Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album i SFF
Kada sam 2012. godine u Sarajevu razgovarala s libanskom rediteljicom i glumicom Nadine Labaki, koja je na 18. SFF-u publici predstavila svoj sjajni film Gdje idemo sada?, nisam mogla ni pomisliti da ću 14 godina kasnije sjediti preko puta palestinske glumice Yasmine Al Massri – koja je svoju prvu ulogu ostvarila u Labakinom debitantskom filmu iz 2007., komediji-drami Caramel.
Ogrnuta kefijom, dočekala nas je u Bijelom salonu Narodnog pozorišta Sarajevo – i naravno da sam joj odmah ispričala kako je baš pod svodom ove kuće Gracija krajem 2023. godine organizirala Donatorsku večer za žene Palestine. Slušala je pažljivo, i na kraju me zamolila da joj pošaljem fotografije s tog događaja.
Da živimo u pravednom svijetu, Yasmine Al Massri bila bi rođena u domovini. Svijet je ugledala kao palestinska izbjeglica u Libanu, i to kao druga generacija s izbjegličkim statusom: njezin je djed preživio Nakbu 1948. te stigao u Liban. Tako je Yasmine odrasla u Bejrutu, kao kći Palestinca i Egipćanke. Sa 20 godina odlazi u Pariz, gdje studira multimediju i live performance na École nationale supérieure des Beaux-Arts. Svoj put gradila je isprva kroz savremeni ples i performans, plesala je u pariškoj trupi koreografkinje Thouraye Baghdadi. Ipak, gluma je bila i ostala njezina ljubav.
No iza popularnosti, slave i Hollywooda, uvijek je bila prisutna i lična priča žene čiju vezu s Palestinom ne određuje mjesto stanovanja, nego porodično pamćenje, naslijeđe raseljavanja i dubok osjećaj pripadnosti. Yasmine živi u Ammanu, a dom dijeli s bivšim partnerom Hanijem Al Naimijem, arapsko-američkim glumcem i rediteljem palestinskih korijena, s kojim ima 13-godišnjeg sina.
Svoj umjetnički angažman danas spaja s jasnim glasom o Palestini i užasima koji se odvijaju pred očima cijelog svijeta. U filmovima I Was a Stranger (2024.) i Palestine 36 (2025.) ta se lična i umjetnička linija susreću posebno snažno: kroz priče o raseljenosti, pamćenju, preživljavanju i ženama koje odbijaju ostati nevidljive. “Ja sam Palestinka i moj narod trenutno preživljava genocid. Moja noćna mora je realnost u kojoj svi mi širom svijeta trenutno živimo i gledamo na telefonima šta se dešava u Gazi. Slobodna Palestina!”, poručila je publici na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala na kojem je prikazan Palestine 36.
Najnovija dešavanja vezano za našu sugovornicu uključuju ovo: Yasmine Al Massri ostvarila je ulogu Leile Crace u seriji Marble Hall Murders, novoj kriminalističkoj mini-seriji koja se od septembra prikazuje na BBC-ju u Velikoj Britaniji i PBS-ovom programu MASTERPIECE u Sjedinjenim Američkim Državama. U središtu radnje je urednica Susan Ryeland, koju tumači Lesley Manville, dok se misterija iz rukopisa koji uređuje postepeno pretvara u opasnost za njen vlastiti život. Za Yasmine, koja je snimala između Dublina i Krfa, ovaj projekat ima i posebno lično značenje. U objavi na Instagramu zahvalila je rediteljici Rebecci Gatward što joj je omogućila da njen prvi nastup u engleskoj televizijskoj produkciji bude iskustvo iz snova.
View this post on Instagram
Nova uloga predstavlja još jedno poglavlje u međunarodnoj karijeri glumice koju smo u Graciji upoznali i kroz razgovor o umjetnosti, identitetu, Palestini i cijeni koju ponekad plaćaju oni koji odbijaju šutjeti.
A šutnja nije bila opcija ni u filmu koji je režirala Annemarie Jacir. Palestine 36 vodi nas u 1936. godinu, kada se palestinsko stanovništvo pod britanskom kolonijalnom vlašću diže protiv sistema koji određuje njihovu budućnost bez njih. Yasmine igra novinarku Khuloud, koja se bori za slobodu štampe, pišući istinu o onome što se događa. Zvuči poznato?
Kada ste pročitali scenarij za Palestine 36, kakva je bila vaša emotivna reakcija?
