, izaberem jednu. Na osnovu moje muzike, mogao sam imati najljepše djevojke u gradu. I da sam imao pameti, da sam htio biti Don Žuan, mogao sam ih imati na duši stotinu! Ali, pošto sam iz patrijarhalne porodice – ah, ne valja ova, ne valja ona; biraj ovu, biraj onu – ostao sam sâm…
Kad si počeo nabavljati garderobu, da izgledaš kao Elvis?
– Tek nakon 20 godina, tamo negdje 1965. ili 1970. Sam sebi sam pravio odjeću. Sam! Šnajder sašije, a ja uljepšavao iz glave, stavljao šljokice, one dijelove od pliša… A ljudi me pitali odakle nabavljam takva odijela. Kad bih im objasnio otkud mi garderoba, nisu mi vjerovali.
Jesi li imao nelagodu da hodaš Sarajevom obučen kao Elvis?
– Nisam smio to nositi po gradu zato što sam znao da bi se ljudi smijali, izrugivali i dovikivali.
Kad si prvi put prošetao gradom obučen kao Elvis?
– Prvi put je to bilo kad me je Milomir Kovačević Strašni snimao kod Sebilja i iznad Babića bašče za onu fotografiju koja je izašla na naslovnoj stranici knjige. Milomir me je jako poštovao; rekao mi je da sam veliki talenat i da je šteta što sam rođen ovdje gdje me niko ne cijeni.
Da li si ikad razmišljao da od svog bavljenja Elvisom možeš napraviti i biznis?
– Nikad! Nikad nisam očekivao da zaradim pare na tome i nije mi ni žao. Da je neko bio na mom mjestu, zaradio bi velike pare. A ja niti sam sposoban, niti sam htio.
Sjećam se tvojih nastupa na turneji povodom promocije Omladinskog programa Radio Sarajeva krajem 80-ih godina, publika te fantastično primala, sjećam se i tvog nastupa u Banjaluci…
– U Banjaluci su dvije djevojke bile sa mnom i čak naveče dolazile meni u sobu, da prespavaju. Dvije lijepe djevojke, znači koliko su me cijenile…
I jesi li ih primio u sobu?
– Nisam.
Što?
– E, sad se kajem. Zato što sam budala! Umjesto da otvorim vrata i da se zabavim, ja, budala, kažem: “Ja sam legao spavati.” A one odoše postiđene. Em se ponizile… Rekao sam im: “Otiđite vi kod Nevena.”
Anđelića?
– Ja.
I odoše li?
– Ne znam jesu li. Pitao sam ga sutradan jesu li mu došle dvije djevojke, a on kaže da nisu. Rekoh mu: “Ja sam tebe preporučio jer si mlađi od mene i ljepši.”
Ljepši možda i nije, mlađi jeste…
– Ma, eto, mislim, ‘nako, zgodan je za mene bio.
Jesi li imao ljubavi u Sarajevu?
– Da sam htio, stotinu bih ih imao. Ali, išao sam od jedne do druge… Imao sam puno prilika, ali sam bio ohol, birao, ponižavao, i zato sam kažnjen da sam ostao sâm. Ali, ne žalim se, i treba da sam kažnjen.

“Prvi put sam prošetao gradom obučen kao Elvis kad me je Milomir Kovačević Strašni snimao kod Sebilja i iznad Babića bašče”

