Napisala Majda Balić
Kada je prije devet mjeseci ekipa Gracije posjetila teško bolesnu pjevačicu Donnu Ares (38) na Bjelašnici, samo najoptimističniji su istinski vjerovali da će ona pobijediti rak koji je već bio metastazirao. Ona se na svježem planinskom zraku hrabro spremala za iduću kemoterapiju i u hotelsko-bolesničkoj sobi primala ljude koji su joj dolazili u posjet, dajući sve od sebe da bude u najboljem stanju. Iza osmijeha i borbenosti krila se borba na život i smrt, ali Donna je odlučujuću bitku dobila. Devet mjeseci poslije, pijemo kafu u njenom novom sarajevskom prebivalištu, smještenom vrlo blizu bolnice Koševo, a Donna je u potpuno drugačijem stanju. Zdrava. Sretna je i nasmijana. Kosa joj je počela rasti, ima je dovoljno da je čak uz pomoć frizera napravila irokezicu sa umecima, a stidljivo priznaje da joj najgore pada to što trepavice nikako da joj narastu.
Bitka sa rakom je dobijena, ali Donna ne polaže oružje – ovo je podmukla bolest i stalno se mora kontrolirati stanje. No, život je dar koji Donna sa zahvalnošću prihvata i na najbolji mogući način pokušava da iskoristi svaki novi dan. Sa sjajem u očima priča o predstojećoj promociji knjige Soba za nikoga, koja će se trećeg novembra održati u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu, ali prije toga nestrpljivo čeka 31. oktobar, kada će se, na sebi svojstven način, zahvaliti rodnom Bihaću koncertom u gradskoj dvorani.
Šta se promijenilo od januara, kada si se doslovno borila za život, do danas?
– Sve se promijenilo. Najvažnije je da su se terapije završile, odmah se osjećam oslobođeno. Do sada sam živjela kao pravi vojnik, slušala doktore, pratila termine, sve radila na vrijeme i bez kašnjenja, disciplinirano i vrijedno. Sada je sve to gotovo, ali moram priznati da se nisam opustila. Neću se vraćati starom životu, mijenjam sve. Na najgori sam način, nažalost, bila prisiljena promijeniti svoj život da bih (p)ostala zdrava. Mada još uvijek nemam nalaz, jer još mi niko službeno nije potvrdio da sam izliječena, ja se tog nalaza ne bojim –bolest sam već u glavi pobijedila. Potvrdu ćemo dobiti za četiri-pet sedmica.
Je li bitka gotova?
– Nisam nikada rekla da sam izliječila rak. Govorila sam da sam dobro i tokom pete kemoterapije. A kako se ja osjećam, to je sasvim druga priča. Moja pobjeda se ogleda u tome da sam preživjela sve tretmane i terapije. Ako već u nekim slučajevima nije izlječiv, pobjediv je! Nije ni bitno, ljudi mogu živjeti s neizlječivim bolestima, samo treba biti pametan.
Iza tebe je teška godina u kojoj si podnijela devet kemoterapija. Kako gledaš na protekli period?
– Da, devet terapija Cisplatinom, Taxolom i Avastinom, mjesec dana svakodnevnog vanjskog zračenja te tri unutarnja, sedmična zračenja. Cijela godina u terapijama. Ovih dana sam slavila godišnjicu, jer sam prošle godine završila u bolnici za Kurban-bajram, a kada je ove godine Kurban-bajram došao, osjećala sam se odlično. I bila sam odlično! Da sam kojim slučajem počela pisati knjigu prema vremenskim periodima, vjerovatno bi se zvala “Kako izliječiti rak od Bajrama do Bajrama” (smijeh). Prvu kemoterapiju sam primila 24. oktobra 2014, i to je bio dan kada sam prihvatila sve rizike.
S obzirom da smo svi javno mogli pratiti tok tvoga liječenja, neki su ti ljudi doslovno zamjerali na načinu na koji si se borila s bolešću. Kako si se nosila sa tim da su mnogi očekivali da ćeš jednostavno leći i umrijeti?
