NAŠE NASLIJEĐE Priče koje postaju dio historije

Napisala Mersiha Drinjaković

Možda znam da ništa ne znam (dobro je znati) ali evo ovo znam: postoje priče koje ne smiju nestati. Priče žena koje su se usudile progovoriti o nasilju. Onih koje su mijenjale pravila u profesijama u kojima se njihov glas nije podrazumijevao. Umjetnica koje su kroz svoj rad govorile o ratu, slobodi i identitetu. Žena koje su nakon ličnih tragedija pronašle snagu da pomognu drugima. Onih koje su izašle iz kruga nasilja. One koje još nisu, ali hoće, jer im nudimo nadu. Drugačije izbore.

Danas, 27. oktobra, obilježava se Svjetski dan audiovizuelne baštine. UNESCO nas podsjeća na važnost očuvanja fotografija, filmova, zvučnih zapisa i drugih svjedočanstava koja čine naše kolektivno pamćenje.

Ali naslijeđe nije samo ono što se čuva u muzejima i nacionalnim arhivima. Ono se nalazi i na stranicama novina i magazina, u fotografijama koje bilježe jedno vrijeme, intervjuima u kojima su neki od nas prvi put javno izgovorili ono što su dugo nosili u sebi, i pričama koje su otvorile pitanja o kojima se ranije šutjelo. U arhivi Gracije, koja od 2005. godine prati živote, rad i iskustva žena, sačuvan je jedan dio takve historije.

Glasovi koji su prekinuli šutnju

Priča Ajne Jusić, aktivistice i predsjednice Udruženja „Zaboravljena djeca rata“, jedna je od onih koje pokazuju zašto je važno da novinarstvo sačuva glasove ljudi koje je društvo dugo držalo na margini. U razgovoru za Graciju, u tekstu „Kad nevidljivi postanu vidljivi“, Ajna otvara pitanje položaja djece rođene zbog ratnog seksualnog nasilja – ljudi koji su, pored tereta okolnosti u kojima su rođeni, morali nositi i posljedice šutnje, predrasuda i društvene stigme. Njen aktivizam usmjeren je na to da njihovo postojanje, identitet i prava budu priznati, a njihova iskustva ne ostanu izvan kolektivnog pamćenja. To je borba da se djeca ne poistovjećuju s ratnim zločinom počinjenim nad njihovim majkama, nego da budu prepoznata kao osobe koje imaju pravo na dostojanstvo, pripadanje i budućnost bez nametnute stigme. Razgovori s Ajnom čuvaju trag borbe koja nije završena samim progovaranjem: ona podrazumijeva i pravo da se ženi vjeruje, da se preživjele ne okrivljuje i da se odgovornost za nasilje nikada ne prebacuje na one koje su ga pretrpjele.

Žene koje su vlastitim životom ispisivale priče

Priče o Martini Mlinarević, a bilo ih je u Graciji svih ovih godina, govore o bolesti, liječenju, ličnim promjenama i slobodi, ali i o pritiscima kojima je bila izložena zbog javnog djelovanja. To je primjer novinarstva koje ne bilježi samo uspjeh nego i cijenu koju žena ponekad plaća da bi ostala vjerna sebi.

Hrabrost kakvu ne možete zamisliti

Priče Ines Kavalec, Seddine Bosne i Arijane Memić ostaju s nama zauvijek, postaju dio našeg naslijeđa o ženskim glasovima i podsjećaju nas da hrabrost ne znači da ne osjećamo bol, da ne posustajemo ili da uvijek znamo kako dalje. Njihove priče nose bol, gubitke i nepravde, ali i snagu koja se ne mora dokazivati velikim riječima, ali se ogleda u istrajnosti i odluci da se ide dalje. Ponosni smo što smo ispričali njihove priče. I zahvalni što su nam ukazale povjerenje.

