Napisala: Živana Jovančić
Prema najnovijoj studiji o nasilju nad djecom, koju su nedavno prezentirale Ujedinjene nacije, objavljeno je da je tokom 2002. ubijeno 53.000 djece, čak 5,7 miliona djece prisiljeno je raditi, više od pola u prostituciji i pornografiji, a često su, dodaje se, i škole mjesta nasilja, gdje je od 20 do 60 posto djece prijavilo verbalno ili fizičko nasilje vršnjaka. Istraživanja o nasilništvu nad djecom provedena u BiH pokazuju da ni mi nismo ništa drugačiji – nasilje je u porastu, ima nekoliko pojavnih oblika, a u preko 50 posto slučajeva trajalo je duži vremenski period.
Zaustaviti batine
Najvažniji dokument koji je u sferi dječijih prava usvojila država BiH je Akcioni plan za djecu od 2002. do 2010. godine. Usvajanjem ovog plana, brojna pitanja, savremene norme i standardi iz sfere dječijih prava i njihove zaštite dobili su svoje mjesto u zakonima na nivou BiH, entiteta i kantona – doneseni su zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju, o dječijoj zaštiti, o sprečavanju nasilja u porodici, krivični zakoni u BiH i entitetima… Formirane su javne ustanove i stvorena institucionalna osnova iz domena prava djeteta – osim Vijeća za djecu BiH, koje djeluje pri Vijeću ministara BiH, formirane su i Komisija za koordinaciju pitanja mladih na nivou BiH, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS, Javni fond dječije zaštite RS, a snažno je narastao i nevladin sektor za promociju i zaštitu prava djeteta.
Sljedeći korak je Državna strategija u borbi protiv nasilja, dokument čija izrada ulazi u završnu fazu i koji bi trebao biti završen do kraja 2006. godine. “Radi se o dokumentu koji će sistematizovati sve aktivnosti i mjere za sprečavanje, ili bar smanjenje nasilja nad djecom u BiH. Budući da mnogi nasilništvo nad djecom ne vrednuju kao problem, već kao nužno i efikasno sredstvo vaspitavanja i prevaspitavanja djece, u Strategiji će biti navedene mjere osvješćivanja i senzibilizacije javnosti o značenju, značaju i razmjerama problema nasilja nad djecom”, kaže Slobodan Nagradić, predsjednik Vijeća za djecu BiH.
Osim preciziranja uloga i odgovornosti ministarstava, te centara za socijalni rad, mjera koje će se provoditi u obrazovnom procesu u prevenciji nasilja, predviđena je edukacija policajaca, nastavnika, ali i samih roditelja. Izvjestan skepticizam o tome koliko će ovakva strategija zaživjeti u praksi izaziva činjenica da je i za nju potrebno kadrovsko, tehničko i materijalno osposobljavanje postojećih institucija za zaštitu djece, ali i osnivanje novih… Paradoksalna je i činjenica da se u bh. obrazovnom sistemu, bez obzira na nivo i usmjerenje, malo ili uopšte ne izučava Konvencija UN, dok nastava o nasilju nad djecom, zbrinjavanju djece bez roditeljskog staranja i slično i ne postoji.
Evropski kôd zaštite djeteta
“Nasilništvo nad djecom u svim svojim pojavnim formama: psihičko, fizičko, seksualno, uključujući prostituciju, pornografiju, pedofiliju, incest i sl., i na svim mjestima: u školi, kod kuće, u okruženju, među vršnjacima itd, je svojevrsna rak-rana Evrope”, kaže Nagradić, naglašavajući da su države obavezne da donesu ne samo dokumenta već i niz operativnih mjera koje prevenišu nasilje, zbrinjavaju djecu kad se nasilje desi, procesuiraju počinioce itd, te se više niko neće moći amnestirati od odgovornosti za nepreduzimanje adekvatnih mjera.
“Borba protiv nasilja nad djecom nije više stvar izbora između hoću i neću”, kaže predsjednik Vijeća za djecu, napominjući kako se vradi o obligaciji koja se mora sprovoditi kroz aktivnost i odgovornost samih vlasti i iz njihovih finansijskih resursa. Država BiH jeste potpisnica dokumenata, no sada je na njenim institucijama da ih stavi i u praksu: definiše podzakonske akte, nađe metode medicinskog zbrinjavanja žrtve, uvede praktičnu obuku za tzv. nenasilnu komunikaciju u školi i među vršnjacima…
Posljednjih godina je na svim konferencijama i drugim skupovima preporučivano osnivanje ustanova kao što je SOS ili Hrabri telefon, baš kao i sigurnih kuća, kao mjesta u kojima se sklanja žrtva nasilja. Neke NVO već sada zagovaraju da počinioca nasilja treba izmjestiti iz porodičnog ambijenta i smjestiti ga u raznovrsna azilantska skloništa, a ne žrtvu. Svi ovi predlozi otvaraju praktična, organizaciona i finansijska pitanja za koja BiH tek treba naći rješenje.
Zar postoji Vijeće?
Iako postoji već četiri godine, o djelovanju Vijeća za djecu BiH, koje postoji pri Vijeću Ministara BiH, u javnosti se malo ili gotovo ništa ne zna, a za njegovog predsjednika Slobodana Nagradića ova opaska nije iznenađenje, jer u rad Vijeća nisu, kaže, upućeni ni pozvaniji, oni koji bi to morali znati već po službenoj dužnosti. “Vijeće nije organ vlasti. Uloga Vijeća je da senzibilizira javnost, podiže nivo i kvalitet društvene svijesti o relevantnosti prava djece, njihovoj zaštiti i prevenciji od nasilja, te da u tom smislu senzibilizira sve odgovorne subjekte u društvu”, objašnjava funkciju vijeća njegov predsjednik.