– To su samo pojedinci. Mnogo je više onih koji su shvatili i pozdravili moj način borbe, koji su me maksimalno podržali, i štaviše, stavili se na raspolaganje. Ja sam htjela da se borim sama, primala sam samo pomoć koja mi je zaista bila neophodna. Pomogla mi je ta samostalna borba jer sam shvatila da ljudi općenito misle da će doktori napraviti čuda. Nema čuda ukoliko se i vi ne primite posla! Ne možete leći i čekati da doktori nađu savršeno rješenje. Ja sam se oslonila na intuiciju, osluškivala sam svoje tijelo, na vrijeme napravila rezove i pronašla kombinaciju koja mi prija: dobru ishranu i čist zrak. Jer, rak je borba imuniteta i psihe. Imate “uljeza” kojeg se morate riješiti – tako sam sebi predstavila. Nisam to prihvatila kao bolest koja će me ubiti, bez obzira što sam bila na tom putu. Nedavno mi je moj doktor priznao da ne bih doživjela ni Novu godinu da sam ostala još mjesec dana u stanju u kojem sam bila kad sam mu se javila. Mogu slobodno reći da sam uhvatila zadnji voz. Uspjela sam u predzadnjoj fazi, stoga sam sigurna da mogu i drugi! Moja je metastaza preko limfnih čvorova bila došla do pluća, zakačila pluća, i to je za mene bila najstrašnija vijest. Kada smo skinuli metastaze s pluća, to je bila prekretnica. Tada sam bila sigurna da ću preživjeti!
Je li bilo dana kada ti je jednostavno bilo dosta svega i kada si poželjela dići ruke od borbe?
– Ne. Na vrijeme sam shvatila da sve ovisi o tome hoću li se boriti ili ne. Da sam se bojala kemoterapije, jer kemoterapija me je realno mogla ubiti s obzirom na moje stanje, nikada ne bih uspjela. Psiha je najvažnija. Oduvijek sam znala da sam jaka, ali ovaj put sam nadmašila samu sebe. Upoznala sam mnogo ljudi koji su izgubili svoje bitke upravo zbog straha. Znam da nisu sve dijagnoze izlječive, niti su svi rakovi izlječivi, ali ne smijete odustati. Živi smo dok dišemo, bili bolesni ili zdravi! Živa sam, to je bila moja jedina prednost na početku borbe sa rakom. Ljubav moga Džavida i ljubav moje porodice me ohrabrila i dala mi snagu da se borim.
Za ovu godinu dana, preko tebe smo upoznali mnogo ljudi koji se bore sa ovom opakom bolešću. Mnogi od vas nisu dobili svoje životne bitke. Čija te smrt najviše potresla?
– Malog Enisa. Bio je taman napunio pet godina kada je izgubio bitku za život. Rak na mozgu je pobijedio. Bio je to najstrašniji gubitak u cijelom ovom periodu, bilo je 1:0 za rak. Strašno.
Tvoja neuobičajena borba sa rakom uključivala je i koncert organiziran između dvije kemoterapije. Štikle, zahtjevna odjeća, kretanje na sceni, kako si izdržala sve to?
– Htjela sam i sebi i drugim bolesnicima dokazati šta sve možemo samo ako se potrudimo. Nije to morao biti koncert u Zetri kao u mom slučaju; hajmo isplest šal, hajmo skuhat ručak, hajmo prošetati – i to je za nekoga akcija. To mi je bio cilj, zacrtan cilj, da se oporavim dovoljno da imam koncert. Bilo je bitno da to napravim, bez obzira kako će biti dalje. I uspjela sam. Koncert je bio pun teških emocija, uz težak naboj, sva ta prešućena tuga koju smo okrenuli u svoju korist. Ljudi su govorili da je to moj pobjednički koncert; ne, to je bio ring. Ja i rak u ringu pred publikom. I ja sam pobijedila, zajedno sa prijateljima muzičarima koji su mi pomogli na bini. Bilo je teško u štiklama, i sva ona “borba” sa haljinama, ali kada stanete na binu i pustite glas, sve prođe. No, kemoterapija koja je uslijedila je bila najgora, iako su tada već svi mislili da sam dobro s obzirom da sam odradila i trosatni koncert na nogama. Nakon te devete kemoterapije sam potpuno izgubila glas, vratila se potpuna opća slabost, trnci i mučnine… sve se skupilo. Oporavljala sam se od nje mjesec dana. Poslije sam trebala primati Avastin još godinu dana, no, prestala sam na svoju odgovornost – lijek mi je bio preskup, a nije mi ni odgovarao. I osjećala sam se bolje.
