Napisala Mersiha Drinjaković
N ovo strašno ubistvo u Tuzli – muškarac je usmrtio suprugu, dvoje djece, pa se ubio. Kako reagovati kad si novinar/ka? Šta uraditi, napisati, snimiti, odakle početi? Od podsjećanja na (očito uzaludne) vapaje i apele da smo društvo koje ubija žene (i djecu), da se niko ne bavi mentalnim zdravljem, da sistem ne radi svoj posao, počevši od protokola za prijavljivanje nasilja, do pružanja žrtvama osjećaja sigurnosti da će, po prijavi, zaista nešto i učiniti. Pokrenuti mehanizme, educirati kadar, prevladati vlastite predrasude prema ženama, primjenjivati zakon, spašavati živote??
Politika ima važnija posla
Evo podsjećanja, ako nam uopšte treba, jer politika danas ima važnija posla od žena (i djece!) koju ubijaju: Te 2022. okupile smo se širom BiH. Pa smo se okupljale periodično, i strašno je što su naši protesti postali “tradicija”. I znate li da mi tu tradiciju ne želimo? Znamo i šta treba mijenjati, znamo ko su krivci, znamo i gdje su nedostaci, problemi, sistemska sporost i ne ustručavamo se o tome govoriti. Okupilo nas je tad prije godinu i po – ubistvo tridesetdvogodišnje Bišćanke Edine Odobašić koju je 11. oktobra suprug ubio u centru grada. Femicid je na djelu, Edina je, nažalost, samo jedna od žrtava, a društvo, sistem to ne vidi kao jedan od gorućih problema BiH. U međuvremenu smo svjedočili nizu ubistava žena – od Nizame Hećimović iz Gračanice, i tog gnusno prenošenog monstruoznog čina na Instagramu, do Tuzlanke Amre Kahrimanović koju je ubio policijski inspektor – službenim pištoljem koji nije smio imati jer je bio na bolovanju. I evo jučer vijest o tome da je u Lipnici nadomak Tuzle muškarac ubio svoju partnerku!
Znate li da je ovo požar koji treba gasiti? Znate li koliko je važno u školama uvesti edukaciju od najranijih dana o tome kako prepoznati nasilje i kako reagovati na njega? Znate li da moramo imati bolju zakonsku legislativu? Znate li da policijski službenici moraju imati puno stručniju edukaciju za tretman žrtava nasilja? Znate li koliko je prva reakcija sistema važna? Znate li da i dalje postoji stigma, danas 2024., strah od sramote zbog nasilja? Znate li da je sramotno da nas ubijaju a vi u institucijama ne reagujete na adekvatan način?
Kud smo prispjeli?
Hoćete i hoćemo u Evropsku uniju? Možemo li sa ovakvim crnim statistikama i poražavajućim odgovorom sistema? Kud smo prispjeli ako ne možemo spasiti žene od nasilja, od toga da ih se ubija? Ako se te žene boje prijaviti, ako se i poslije prijave nasilnika ne reaguje na pravi način i nasilnik svoj bijes iskali na žrtvi – znate li šta nam to govori? Znate li da znamo da ne radite svoj posao?
Tražimo uvođenje femicida kao krivičnog djela u sve zakonske i podzakonske akte, hitno usklađivanje krivičnih zakona s Istanbulskom konvencijom (Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici), osiguravanje prevencije i zaštite od nasilja nad ženama kroz nadležne institucije. Naš bol JESTE vaš institucionalni sram i pojedinačni ako hoćete – jer ste na poziciji i u poziciji da mijenjate a to dosad niste učinili – barem ne dovoljno.
Na kom smo stepenu evolucije?