Postojeća pravna regulativa trebala bi se početi i primjenjivati
Graditi Evropu za djecu i sa djecom je trogodišnji program koji je utemeljen tokom samita šefova vlada i država Vijeća Evrope održanog u Varšavi 2005. godine. Jacqueline Roberts-Lostao, Elda Moreno, Consuelo Holtzer i Michelle Staehli su četiri žene koje su zadužene za provođenje programa čiji je cilj promoviranje dječijih prava i zaštita djece od različitih oblika nasilja.
Jacqueline Roberts-Lostao bila je učesnica nedavne konferencije u Sarajevu upriličene, u okviru obilježavanja Dječije nedjelje, kao prvi korak u formiranju nacionalne strategije o dječijim pravima i zaštiti djece od nasilja. “Evropska unija vrlo ozbiljno tretira problem zaštite dječijih prava. Želimo raditi u kooperaciji sa vlastima BiH kako bismo razvili sistem zaštite djece koji bi funkcionirao bolje. Sa stručnošću koju mi možemo ponuditi i sa ekspertima iz drugih zemalja, pravna regulativa koja postoji trebala bi se početi i primjenjivati”, kaže Roberts-Lostao za Graciju.
U izvještaju Helsinškog komiteta za prošlu godinu navodi se kako “Prava djece u Bosni i Hercegovini u praksi ne predstavljaju prioritetno pitanje ni političkih ni zakonodavnih aktera, kao i drugih subjekata koji svojim politikama i aktivnostima trebaju imati obavezu i odgovornost za zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda najmlađe populacije, a procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini djeca čine jednu trećinu stanovništva.” Naša sugovornica ističe kako je potreban timski rad svih relevantnih društvenih faktora kako bi se o pitanju dječijih prava našlo među prioritetnim zadacima jedne zemlje. Osim toga, potrebno je, tvrdi Roberts-Lostao, raditi na više nivoa kako bi se djeca zaštitila, jer nije samo fizičko nasilje ono što se dešava djeci, tu su i ekonomsko, te mentalno, a sve ove vrste nasilja prisutne su kako u porodici, tako i na ulici te u školi.
“Potrebno je promijeniti način razmišljanja o vaspitanju djece. Za takav korak važna je podrška svih aktera u društvu kako roditelja, vlasti, tako i medija… Moramo graditi djecu za Evropu jer trebamo im napraviti okoliš u kojem mogu odrastati i obrazovati se, a graditi je sa njima znači poštovati njihove želje i potrebe o tome gdje žele odrastati.” (Mersiha Drinjaković/Irfan Redžović)
Maltretiranje u školi
Mnogobrojna i sve učestalija verbalna, ali i fizička zlostavljanja djece u osnovnim školama slika su naše svakodnevnice koja ponajviše zabrinjava roditelje koji se često osjećaju bespomoćnim pri pomisli da svoju djecu ne mogu zaštititi od nasilnika. Semir Šejtanić, pedagog u mostarskoj IV osnovnoj školi, zaposlen više od dvije godine na ovom radnom mjestu, svjedoči nam o dva primjera koja spadaju u klasični domen maltretiranja djece uzrasta do 12 godina.
“Dječak iz šestog razreda neprimjereno se i vulgarno odnosio prema djevojčicama iz četvrtog razreda, posebno prema jednoj učenici. Djevojčica se požalila roditeljima, koji su se, logično, odmah umiješali da riješe problem. Ja, kao pedagog, saznavši od razredne učiteljice da je djevojčica uznemiravana, odmah sam na razgovor pozvao dječaka, koji je apsolutno negirao da je učenici spomenutog razreda bilo šta rekao. Nakon što smo imali dvije sasvim suprotne verzije događaja, na razgovor smo pozvali prvo dječakove prijatelje iz razreda, a potom i prijateljice djevojčice koja je uznemiravana. Događaj se nije desio tako davno, i nakon naših upornih metoda, dječak je prošle sedmice priznao da je verbalno vrijeđao djevojčicu iz četvrtog razreda”, objašnjava Šejtanić jedan od primjera bullynga u osnovnoj školi, koji spada u kršenja prava djece.
Sankcije su poduzete, što je opet individualno od slučaja do slučaja, ističe Šejtanić, navodeći da je spomenuti slučaj uspješno i na vrijeme riješen, spriječivši tako mogućnost da se slična situacija dogodi nekom drugom.
Drugi primjer više se, po riječima pedagoga Šejtanića, može vidjeti u srednjim školama, ali se prošle godine dogodio i u njihovoj školi. Primjer iznude novca od strane jednog osmaša, gdje su roditelji dječaku uskraćivali novac zbog njegovog neprimjerenog ponašanja, pa je on posegnuo za metodom iznude od svojih vršnjaka. Školski pedagog je pozvao roditelje i učenika na razgovor, što je riješeno i, na sreću, više se nije ponavljalo.
Savjet roditeljima je da, ukoliko primijete promjene ponašanja na djetetu, obavezo razgovaraju prvo sa djetetom, a zatim i sa školskim pedagogom, te da se insistira na pronalaženju uzroka. Školsko zlostavljanje ili bullying u svijetu nerijetko odnese čak i živote učenika, koji bivaju ubijeni ili natjerani na samoubojstvo, tako da ga je potrebno riješiti na vrijeme, upozorava pedagog Šejtanić. (Ines Kajić/Stojan Lasić)