Kako se oporavlja tvoja kosa, tvoj nekada zaštitni znak?
– Dok sam bila bolesna, nije mi bio nikakav problem što nemam kosu. Sada kada znam da je bolest iza mene, nedostatak kose mi je ogroman problem. Fali mi. Nisam sebi kompletna, a nisam više bolesna. Kosa lagano raste, to je dobar znak, ali trepavice nikako da se oporave. Svaki dan kad ustanem pogledam jesu li imalo narasle. Radujem se i milimetru!
Promijenila si način života, hoće li to utjecati na tvoj muzički izričaj?
– Sviđa mi se promjena. Ja sam kroz svoju karijeru uvijek bila Donna Ares, ali i Kraljica Balkan-žurki. Muziku, nažalost, određuje ekonomija: jeftina zabava je u modi, svirke, a ne ozbiljni koncerti. Odlučila sam se vratiti muzičkim korijenima malo prije nego što sam otkrila da imam rak, jer sam osjetila da više ne napredujem kao muzičar iako sam generalno postajala sve popularnija. Mnogi uopće ne znaju da sam ja “trenirana” da budem pijanista, da sam nastupala na Dori… Kada sam rekla da prestajem, neki su to protumačili kao da se povlačim iz muzike. A muzika je moj život. Ne prestajem vježbati.
Kako te je novo susjedstvo primilo? Smeta li im tvoje muziciranje?
– Počela sam vježbati, a ritam i repertoar su mi takvi kao da ću na pijanističko takmičenje. Komšiluk mi je super, nikome ne smeta moje muziciranje u razna doba. Prvi komšija mi je narodni pjevač Enes Begović i njegova mi supruga često napravi neku supicu, oboje su sjajni, pravi susjedi za poželjeti. Sa druge strane imam Norvežane koji su pak oduševljeni što im neko svira Chopina. Prezadovoljna sam susjedima.
Tvoja knjiga Soba za nikoga uskoro će se naći u knjižarama. Prelaziš li u spisateljske vode?
– Kada sam oboljela i kada su krenula dešavanja oko mene, ljudi su neprestano ponavljali: Trebaš napisati knjigu o ovome, nevjerovatno koliko je intenzivno sve to. Počela sam bilježiti crtice bez nekog posebnog plana, ali onda se desio koncert, krenule su i osude nekih ljudi na moj styling – tačnije rogove koje sam nosila na glavi – i to me baš isprovociralo. Povukli su me za jezik pa sam napisala odgovor od sto hiljada riječi! Ispričala sam priču kao javna ličnost, Donna Ares, ali kao i običan građanin, Azra Kolaković, koji se nosio sa svim nevoljama, zdravstvenim zavrzlamama i stvarima koje mi je rak promijenio.
Podsjeti nas, zašto si se našla na udaru dijela javnosti?
– Pa, nekima nije bilo pravo što sam imala “maleficent” rogove na glavi u jednom dijelu koncerta, smatrali su to “šejtanskim poslima” i bilo je dosta napada na vjerskoj osnovi. Dežurni pljuvači na Facebooku su bili posebno aktivni, što me jako povrijedilo. Napadali su me jer imam tetovaže, jer sam u vrijeme ramazana objavila fotku u kupaćem kostimu, zamjerali su mi jer sam se usudila bolesna otići na more… Tada sam i dobila recidiv. Nakon toga sam zaista poravnila i odlučila: ko me prozove, odgovorit ću mu i obračunati se javno! Bilo je malicioznih sajtova koji su čak tri puta u raznim vremenskim periodima javljali da sam mrtva, što je najviše nanosilo bol mojim najmilijima. Mene to sahranjivanje nije poremetilo, odvratno je da to ikome može pasti na um. Ispočetka sam se javno obraćala ljudima na Facebooku jer nisam stizala odgovarati na veliki broj privatnih upita kako sam. Kasnije, kad sam shvatila da me prate i mnogi bolesni, još sam redovnije počela izvještavati. To je donijelo i zlonamjerne ljude, ali daleko, daleko više one divne ljude koji su mi pružali podršku ili je tražili. Hvala im. Shvatila sam da mogu sve, a ne moram ništa.