– Znate Annemarie Jacir, rediteljicu – ona je prava faca! Najvažnija je autorica među palestinskim filmašicama danas. Kada sam je upoznala, bile smo mlade, mislim da je bila 2005. godina, tada sam živjela u Parizu. Rekle smo jedna drugoj da ćemo jednog dana raditi zajedno, i to je bilo kao da dvije vještice prizivaju nešto što će se dogoditi. Zato sam, kada me pozvala, pomislila: “Čekala sam ovaj jebeni poziv.” Rekla mi je: “Imam projekt za tebe, želiš li ga pročitati?” A ja njoj: “Ma šta pročitati!? Hajdemo raditi!” Godinama sam čekala da me pozove. Pitala sam je trebam li doći na audiciju, a ona je odgovorila: “Napisala sam ulogu za tebe.” I to je bilo to. Nije bilo potrebe za čitanjem ni audicijom.
„Postala sam nepoželjna na najpasivniji mogući način. Ljudi vas i dalje pozivaju na festivale, i dalje imate svoje mjesto, ali to nije prvi red. Nema razgovora na panelu, nema konferencije za medije, jer ne žele čuti šta imate reći“
Dakle, jednostavno se dogodilo.
– Poznajem Annemarie, poznajem njen film, njenu snagu. Znam s kakvim ljudima želim raditi. Film nije samo scenarij. To su ljudi s kojima oživljavate priču, s kojima stvarate umjetnost. A kada stvarate umjetnost, uglavnom zaboravite plan. Zaboravite scenarij. Neki reditelji to ne rade, ali kreativni ljudi često stvaraju u trenutku, improviziraju, “kuhaju” stvari na licu mjesta. Annemarie je oduvijek bila žena s kojom sam željela nešto takvo stvarati.
Kada sam pročitala scenarij, shvatila sam misiju. Dok sam razgovarala s njom, mislila sam: hajdemo snimiti film s nekim koga volim. A kada sam pročitala scenarij, pomislila sam: to je nasljeđe, kontinuitet filmova Caramel, Pomegranates and Myrrh, Thank You for Banking with Us, The Last Friday, I Was a Stranger…
Nije bilo lako snimiti Palestine 36?
– Svaki film koji snimim doživim kao da mi je posljednji, jer je veoma teško snimati ovakve filmove. Teško je okupiti međunarodnu produkciju, tražiti finansiranje u Evropi i SAD-u, pronaći distributere širom svijeta, donijeti scenarij iz zajednice koja se bori i koja nema pravo na vlastito predstavljanje, iz zajednice koja se bori za ljudska prava. Teško je napraviti nezavisni film visoke produkcijske vrijednosti, film o socijalnoj pravdi koji je istovremeno privlačan publici, film koji je i zabava i istinski film. Takvi projekti su veoma teški. Svaki put kada uspijemo snimiti takav film, to je za mene čudo. Zato sam, nakon čitanja scenarija, pomislila: ako je ovo posljednji film koji ću napraviti, sretna sam!
Ali ovo neće biti vaš posljednji film.
– Vidjet ćemo.
Ranije ste rekli koliko je teško biti jedan od glasova koji se mogu utišati. Jeste li doživjeli da vas se “izbriše” ili ignorira?
– Imala sam mnogo sreće u načinu na koji sam postala glumica, jer sam počela filmom Caramel, sa svojom prijateljicom Nadine Labaki. Caramel je prikazan u Cannesu, a za glumca nema boljeg početka od Cannesa: tu su crveni tepih, mediji iz cijelog svijeta, vidljivost, glamur, ljudi… Nisam se morala boriti na isti način kao mnogi drugi. Nikada nisam išla na audicije. Scenariji su dolazili meni. Ljudi su me željeli angažovati. Imala sam sreće na samom početku.
Nakon Caramela i filma Juliana Schnabela Miral, preselila sam se u SAD i igrala u dvije velike televizijske serije. Nijedna arapska glumica, nijedna palestinska Arapkinja prije mene nije bila glavna glumica u dvije mrežne televizijske serije. Biti stalni lik u seriji velike američke televizijske mreže veoma je velika stvar. Radila sam za NBC u seriji Crossbones, s Johnom Malkovichem, a zatim u seriji Quantico, koja je bila veliki uspjeh za ABC. Dok sam je radila, imala sam publicistkinju – jednu od najboljih u Hollywoodu. Imala sam advokata, menadžera, agenta, cijeli tim ljudi. I sama serija imala je svoj tim za odnose s javnošću.