Sloboda, identitet, dostojanstvo i otpor

Razgovori poput ovog s glumicom Yasmine Al Massri za nas su mnogo više od intervjua. Oni su zapisi vremena, svjedočanstva o identitetu, slobodi, pripadanju i snazi žene da sačuva vlastiti glas, čak i onda kada ga svijet pokušava utišati. Yasmine nam govori otvoreno, hrabro i bez odricanja od onoga što jeste. A kada takve žene dobiju prostor da govore vlastitim riječima, nastaje trag koji ostaje.

I upravo ovakvi intervjui postaju dio našeg naslijeđa glasova žena — arhive njihovih iskustava, misli, borbi i nada, sačuvane za žene koje dolaze poslije nas. Jer glasovi žena ne smiju biti prolazni zapisi u vremenu. Njihove priče zaslužuju da budu čuvane, čitane i iznova otkrivane.

Od svjedočenja do konkretne promjene

Vjerujemo da novinarstvo ima snagu mijenjati način na koji razumijemo svijet, ali i odgovornost da, kada je to moguće, doprinese konkretnim promjenama. Zato smo uz priče o nasilju nad ženama željeli napraviti i korak dalje — pružiti podršku ženama koje napuštaju sigurne kuće i započinju novi život, s posebnim fokusom na njihovu ekonomsku samostalnost. Jer sloboda nije samo izlazak iz nasilja. Ona znači i mogućnost da žena sama odlučuje o svojoj budućnosti, da ima priliku za rad, sigurnost i dostojanstven život.

„Uz nju, za njenu slobodu“ za nas je mnogo više od kampanje i donatorske večeri. Ovo nam je bila lekcija, ali i podsjetnik da želimo biti medij koji sluša, bilježi, povezuje i pokreće. Medij koji ne okreće glavu i koji razumije da se priče o hrabrosti, preživljavanju i novim počecima ne završavaju posljednjom rečenicom našeg teksta.

Sve ove priče i poduhvate čuvamo od zaborava, u iskustvima kojima dajemo prostor i u solidarnosti koja riječi pretvara u djela. Jer želimo da ono što ostavimo iza sebe ne budu samo svjedočanstva o vremenu u kojem smo živjele i radile, nego i tragovi promjena kojima smo, zajedno s drugima, doprinijele.

U našim dvodecenijskim razgovorima s umjetnicama, glumicama, spisateljicama, sportiskinjama…. otvarali smo i otvaramo pitanja koja nadilaze njihove profesije. Koliko društvo dopušta ženi da bude drugačija? Šta se događa kada odbije ulogu koja joj je unaprijed namijenjena? A šta ako može drugačije, bolje?

Ravnopravnost koja se živi

Naslijeđe ženskih borbi čine i žene koje su ulazile u profesije u kojima su muškarci tradicionalno imali veću moć, preuzimale odgovorne pozicije, pokretale poslove i stvarale nove mogućnosti za druge žene. Njihove priče podsjećaju da ravnopravnost nije završena onog trenutka kada je zapisana u zakonu. Ona se gradi kroz obrazovanje, ekonomsku samostalnost, dostupnost prilika i promjenu društvenih očekivanja.

Danas, shvatamo i koliko je važno sačuvati i iznova njegovati ove priče, davati im nastavke. Ne samo da bismo se prisjetili žena koje su obilježile određeni trenutak nego i da bismo budućim generacijama omogućili da razumiju šta se promijenilo, šta je još ostalo isto i koliko je truda bilo potrebno za svaki pomak.

Arhiva nije samo pogled unazad. Ona je način da razumijemo sadašnjost i da ne izgubimo iz vida ono što još moramo mijenjati

Zato čuvamo priče svih žena. Njihove glasove, njihove uspjehe i trijumfe, sumnje i odluke, ranjivost i hrabrost, pobjede i poraze. Ono što bilježimo danas – sutra postaje historija. A historija u kojoj se čuju glasovi žena potpunija je priča svih nas. HISTORY IS HER STORY.