Pretplati se

Ono što te ne ubije

Kako si?

O vitezu Okruglog stola, trebevićkoj žičari i samopoštovanju

Kako si?

Da ne bi postao vitez, da ne bi bio podložan zakonima ljudi, da ne bi imao nikakve veze sa ljudima, majka viteza Percivala, jednog od vitezova Okruglog stola Kralja Arthura, odvela ga je u šumu kao još sasvim malog dječaka. Rastao je među drvećem i zvijerima i ona je vjerovala da ga je zaštitila. Jer kakvo zlo ti se može desiti kad živiš među zvijerima? Bio je sretan. Bila je sretna. Kad mu je bilo petnaest godina, kroz šumu su, slučajno, prošli neki vitezovi. Bilo je dovoljno samo da ih vidi i da odluči poći sa njima. Da se nije ni okrenuo. On je otišao svojim putem. Da živi među ljudima. Ona je umrla od tuge.Ne za njim. Jer djeca odlaze. Nego zato što ga nije zaštitila.
Valjda neke stvari u životu naprosto moraju da se dese.

*****

Svi mi, od bioenergičara do mame, kažu isto – moraš poštovati sebe. Dobar je to savjet. Jedino što nikako ne mogu da dokučim jeste – kako se to radi? Na to mi pitanje niko ne daje odgovor. (Nemoj počinjati, molim te. Znam da ti stalno govoriš.) Ležim u krevetu nakon što se probudim i pripremam se za suočenje sa svijetom i ponavljam kao mantru: moraš poštovati sebe. A onda spustim stopalo na sivobež laminat i suočim se sa samom sobom. Sa svim kompromisima koje pravim kako ne bih morala da povrijedim one koji povređuju mene. Pa umjesto da poštujem sebe, navučem svoju zaštitnu kožu i krenem u susret danu. A ispod moja koža boli i vrišti i moli: poštuj sebe! Ignorišem. Idem dalje. (Znam, ljubavi. Ja sam beznadežan slučaj.)

*****

U maju 1992. u nekom prvom višesedmičnom mraku, dok smo još mislili kako je sve zapravo kratkotrajna epizoda u našim životima, pričali smo o tome kada će se završiti rat. Ne pogađanje datuma, nego događaj, nešto lično, što će za svakoga od nas značiti da je rat stao. Ne sjećam se svega. Kao da je bila i neka baklava. Ali znam da sam ja rekla da će za mene stati onoga dana kada se provozam trebevićkom žičarom. Na prvi dan ljeta 2018., dok we are flying i uzbuđeno gleda grad ispod sebe, moj sin se okreće prema meni, pogleda me i pita:tužna si? Ne, dragi, kažem. Nikako. Ali zašto onda imaš tako ozbiljan face?, pita. Razmišljam o tome, kažem, kako sam možda jedan jedini put u životu bila isuviše optimistična. I kako znam iz tuđeg iskustva da apsolutno nema koristi da sa tobom ostanem u šumi.
Ali to ne kažem. Samo ga zagrlim. I zajedno gledamo kraj rata. 

Svi mi, od bioenergičara do mame, kažu isto – moraš poštovati sebe. Dobar je to savjet. Jedino što nikako ne mogu da dokučim jeste – kako se to radi?

*****

U jednoj od najranijih priča o Percivalu, on sreće ostarjelog Kralja Ribara. Kralj na umoru kod sebe ima Sveti gral. Sve što Percival treba da uradi kako bi ozdravio umirućeg kralja i postao njegov nasljednik i čuvar Grala jeste da postavi pravo pitanje. Kako je naučen da ne treba postavljati nepotrebna pitanja i govoriti nepotrebno, Percival šuti. Kralj nestaje. Gral nestaje. Zemlja oko dvorca koji nestane, ostaje neplodna pustara. Nije postavio pravo pitanje. Mnogo je verzija pitanja koje je trebao postaviti. Meni se najviše sviđa ona najjednostavnija. Trebao ga je samo pitati – kako si?
I sve bi bilo drugačije.

*****

Konačno imam nekoga s kim mogu gledati fudbal. I pritom je nebitno što taj neko ima sedam godina. Zapravo je gledati fudbal s njim baš zato beskrajno zabavno.Sada to postaje svojevrstan ritual. Nas dvoje gledamo utakmicu i jedemo kokice. Znaš li da su u Rusiji u Bachove note zamotavali meso u mesarama?, pitam ga tokom jedne utakmice. Nisam znao, kaže ozbiljno. Da, kažem. Sad mi je to palo na pamet. Neki mesar je imao pun tavan Bachovih rukopisa, originalnih nota,i u njih je zamotavao butove i plećke. Smije se. Na butove i plećke. Znaš li da Antoine Griezmannpije samo čaj?, pita me. Nisam znala, kažem. Da, kaže. Ne pije kafu.
A ja mislim o tome kako, ipak,napraviti šumu u koju bih nas smjestila.

*****

Kao već zreo čovjek, suprug i otac, Percival shvata greške koje je napravio kao mladić. I odlučuje da se vrati i da ih popravi. Jednu po jednu. Sasvim sam sigurna u to da su mu svi rekli kako nije normalan. Kako mijenja gotovinu za veresiju. Napušta siguran, topli dom. Kreće u neizvjesnost. Sad je gotovo. Sjedi gdje si. Nema popravljanja. Nema povratka. Pogledajte ludog čovjeka. Kriza srednjih godina. Umjesto da strpljivo čeka da umre i gricka ostatke života, on je našao sada da ruši sve što je izgradio. I da gradi iz početka. Kao da se to može. Kao da se smije. Kao da neko smije da vjeruje u to da trebaš da poštuješ sebe. Onog najdubljeg sebe. Onog koji ti govori dok toneš u san da nikada nije kasno. To su gluposti. To se ne sluša. Zna se kako se živi. Ovako. Kao svi. To je sreća.
Popravio ih je. Greške. Jednu po jednu. Čak je, kažu neki, ponovo pronašao kralja i postavio pravo pitanje.

*****

Večeras bih mogao spavati u tvom krevetu, kaže mi sin. OK, kažem ja. A gdje ću onda ja spavati? U tvom? Ne, kaže. Spavat ćeš samnom. I pričat ćeš mi priču. Ležimo i pričam mu o Percivalu. Vitezu Okruglog stola. Nastavim i kad shvatim da spava. Pričom sada uspavljujem sebe. Ujutro se budim i shvatam da je budan, leži i gleda me. Samo da te nešto pitam, kaže još uvijek zalijepljen za jastuk: kako si?

*****

P.S. Dio o poštovanju sebe napisala sam prije dva mjeseca. Pošto sam ja skriboman koji uvijek natipka više riječi nego što mogu da stanu na jednu stranu, tri puta smo ga izbacili iz konačne verzije teksta. Upravo taj dio. O poštovanju sebe. Taj pasus je nekako uvijek najlakše izbaciti.
Da. Pretpostavljam da to sve govori.

*****

P.P.S. Dobro sam, kažem zalijepljena za jastuk. Baš, baš dobro.

Vedrana Božinović