Nasilje u porodici, prvenstveno ono nad ženama, dešava se svima, i svuda oko nas. Evo malo historijata da se podsjetimo: Ujedinjene nacije su 1999. proglasile 25. novembar Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, i to u spomen na sestre Mirabal iz Dominikanske Republike – Patriu, Minervu i Mariju Teresu – koje je na taj dan pogubio tadašnji diktator Rafael Trujillo. Sestre Mirabal su dobile nadimak Las Mariposas (leptiri) i bile su aktivistice u borbi protiv Trujillovog režima. Tog 25. novembra 1960. tri od četiri sestre su se vraćale iz posjete svojim supruzima u zatvoru kad su ih napali pripadnici Trujillove tajne policije. Sve tri su, zajedno s vozačem, bile zadavljene i polomljene su im kosti, a automobil je bačen u provaliju. Na životu je ostala samo jedna sestra, koja se zalaže za očuvanje uspomene o ubijenim sestrama…
Samo smo glasnije
Možda, uz sve aktivističke pokrete i rast svjesnosti, djeluje kao da je situacija nešto bolja u današnje vrijeme, ali nas slučajevi poput onog strašnog iz Bihaća, i ovog danas iz Tuzle uvjere da naše društvo još nije dostiglo stepen razvoja na kojem se ovakvo nasilje neće dešavati. Nasilje nam proždire sve što smo kao društvo evolucijom postigli, ništa manje ga nema danas nego što ga je bilo tokom 20. ili 19. stoljeća. Samo smo glasnije u javnom prostoru.
Svaki dan svjedočimo o novom nasilju, a žrtve često iz srama ili straha odlučuju šutjeti. A niti mnoga društva u cjelini nisu prijateljski nastrojena ka ženama, smatrajući ih niže vrijednim. Evo nekoliko primjera o tome: U Jemenu se, primjerice, na sudu žena tretira kao nekompletna svjedokinja, odnosno njezin iskaz se ne uzima ozbiljno ako nije podržan i nekom muškom zvaničnom izjavom. U Saudijskoj Arabiji ženama je tek prije osam godina dato pravo glasa na izborima, a u ovoj zemlji, kao i u Maroku, još postoji zakonska osnova da se žrtva silovanja može sudski procesuirati – jer je kriva za ovaj čin!
Suludi zakoni
U Ekvadoru je abortus nezakonit, osim ako ženi život nije ugrožen ili se ne procijeni da će roditi “idiota” ili “poremećenu osobu” – ovo stoji zvanično u zakonu. Nemojte zaboraviti da je u SAD prisutan val zabrane abortusa u saveznim državama, tamo je prije nekoliko godina počeo i pokret #MeToo – koji svjedoči da niko, pa ni žene – filmske zvijezde nisu imune na seksualno nasilje… Brojni suludi zakoni još egzistiraju u zemljama širom svijeta i ograničavaju prava ženama, dok se nasilje nad njima ne procesuira na pravi način, ostavljajući traume i posljedice do kraja života.
Bolna tema
Pravosuđe? To nam je bolna tema, jer puno nepovjerenja vlada u institucije. Trude se pojedinci, ali opet nam treba kritična masa… Još prije pet godina kada je Gracija pisala o temi seksualnog uznemiravanja, predsjednik okružnog suda u Prijedoru Duško Miloica koji je dugo posvećen jačanju ravnopravnosti spolova u pravosuđu, na pitanje kako integrisati rodna pitanja u pravosudne procedure i prakse, kazao nam je: “Rodna pitanja se moraju i trebaju ugraditi u pravosudne prakse, a samim tim i u sudske odluke. Stalnom edukacijom nosilaca pravosudnih funkcija o rodnim pitanjima i predrasudama, podizat će se svijest o postojanju predrasuda o rodu, predrasuda kojih najčešće u potpunosti niko nije svjestan pa ni nosioci pravosudnih funkcija.
Garancije za pravično i nepristrasno suđenje su sljedeće: otvorenost uma kada je riječ o ovim pitanjima, stečena znanja, stručna i na nauci zasnovana specijalizovana saznanja te njihova svakodnevna primjena u sudovima.” Rodne predrasude su, rekao nam je još 2017. Miloica, vidljive kod slučajeva nasilja u porodici, u slučajevima silovanja, pokušaja silovanja i seksualnih napada, predmetima razvoda braka, podjele imovine, povjeravanja djece, predmetma seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja na radu, u radnom pravu, kod nasljeđivanja…
Ispovijesti koje morate pročitati
Ako niste, molim vas pročitajte priču na sljedećem linku https://gracija.ba/2019/11/08/ispovijest-zrtve-porodicnog-nasilja/ Objavili smo je prije 3 godine, sadržava eksplicitne i uznemirujuće opise nasilja, fizičkog, psihičkog, seksualnog… a nasilnik je svojoj žrtvi rekao: “Toliko ću te patiti da ćeš poželjeti da samu sebe ubiješ”. Ove priče postoje svuda oko nas, i strašno je što za njih ne znamo. Svako od nas može učiniti nešto – i svaki glas koji podignemo može spasiti život.