I bili potpuno vidljivi medijima…
– Nikada se nisam pitala odakle dolazi moja vidljivost. Mediji su pisali o meni, o sljedećoj epizodi, o tome šta će se dogoditi mom liku – zamislite, davala sam intervjue samo da bih govorila o tome šta će se mom liku dogoditi u narednoj epizodi! Nisam bila svjesna koliko sam zapravo sretna. Nisam osjećala da sam diskriminirana. Naprotiv, osjećala sam da me slave zato što sam Palestinka, da me slave kao Arapkinju iz Amerike koja tumači dva muslimanska lika: jednu religioznu ženu i jednu nereligioznu, koje su agentice FBI-a, a nisu teroristkinje. Mislila sam da sam heroj u stvarnom životu, da sam uzor, da me Amerika voli, da me Hollywood voli, da sam se našla na mapi i da sam uspjela. Da sam srušila prepreke. Nijedna druga glumica iz moje sredine nije to uradila prije mene. Bila sam presretna, ponosna. Bila sam kao na oblaku.
A onda?
– A onda sam otišla iz Quantica, vratila se u Los Angeles i rekla agentima da u sljedećem poslu ne želim raditi ništa povezano s terorizmom. Htjela sam snimati nešto drugačije. Zatim se dogodila pandemija. Vratila sam se nezavisnim filmovima. Thank You for Banking with Us, rediteljice Laile Abba, koji smo snimili u Ramallahu, govori o dvije sestre koje se suprotstavljaju vlastitoj porodici i društvu kada su u pitanju nasljedna prava žena u muslimanskom društvu. Potom je došao I Was a Stranger, drama o sirijskim izbjeglicama, zapravo o sirijskoj doktorici Amiri i njenoj kćerki koje bježe iz Alepa. A onda se dogodila Gaza.
I vi ste odlučili postati glas Gaze?
– I govorila sam o tome, kao što govorim o svemu. Koristila sam svoju platformu i odlazila na festivale sa svojim filmovima govoreći o Gazi. Pozvala sam na prekid vatre kada sam bila na Berlinaleu 2024. Jedna novinarka mi je rekla: “Intervjuisat ću te, ali nisam sigurna hoće li intervju biti objavljen.” Druga novinarka izjavila je slično: “Žao mi je, predložila sam intervju uredniku, ali ga nisu odobrili. Ipak sam htjela doći, pozdraviti te i reći da te u potpunosti podržavam i da volim tvoj narod. Samo, nemam moć, mogla bih izgubiti posao.” To je bilo poražavajuće, jer sam osjetila da mi je trebalo manje od sekunde da izgubim sve. Osjetila sam da sam postala nevidljiva, da više ne postojim, da sav moj rad i sve godine života koje sam uložila u glumu i borbu za ono u što vjerujem ne znače ništa industriji, sistemu.
Bili ste nepoželjni?
– Nepoželjna na najpasivniji mogući način. Ljudi vas i dalje pozivaju na festivale, i dalje imate svoje mjesto, ali to nije prvi red. Nema razgovora na panelu, nema konferencije za medije, jer ne žele čuti šta imate reći. Ne pozivaju me više ni na modne revije. Nemam više dizajnera koji me želi odjenuti za crveni tepih. Odjednom sam izgubila cijeli ekosistem koji vas okružuje kada ste glumica pred premijerom i idete na festivale promovirati svoj rad. Nema nikoga oko vas, sami ste u sobi. Ne morate nužno imati ni tim za šminku i frizuru koji će doći da vas pripremi. Nemate publicistu koji vam govori kakav vam je raspored. Nemate čak ni raspored.
„Pozvala sam na prekid vatre u Gazi kada sam bila na Berlinaleu 2024. Jedna novinarka mi je rekla: “Intervjuisat ću te, ali nisam sigurna hoće li intervju biti objavljen”
Nije li to na neki način pročišćavajući trenutak – da znate šta je ispravno, a šta pogrešno?
– Apsolutno! Nemam nikakvog kajanja. Zato sam i rekla: ako je ovo moj posljednji film, jebiga! Ne kažem čak ni da sam „ispala“, jer u svojoj glavi nikada nisam ni bila „unutra“. Rođena sam kao palestinska izbjeglica u Libanu. Biti ja već je tad značilo da nemam pristup u 95 posto poslova u Libanu. Rođena sam na mjestu koje mi govori „ne“. Razlog zbog kojeg jesam to što jesam jeste zato što ljudi govore „ne“, a ja kažem: „Jebite se.“ Trebat će više od Hollywooda da slomi moj duh. Ali dovoljno sam pametna i realna da pomislim: možda ovo više nije posao za mene. Možda zaista nije.
