Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album
Marija Batina arhitekturu nije birala iz porodične tradicije – ona je prva arhitektica u svojoj užoj porodici. Odrastanje u Splitu, uz majku pravnicu zaljubljenu u likovnu umjetnost i oca diplomiranog inženjera zaštite na radu i zaštite od požara, oblikovalo je njenu radoznalost, dok su Dalmacija i more ostavili možda i najdublji trag u njenom odnosu prema prostoru. Svjetlo, otvorenost, priroda i mediteranski način života motivi su koji se, kaže, i danas provlače kroz njenu arhitekturu.
Ali prije arhitekture bila je umjetnost. Završila je umjetničku školu, smjer slikarski dizajn, a potom upisala arhitekturu. Zato danas, kaže, teško razdvaja umjetnicu od arhitektice – i možda upravo u tome leži posebnost njenog pogleda na prostor. Umjetnička škola dala joj je osjećaj za oblik, proporciju, boju, svjetlo i kompoziciju, dok ju je arhitektura naučila kako sve to povezati s prostorom, njegovom funkcijom i životom koji se u njemu odvija. „Umjetnička škola naučila me slova, a fakultet me naučio čitati“, kaže Marija, čiji se profesionalni pogled očigledno nalazi upravo na toj granici – tamo gdje umjetnost prestaje biti samo ono što gledamo, a prostor počinje pričati svoju priču.
Kažete: „Još uvijek imam tremu pred praznim papirom.“ Šta danas, nakon toliko godina iskustva, izaziva tu tremu?
– Mislim da je ta trema zapravo dobar znak. Znak da svakom projektu pristupam od početka, i više bi me brinulo kad bi unaprijed znala odgovor.
Jeste li kao djevojčica znali da ćete biti arhitektica ili je postojao neki drugi san prije arhitekture?
– Moji roditelji su počeli graditi obiteljsku kuću kada sam imala sedam godina, i od prvog dana bila sam opčinjena gradilištem i stalno bila tamo. Pamtim sve: knjige o arhitekturi koje je tata tada počeo kupovati, svaki materijal koji je ugrađen, čak i imena prvih majstora – inače teško pamtim imena. Naravno, tada nisam znala da ja to želim raditi, ali od tada je oblikovanje prostora stalno prisutno u mom životu.
Arhitekti zapravo ulaze u najintimnije dijelove nečijeg života. Projektirate kuće u kojima će neko odgajati djecu, stanove u kojima će se slaviti rođendani, vile u kojima će nastajati uspomene. Osjećate li ponekad težinu te odgovornosti?
– Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje arhitekt mora imati na umu. Mi ne projektiramo samo kvadrate i zidove. Projektiramo okvir u kojem će se odvijati život – ne onaj s reklame, nego stvarni život. Zato je bitno upoznati klijenta i razumjeti njegove potrebe, navike i način života. Dobra arhitektura se ne nameće i nije sama sebi svrha. Ona treba omogućiti da se život u njoj odvija što prirodnije.
Kako izgleda prvi susret s klijentom? Šta pokušavate saznati prije nego nacrtate i prvu liniju?
– Prije nego što počnem crtati, slušam. Na prvom sastanku vrlo malo pričam, puštam njih da govore. Zanimaju me njihove navike, kako
koriste prostor, što vole, što im smeta i što očekuju od svog budućeg doma.
Postoji li neka kuća ili projekt za koji ste pomislili: „Ovo sam nacrtala baš onako kako sam osjećala.“
– Uvijek kada postoji povjerenje i međusobno razumijevanje između arhitekta i klijenta, nastane projekt kojim smo oboje zadovoljni.
Projektirali ste vile, hotele, dječji vrtić, vatrogasni dom, parkove, stambene zgrade… Šta vas profesionalno najviše izaziva? Privatni dom ili javni prostor?
– Novi projekt je uvijek izazov. Nema puno razlike u projektiranju različitih tipologija. Svaka lokacija, program i korisnik donose novo pitanje na koje treba pronaći odgovor. Upravo mi je to i najzanimljivije – da ne ponavljam već poznata rješenja.
Šta je najteže u arhitekturi, a ljudi koji nisu iz struke to nikad ne vide?