Je li ti danas žao što se nisi oženio?
– Nije. Otac mi je rekao: “Ti se nikad nećeš oženiti!”, a majka: “Ti nećeš moći ni s jednom ženom.” Pitao sam zašto, a ona je rekla da sam ters.
Je li bila u pravu, šta misliš?
– Ja mislim da su u pravu i otac i majka što se nisam oženio i što nisam grehotu napravio. Nisam ljubitelj djece, sam živim, sam ću i umrijeti, i gotovo.
Jesi li volio nekoga od sarajevskih muzičara kada si počinjao karijeru?
– Pravo da ti kažem, ni do koga nisam držao.
Zato što ni oni tebe nisu cijenili?
– Nisu me podnosili zato što sam uvijek govorio da volim Presleya, Little Richarda, Chucka Berryja, Roya Orbisona, Carla Perkinsa, Jerryja Leeja Lewisa, Johnnyja Casha. Pa mi kažu: “A nisi nabrojao nijednog od nas!?” E, zato me nisu voljeli. I nisu me nikad primali u svoje društvo, niti sam ja patio zbog toga.
A jesi li ikad nešto radio? Od čega si živio?
– Radio sam s bratom po Sarajevu.
Šta ste radili?
– Farbali smo stanove i fasade.
Znači da ste fino zarađivali…
– Brat, a ja uz brata. Da mi nije bilo brata, od gladi bih umro.
Misliš na mlađeg brata, što je nedavno umro?
– Da, njega. Stariji se nije baš puno družio sa mnom. Volio me je, ali je bio na svoju ruku. Ali ovaj mlađi, Dragan, Gugo, on bi legao u grob za mene, toliko me je volio. I ja sam njega. Volio bih da sam umro davno prije njega, da ne dočekam ovo. Cijeli život, 60 godina, bili smo nerazdvojni.
Tebe politika nije nikad zanimala, je li tako, Duško?
– Nikad, mene je samo muzika zanimala.
A jesi li ikad mogao pomisliti da će izbiti rat?
– E, kad sam bio pred rat na Trebeviću, gledam odozgo na Sarajevo i mislim: Mnogi su se ljudi posilili, i najeli i napili. A kad se najedeš i napiješ, i pun si para, onda ne znaš šta ćeš od sile pa bi se potukao. I onda sam molio Boga da ovdje ne dođe do bitke, svi siti i napiti i puni para. I, bogme, kroz godinu dana dođe do bitke. A pobili su se oni koji su psovali Jugoslaviju i govorili da ne valja, a sad ti isti kažu da je dobra bila Jugoslavija.
Ti si volio Jugoslaviju?
– Ništa ja nisam imao od Jugoslavije. Nisam imao hljeba na stolu, ali se nikad nisam žalio. Govorio sam, neka imaju svi, ne moram ja. Nikad nisam bio zavidan.
Gdje je tebe rat zatekao?
– U Americi. Otišao sam mjesec dana prije rata.
Kako si otišao u Ameriku, je li to bilo prvi put da ideš?
– Bio je Američki kulturni centar na Obali, sjećaš se? I jedanput zvoni telefon, kaže: “Bi li ti za našu ambasadu u Beogradu održao koncert? Koliko tražiš para?” Ja kažem da bi, a oni mi kažu da se javim direktoru.
Koliko si tražio para?
– Znaš šta, bio sam zadovoljan da mi daju dvjesta dolara i put. A brat mi kaže: “Šuti, nemoj ti govoriti, ti si naivan. Šuti, vidi koliko će oni ponuditi!” I ja im kažem: “Eto, koliko vi smatrate da je pravilno, vi meni platite.” Kažu, dobro, koncert je tad i tad, spremi se. Ja i brat na voz, dođemo u ambasadu u Beogradu, oni kažu: “Večeras ćete održati koncert.” Mi održimo koncert, kad sutradan, otvorimo kovertu, a ono šest stotina dolara! A brat kaže: “Ti si htio za dvjesta, a oni ti dadoše šesto. A da su tebe pitali, rekao bi dvjesto.” Znači, bolje da sam šutio. I ne samo to: kažu mi da sam se dopao ambasadoru. “Ako biste imali želju otići u Ameriku, dat ćemo vam vizu i pomoći malo. Da li biste voljeli posjetiti Memphis, gdje leži Elvis Presley?” Ja im kažem: “Pa, nisam baš nikad ludio za tim da ga posjetim, ali ako vi smatrate, ne bježim, samo, treba otići do Memphisa.” Znaš, naprimjer, avion sleti u New York, a od New Yorka do Memphisa je kao odavde do Stockholma. Autobus ide od šest ujutro do deset navečer sljedećeg dana. A brat kaže: “Šuti, nemoj govoriti da nisi ljubitelj! Reci da jesi, ljubitelj sam, pomozite vi nama.” I 500 dolara za džeparac, da imamo platiti autobus…
A ko je platio avionsku kartu?
– Mi, brat ušparao. I došli mi do New Yorka. Dočekao nas jedan s tablom “Duško, Dragan”. Prenoćili kod njega, sutradan na autobusku stanicu, do Kanade i iz Kanade u Memphis.
I šta bi kad dođoste u Memphis?
– Bio sam jako uzbuđen, srce mi lupalo. Pokažemo mi novine, stavili nas u američke novine, i onda su me intervjuisali: kako sam zavolio Elvisa, koju muziku volim, koga cijenim…
I dobro, ti si u Memphisu, ovdje počinje rat. Šta si onda uradio?
– Sestra nazva na telefon: “Čujete li vi ovo?”, kad ono: bum, bum! Pitam šta je to, a ona kaže granate. “Nemojte se šaliti da bi se vratili! Bože, sačuvaj! Hljeba da ne jedete, nemojte se vratiti!” A mi imali kartu na dva mjeseca i propade karta. Prijavimo se u biro, prvo u neko mjesto kod Kanade, a onda odemo u Kaliforniju. I ostali tamo blizu tri godine.
U kojem mjestu?
– Kraj Los Angelesa.
Je li vam lijepo bilo?
– Patnja, teška.
Što?
– Nismo imali gdje spavati. Motel dvije stotine dolara nedjeljno.
Jeste li šta radili?
– Radili malo, krpili. Jedva…
Jesi li gdje nastupao?
– Jesam, ali jako slabo plaćeno. Sto dolara. Ali, ne samo meni, ne plaćaju ni druge. Eno, onaj Jerry Lee Lewis, znaš za njega, mi ga vidimo kraj Las Vegasa, pije za šankom, i pitamo ga: “Je li slobodno malo s vama popričati?” Kaže: “Hajde, ali nemojte dugo.” “Izvinite, vi ste nekad izjavili da ste zarađivali 10.000 dolara za jedno veče. Je li i sad dobijete toliko?” Kaže: “Dobijem 600 dolara.” Znači, spao je s 10.000 na 600 dolara. Onda nije ni čudo što su meni davali stoju… E, onda su rekli, da si pravi Amerikanac, zaradio bi hiljade dolara. Htjeli su oni mene vodati po Americi, ali ja nisam bio sposoban.
Zašto? Nisi imao menadžera?
– Bilo je nekoliko njih. Kad su pročitali u novinama o meni, dolazili su, zvali telefonom. Ne krivim ja njih, ja nisam bio sposoban, nisam mogao putovati i gotovo.