Ali, šta ako jeste?
– Neću biti Nicole Kidman, i sretna sam (smijeh). Volim Nicole Kidman. Ne moram biti glumica koju zastupa CAA, koja dobija ugovore za L’Oréalove kreme i šampone, koja je pozvana na Gucci reviju i sjedi u prvom redu pored Anne Wintour. Ne moram biti ta osoba da bih se osjećala potpuno svojom – kao žena, majka i pripovjedačica. To mi ne treba. Ali možda od toga neću moći plaćati kiriju. Možda se od toga neću moći izdržavati.
Budući da je ovo stvarnost mnogih autohtonih glumaca danas, važno je biti realan. Važno je svoju kreativnost širiti na različita mjesta. Kada čekate u „sobi glume“, budite aktivni u nekoj drugoj sobi. Veoma je važno to zadržati.
Vratimo se još jednom filmu Palestine 36. Je li vam bilo teško igrati novinarku, potpuno svjesni onoga što se danas događa novinarima i ljudima u Gazi? Koliko je teško biti na početku te priče?
– „Teško“ nije prava riječ, jer sam Palestinka. Kada vam kuća gori, ne razmišljate koliko će biti teško skočiti do spavaće sobe da izvučete dijete koje je tamo zarobljeno. Teškoća vas ne pogodi. Ono što vas pokrene, ono što čini vaš instinkt za preživljavanje, jeste da jednostavno skočite, jer osjećate odgovornost. Nosi vas instinkt za preživljavanje.
To se meni dogodilo. Kada smo došli na set, znala sam da u rukama nosim odgovornost novinarke – žene koja je koristila muško ime da bi mogla pisati. Danas naši ljudi u Gazi to ne moraju raditi, što je zapravo zasluga našeg naroda. Ali u to vrijeme ona je prkosila normama, prkosila društvu kako bi njen glas dobio platformu. Bila je to velika odgovornost. I sada je velika odgovornost, jer razlog zbog kojeg svijet govori o Gazi, razlog zbog kojeg je „najmoćnija i najokrutnija ratna mašinerija na svijetu poražena“, jeste kamera novinara. Izrael i SAD imaju milione i milione dolara budžeta. A kamera ih je pobijedila.
To je ogromna odgovornost i čast za koju ne mislim da imam dovoljno jaka ramena. Iskreno, ne mislim da zaslužujem ikakve zasluge. Oni su heroji. Khulood je novinarka, ali heroji su oni koji su sada u Gazi s kamerama. Počašćena sam što sam igrala novinarku u filmu Palestine 36.
Imate li sada porodicu u Palestini?
– Ne. A kada bih je imala, ne znam da li bih uopće znala šta se s njom događa. Toliko je okrutno ono što su nam učinili.
Rekli ste: “Šta ako je ovo moj posljednji film?“ Kako ćete osigurati život sebi i porodici?
– Imam sreću što dijelim roditeljstvo s bivšim partnerom. On je Palestinac, također je glumac, a pokrenuo je posao u poljoprivredi. Imamo dom koji dijelimo zbog brige o sinu i on mi omogućava prostor za karijeru. Kada moram otići na tri ili šest mjeseci, on preuzima brigu o našem sinu.
Radim i na modnim pop-up kolekcijama. Kada se vratim u Amman, izbacit ću vlastitu kolekciju majica. Riječ je o raspoloženjima žena, o onome što žena osjeća: „Ne mogu ovo podnijeti“, „Nisam spremna za ovo“, „Ne gnjavi me s tim“. Imam oko 12 pridjeva koji opisuju ženska raspoloženja i to će biti moja prva pop-up kolekcija, u ograničenom izdanju. Nadam se da će se ljudima svidjeti i da će je kupovati.
Sigurno hoćemo!
– Hvala. Nadam se da će se moje majice prodavati i u Sarajevu. Dok sada razgovaram s vama, one su u proizvodnji. Riječ je o kaligrafiji. Ručno sam ih oslikala na arapskom
„Moja veza s ljudima poput Javiera Bardema, Liama Cunninghama, Marka Ruffala, Vanesse Redgrave i Susan Sarandon je neraskidiva“
U filmu Palestine 36 igra Liam Cunningham, a jedan od filmova prikazanih na SFF-u imao je Javiera Bardema u glavnoj ulozi. Spominjem ovu dvojicu glumaca jer su veoma glasni kad je riječ o Palestini.