– Ne vide koliko analiza i odluka stoji iza svakog projekta. Ne razumiju sam proces projektiranja i često traže „daj ti meni samo…“. Često misle da arhitekti služe da „iscrtaju projekt“, a ne razumiju da je arhitektura sve ono što prethodi tome. Crtež je zapravo samo vidljivi rezultat velikog broja odluka koje su mu prethodile.
Koliko puta jedan projekt promijenite prije nego kažete „sada je to – to“.
– Nema pravila. Nekad iz prve sve legne na svoje, a nekada to potraje. Al’ nije to da završiš projekt pa ga mjenjaš. Prvo kroz skice, tekst, dijagrame tražiš odgovore na zadanu lokaciju, namjenu, investitora, pa tek onda to razradiš kroz projekt. Projekt je zapravo rezultat procesa, a ne jedna početna ideja koju samo treba nacrtati.
Koliko arhitekt mora biti psiholog i kakve sve uloge preuzima s preuzimanjem projekta?
– Mora biti i psiholog i još mnogo toga. Puno više nego što se na početku karijere može pretpostaviti.
Koliko vam znači kada klijent kaže: „Ovo je baš moj dom“?
– Moj cilj nikada nije da se u kući vidi moj rukopis. Najveća nagrada je kada investitor zove nakon useljenja i kada je zadovoljan. Tada znam da je projekt ispunio svoju svrhu.
Vaša Villa TH3 osvojila je međunarodno priznanje u Španiji i bila finalistkinja izbora za Best House in the World među više od 500 projekata iz tridesetak zemalja. Šta vam je ta nagrada donijela osim profesionalnog priznanja?
– Lijepo je dobiti nagradu, pogotovo kada dolazi od struke. To je potvrda da je vaš rad prepoznat, ali nakon nje se ponovno vraćate praznom papiru i krećete od početka.
Taj projekt radili ste zajedno sa kćerkom Petrom, koja studira arhitekturu. Kakav je osjećaj kada jednog dana shvatite da dijelite isti poziv?
– Rodila sam je dok sam još studirala, pa je Petra od rođenja bila okružena arhitektima, knjigama o arhitekturi, nacrtima… Nekako je to prirodno došlo, bez prisile. Razgovori o arhitekturi dio su naše svakodnevice oduvijek. Jako sam ponosna na nju jer odmalena pokazuje senzibilitet za prostor. Mislim da je i njoj i meni to nekako prirodno došlo kao dio njenog odrastanja.
Da danas možete projektirati bilo šta, bez budžeta i ograničenja, šta bi to bilo?
– Vjerovatno bi to bio nikad završeni projekt. To je kao da tražite odgovor bez postavljenog pitanja, a postavljanje pravog pitanja je ključno.
Ko vam je bio najveći uzor? Postoji li arhitekt čije projekte gledate s divljenjem?
– Kuće nastale kao dio programa Case Study Houses sredinom prošlog stoljeća me nikada ne prestaju oduševljavati.
Postoji li građevina kojoj se uvijek vraćate i pomislite „voljela bih da sam ja ovo projektirala“?
– Mislim da dobra arhitektura mora stvarati nove situacije u svakodnevnom okruženju, i kada naiđem na neki mali pomak od uobičajenog koji me oduševi, pomislim „kako se ja ovoga nisam sjetila“. Ne mora to biti velika, spektakularna građevina. Ponekad je upravo neki mali, inteligentni pomak dovoljan da promijeni način na koji koristimo prostor. To mi je puno zanimljivije od arhitekture koja samo želi biti drugačija da bi privukla pažnju.
Kažete da nemate hobije, jer i kada odmarate razmišljate o prostoru i arhitekturi. Znači li to da je arhitektura za vas više način života nego profesija?
– Apsolutno.
Kada biste morali završiti rečenicu „Dobra kuća nije ona koja izgleda lijepo, nego ona koja…“, šta biste rekli?
– Ima dodanu vrijednost. Ljepota tj. forma je samo rezultat ispravnih reakcija u konkretnom slučaju.
Dobra kuća ne nastaje tako da krenete od forme. Ona nastaje kada ispravno odgovorite na lokaciju, odnos prema okruženju, navike klijenta, svjetlo, pogled…
Kad jednog dana neko bude prolazio pored zgrade ili kuće koju ste projektirali, a da ne zna da je vaš projekt, šta biste voljeli da osjeti, da pomisli?
– Voljela bih da s vremenskim odmakom građevina i dalje zadovoljava potrebe korisnika, to jest – da nije rezultat mode.