O čemu govori tvoja knjiga?
– Soba za nikoga je knjiga o ljubavi. O mome Džavidu, najsvjetlijoj figuri koja me pratila sve vrijeme, mojoj sjeni. Ljubav porodice, vjera, sve mi je to pomoglo da prebrodim ovo. Džavid je knjizi dao naslov jedne zimske bolničke večeri. Bio je na hodniku i neko je naišao i pitao za koga je bolnička soba pored – bila je to soba u kojoj se primala terapija. Utučeno, pomalo rezignirano, ispalio je: “Ovo je soba… za nikoga! Za nikoga!”, ne želeći ikada ikome da kroči u tu sobu.
U knjizi si otkrila i podatak koji do sada nije bio javno obznanjen, a to je da si imala recidiv ovoga ljeta. Kako se rak vratio? I bojiš li se da će se to opet desiti?
– Ovo me iskustvo promijenilo. Naučilo me nečemu: da sebe moram staviti u prvi plan. Do tada su uvijek drugi bili bitniji, njihove želje… Radila sam ustupke, ali tek sad znam braniti sebe i reći ne. Prošla sam i recidiv, i tačno znam šta sve ovo znači. Tako brzo se situacija mijenja, od najveće sreće do najveće žalosti. Ali, nisam u strahu. Ni najmanje. Ima mnogo važnijih stvari kojima se trebam posvetiti. Zato mogu da funkcioniram. Spremna sam na sve moguće nalaze i ništa me više ne može poremetiti.
Tvoj najsretniji dan – dan kada su ti javili da si završila sa terapijama, umalo se pretvorio u najnesretniji. Šta se desilo?
– Dan kada su mi javili da sam završila sa svim terapijama je bio najsretniji dan moga života. Osjetila sam nevjerovatno olakšanje. Sreću. Neopisivo. A onda sam se vratila kući i dok sam otključavala vrata, shvatila sam da ne čujem svoga psa da laje sa druge strane, kako to obično radi. I uspaničila se: uletjela sam u kuću skoro uvjerena da je umro, udavio se nečim, progutao nešto. Onda sam shvatila da se iskrao dok sam odlazila u bolnicu. I to me učinilo najočajnijom ženom na svijetu: Timi je mali, nenaviknut da luta sam, pravi kućni, dobroćudni pas. Moj najsretniji dan se munjevito promijenio u najnesretniji. Prošlo mi je sto loših scenarija kroz glavu. Tražili smo ga satima u širem i bližem komšiluku. I taman kada sam odustala i skoro plačnim glasom rekla “idemo kući” – ide moj Timi na povocu. Ispostavilo se da ga je kod stadiona pronašla jedna divna gospođa, stavila na povodac i krenula u šetnju u nadi da će ga neko prepoznati. Drugi put tog dana vraća mi se neopisiva sreća, i kažem gospođi: “Primam izbjeglice, vraćajte ga.” Ponovo sam bila najsretnija na svijetu. Sve u jednome danu.
Kako je tvoj životni partner Džavid Ljubovci preživio svu tvoju borbu?
– Džavid se ni jednog jedinog dana nije odvajao od mene. Bio je i ostao moje sve. Čula sam mnogo priča žena koje su muževi ostavili kada su se teško razboljele jer se nisu znali i nisu mogli nositi sa svima. Džavida i mene veže nešto mnogo jače od vjenčanog lista. On je oduvijek bio tu za mene, u dobru i zlu, bez obzira što nismo povezani po ijednom ovozemaljskom zakonu. Povezani smo zakonom srca, mi smo jedno, i ova je pobjeda naša zajednička pobjeda. Bez njega, jednostavno, ne bih mogla.