– Htjela bih vam ispričati priču o Javieru i Liamu. Kada je Miral izašao 2010., Julian Schnabel je bio „otkazan“, iako je jevrejski autor, jer niko u New Yorku ili Los Angelesu nije želio gledati priču o palestinskim ženama. Bila je premijerna noć u Los Angelesu – niko se nije pojavio. Volim Angelinu Jolie, ali čak je i ona tada nazvala i rekla: „Žao mi je, ne mogu doći.“ Pola sata prije premijere Bono je povukao svoju muziku iz filma jer se bojao da će se njegova publika okrenuti protiv njega. Ne bih trebala pričati ova sranja, ali sada me nije briga. Baš me briga…
Ko se onda pojavio na premijeri?
– Javier Bardem i Penélope Cruz. Ona je tada bila trudna. Došli su i predstavili film na pozornici. To nikada neću zaboraviti. Bili smo potom i u Madridu s Rulom Jebreal, koja je predstavljala svoju knjigu prema kojoj je film snimljen. Javier i Penélope odveli su nas dvije na večeru. Ponašali su se prema nama kao prema porodici. To je urezano u moje biće. Zahvaljujući ljudima poput njih i dalje se držimo zajedno. Zahvaljujući ljudima koji vam daju nadu, ljudima koji imaju hrabrosti… Oni stanu pred gomilu, izgovore ispravnu stvar i učine ono što je ispravno.
A Liam Cunningham… U našoj industriji danas ima vrlo malo muškaraca pored kojih se osjećate sigurno. Muškaraca od kojih možete učiti, kojima možete postaviti pitanja, koji će s vama podijeliti iskustvo i na koje se možete ugledati. Muškaraca koji svoju poziciju moći i slavu neće iskoristiti protiv mlade glumice početnice koja se bori.
A on je takav?
– Liam Cunningham je takav, čisto ljudsko biće i veliki glumac. Sretna sam što sam radila s njim. On mi je kao brat. Zapravo, napisao mi je preporuku za britansku vizu za izuzetne talente. Dobila sam je zahvaljujući njemu.
Sin mi se zove Liam, toliko volim Irce. Dakle, moja veza s Liamima, Ircima i ljudima poput Javiera Bardema, Liama Cunninghama, Marka Ruffala, Vanesse Redgrave i mnogih drugih je neraskidiva. Tu je i Susan Sarandon, koja je bila jedina glumica koja je došla na humanitarni događaj za Miral u New Yorku. Susan je uvijek u prvim redovima. Govorila je pred pedeset veoma bogatih Njujorčana o globalnom zagrijavanju, ali i o okupaciji Palestine. Ona godinama povezuje različite borbe za socijalnu pravdu. Takva intersekcionalnost nije nova ljudima poput Susan Sarandon i Vanesse Redgrave.
Sretna sam što je danas “vojska“ veća, što imamo saveznike iz cijelog svijeta. Ti su ljudi pokazali put, ali i platili cijenu – kroz karijeru, poslove i javni imidž. Drago mi je da su i dalje ovdje.
Spomenula sam vam već da je Gracija 2023. godine organizirala Donatorsku večer za Palestinu, s Narodnim pozorištem kao partnerom. Nailazili smo na prepreke, postojao je veliki rizik po ugovore s globalnim brendovima, ali smo ipak željeli slijediti put pravde. Pozorište je bilo prepuno ljudi koji su željeli dati podršku palestinskom narodu. U vrijeme kada je bilo tako teško biti na pravoj strani, to je možda izgledalo kao mala stvar – jer smo mali grad i mala zemlja – ali se naš glas čuo. I to je bilo najvažnije. Palestinci koji su patili bili su, čak i u tako teškim okolnostima, zahvalni jer je neko…
– Zato što razumijete bol. Zato što razumijete gubitak. Jednostavno, razumijete – i ja to osjećam. Osjećam to otkako sam stigla ovdje. Osjećam da sam kod kuće. Na mjestu sam koje razumije moje srce. Ne moram skrivati svoju ranu. Ne moram se pretvarati da sam sretna niti se moram stalno smješkati. Mogu se nasmiješiti, ali mogu i dalje nositi svoje ranjeno srce, i ljudi će to razumjeti.
Zaista sam sretna što sam ovdje. Hvala vam za ono što ste učinili.