“Prije 40 godina, Pimpek kaže: ‘Hajde, pustit ćemo te, otpjevat ćeš jedno dvije pjesme na kraju.’ Na njihovo zaprepaštenje, dogodi se veliki aplauz. I tri-četiri najljepše djevojke Sarajeva su čekale da ih ja pratim kući. A njima je to jako bilo krivo”

A kako si snimao u studiju u kojem je Elvis snimao?
– Ovako je bilo: mi bili na Elvisovom grobu i u njegovoj kući, i pita mene njegov ujak: “Vidim, nosiš gitaru. Hajde da vidim kako ti to izvodiš Elvisove pjesme?” Otpjevam par pjesama, a on kaže: “Znate šta, ovo je šteta da vi ne snimite. Evo vam telefon i adresa i otiđite gdje je Presley snimio. Taj u studiju je veliki ljubitelj Presleya i možda će vas od čuda snimiti.” I brat i ja sutradan odemo. Vlasnik studija je Sam Phillips, kod njega je Elvis snimio prvu pjesmu. Kod njega u studiju sjedi Ringo Star, ja ga prepoznao, a on me pita: “Poznajete li vi mene?” Ja mu kažem ko je, ali mu i velim: “Izvinjavam se, ali ja nisam vaš ljubitelj. Vi ste svi svirali i pjevali na račun Chucka Berryja, Little Richarda i Elvisa Presleya.” A on kaže: “U pravu ste.” Ja ga pitao i on mi kaže da hoće nešto da snima u studiju, baš tom, iako može snimati u puno boljim i opremljenijim studijima. Mene su snimili besplatno.
I kad si se vratio u Sarajevo?
– Vratio sam se 1997. godine. I na sve strane su me tražili da sviram i pjevam. A sad – nigdje. Nema više nigdje one omladine. Ni jedan više ne postoji od one omladine. Kad sam svirao u Ćulhan-bašti, na Baščaršiji, ustajali su na noge, tu je znalo biti iz večeri u veče po 300 ljudi. To je bila divna omladina. Ova danas se ne može uporediti s onom omladinom. Niko me nije pitao ni za ime, ni gdje sam bio u ratu, ništa, divno su me primili.
Da li bi volio ponovo nastupiti?
– Volio bih, a čini mi se i da bih imao snage. Mada bi mi bilo teško bez brata. Iako bi on, kada bi ga se pitalo, rekao da nastupim. Rekao bi mi: “Nastupi, nemoj još leći u grob; kasno je kad se legne u grob.” Onda više nema ni nastupa, ni ništa. Hvala bogu, još sam u stanju po dva sata pjevati.

Gracija 293, 1.7.2016.
Prethodni članakMeni za zaljubljene
Naredni članakSindrom iritabilnog crijeva

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

Sarajevski kiseljak za 130. godišnjicu građanima daruje besplatni koncert Petra Graše

Na ovaj slavljenički događaj, koji će značajno obogatiti ljetnu...

Posjeta kompaniji Galenika: Tradicija i inovacije

Kompanija i proizvodni pogoni smješteni su u Zemunu, a...

KATARINA ČAS: Već mi se desilo više nego što sam ikada sanjala

Razgovarala Mersiha Drinjaković Snimila Urša Premik Rođena prije 45 godina u...