Mersiha Drinjaković
Vikend u Mostaru mi je trebao kao treće oko – taman sam se vratila sa svih putešestvija, lokalnih i regionalnih, privatnih i poslovnih i pokušala usidriti u Sarajevu, ali – ne može. “Možeš li, molim te, naći u subotu i nedjelju vremena za druženje koje organizujemo za IQOS korisnike i medijske partnere“, glasilo je pitanje iz sarajevskog Digitalnog odjela kompanije Philip Morris. Mogu li? To je bio onaj period juna kad sam svemu govorila „Da“ i tako se nađoh u Mostaru, gradu kojeg sam mislila da poznajem odlično, ali se zahvaljujući stručnim i inspirativnim vodičima Sanji Kaljuzny i Selmiru Hidoviću iz turističke agencije Fortuna ispostavilo da grad na Neretvi ima svojih meni dotad neotkrivenih čari.
Prvo smo se, istina, okušali u safariju kanuima po još hladnom Trebižatu – bilo je turistički i avanturistički i ako bih vam kazala da nisam nijednom ispala iz kanua u rijeku – slagala bih. Veselo društvo se nije prethodno poznavalo ali smo na toplom hercegovačkom suncu brzo pronašli zajedničke teme. Kompanija Philip Morris koja mnogo polaže na program lojalnosti i na to da korisnici IQOS uređaja imaju mnoge benefite te je još jednom pokazala koliko joj je važno da ima poseban odnos sa onima koji su se odlučili za manje štetne duhanske proizvode i dijele viziju svijeta – bez duhanskog dima.
Poslije Trebižata, padova i neočekivanih plivačkih poduhvata – trebao nam je odmor, a domaćini su nam priuštili poseban gastronomski ugođaj, usred Carskih vinograda smjestio se Emporio – luksuzni hotel i restoran sa posebnom ugostiteljskom ponudom i prirodom kakve nema nadaleko. Do dugo u noć smo sjedili udobno zavaljeni u vrećaste fotelje i uživali u završetku jednog nezaboravnog dana.
Nedjelja: nakon hladnog Trebižata i gastronomskog užitka u Emporiu red je bio na obilazak Mostara, ali nešto drugačiji – kao da smo nekom futurističkom mašinom prebačeni – u Pariz.
Galerija “The Hub of Fine Arts” broji drugu godinu svog postojanja u Mostaru i unutar zidova krije velika umjetnička djela: dinamične talijanske futuriste, osjetljive francuske postimpresioniste i revolucionarne foviste, zanesene španjolske kubiste, složene njemačke ekspresioniste i autentične američke apstraktne umjetnike koji prikazuju bogatstvo i kreativne izazove prve polovine 20. stoljeća. Ne znam kako da opišem osjećaj kad se potpuno neočekivano nađete pred Degasovom skulpturom balerine sa satenskom trakom u kosi i suknjicom od krutog tila za koju je kao model poslužila mlada Belgijanka Marie van Goethem. Ukupno 70 umjetnina u vrijednosti od 300 miliona KM krasi galeriju čiji je vlasnik i osnivač izraelski biznismen Amir Gross Kabiri koji je Mostaru kao svom novom domu odlučio pokloniti dio svoje kolekcije i pokazati potencijal svih umjetničkih djela koja su uglavnom fokusirana na stvaralaštvo s prve polovine 20. stoljeća.
I dok smo još slijegali utiske o tek viđenom – red je bio na Forticu – brdu ponad Mostara i pomalo zastrašujući hod staklenom šetnicom sa koje puca pogled na cijeli grad. Nisam sigurna da li me je više fascinirala vlastita hrabrost da šetam staklenim mostom ili pogled na Mostar. Povratak u grad, novo druženje u restoranu Taboo, posebne delicije i – rastanak – ja put Metkovića da spojim ugodno s korisnim i povezem u Sarajevo jednog meni važnog saputnika, a ostatak društva autobusom prema bh. prijestolnici – sa novouspostavljenim prijateljstvima na koje nas je inspirisao Philip Morris i njihova druženja „Iqos Together X“ čija sezona je početom ovog ljeta tek otvorena.
