Napisala Mersiha Drinjaković
Jutro je počelo s dugo očekivanom kišom i neočekivanom viješću iz Praga: Martina Mlinarević zatražila je razrješenje s dužnosti ambasadorice BiH u Republici Češkoj, nerezidentno Slovačkoj. Znate ono kad se sve ruši, vlada tama, a vi ipak nazirete plamičak svjetla negdje na kraju tog prokletog tunela? E pa meni je Martina taj plamičak. Iščitala sam cijeli njezin status u kojem govori o odluci da više ne bude ambasadorica.
Učinila je to, kako navodi, nakon ozbiljnog razmatranja ličnih i zdravstvenih okolnosti, uz želju da mandat koji joj je povjeren završi odgovorno i institucionalno, uz primjeren prijelazni period tokom kojeg bi mogla zaključiti ranije započete aktivnosti i obaviti oproštajne susrete.
Prije nego što zatvorimo ovu rečenicu, valja se vratiti na njen početak. Martina u Prag nije otišla kao osoba od diplomatske karijere, Češku je pohodila kao Martina, književnica, novinarka, aktivistica, Hercegovka, žena koja je godinama javno govorila ono što mnogi nisu htjeli čuti. Žena koja je iza sebe već imala vlastite velike bitke, a onda prihvatila jednu potpuno novu – da predstavlja zemlju kojoj je istovremeno znala biti i najglasnija kritičarka i jedna od najodanijih zagovornica.
Prije Praga
Naša priča s Martinom počela je mnogo prije njenog ambasadorskog mandata. Zapravo, teško je i odrediti kada je tačno postala više od naše sagovornice. Kada je neko jednom stao pred objektiv Gracije i pokazao ono što se u javnosti najčešće skriva, granica između intervjua i povjerenja nekako se izgubi. Martina je na našoj naslovnici pokazala ožiljak nakon mastektomije, ne zato da bi pričala o sebi kao o žrtvi, nego da bi progovorila o ženama, pregledima, strahu, tijelu i životu bez uljepšavanja. Ta je naslovnica ostavila trag mnogo veći od jednog novinskog izdanja. gracija.ba
Sretna sam što je znam, što dijelim vrijeme u kojem živim s njom, što su njene poruke u mom telefonu, njezine riječi ispisane na stranicama Gracije, što je razumijemo i šti nas razumije i kad se dugo ne čujemo i ne vidimo.
Naravno da smo Martinu pratili i kada je otišla u Prag. Taj je evropski grad za nju postao mnogo više od mjesta njenog diplomatskog mandata. Prag je bio scena jedne od najintenzivnijih etapa njenog života.
Ambasadorski mandat počeo joj je 2020. godine. Nekoliko sedmica kasnije svijet se zatvorio. Pandemija je promijenila sve, a Martina se našla u diplomatskoj misiji u vremenu u kojem niko nije imao ideju i rješenje za ono što dolazi. I upravo je tada, u jednoj od najtežih mogućih situacija za diplomatski rad, počela graditi ono što će kasnije postati prepoznatljiva karakteristika njenog mandata: ambasadu koja nije samo institucija nego mjesto kojem se ljudi mogu obratiti. gracija.ba
„Ponešto intuitivno, ženski, ponešto hercegovački“, govorila nam je tada opisujući način na koji se nosila s novim okolnostima. I bila je to možda najtačnija definicija Martine kao ambasadorice: netipična, ali svoja.
Diplomatija joj nije oduzela ono što je uvijek bila, nije bilo sujete ni pozerstva. Sjećam se razgovora za Graciju prije četiri godine kad mi je rekla da joj je važno da je „tipična ja“, i da biti ambasadoricom nije ni u jednom trenutku promijenilo ono što jeste. Njena misija bila je jasna: predstavljati Bosnu i Hercegovinu i sve njene građane, biti im na usluzi i graditi čvršće mostove s prijateljskim zemljama. gracija.ba
Danas, kada podvlači crtu, rezultati tog rada lako se mogu nabrojati: posjeta predsjednika Republike Češke Petra Pavela BiH, tri decenije nakon posjete Václava Havela. Prva Interparlamentarna grupa prijateljstva za Bosnu i Hercegovinu u češkom parlamentu, uz kontinuirano obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici. Prva Bosansko-češka privredna komora. Prvi počasni konzulat BiH u Češkoj. Uspostavljanje međunarodnog ljetnog voza iz Praga prema BiH. I, kao jedan od najvažnijih konkretnih rezultata, direktne zračne veze Sarajeva s Pragom i Bratislavom.
Martina je radila ono što očekujemo od svakog ambasadora i ambasadorice, a tako su rijetki ono što to čine: pretvarala je diplomatiju iz protokola u odnos.
Diplomatija nije protokol nego čovjek
Njezine turbulencije nastavljene su i kad smo pandemiji ugledali leđa: stigao je rat u Ukrajini. A Prag postao mjesto na kojem je njena diplomatska funkcija opet dobila jednu novu dimenziju. U romanu Prenijet ću te preko Praga upravo su ti događaji postali jedna od važnih priča: susret s Ukrajincima koji su bježeći od rata stigli u Prag, otvaranje njenog doma, ljudi koji su postali porodica i uvjerenje da dobro može biti neka vrsta univerzalne valute. Gracija je prošle godine pisala upravo o toj dimenziji njenog mandata – o diplomatiji koja ne počinje protokolom nego čovjekom. gracija.ba
I zato mi uvijek nedostaju riječi kad želim opisati Martinin mandat; ona je u Prag odnijela vlastitu ideju Bosne i Hercegovine. One koja nije samo politička kriza, BiH koja nije „problem“ koji treba objasniti strancima. Domovine koja ima ljude, kulturu, humor, bol, nevjerovatnu upornost i posebnu sposobnost da preživi i kad je sve protiv nje. To je Martina. Ambasadorica s velikim A.
Sjećam se kad smo pričali o tome kako izgleda predstavljati zemlju čija politička stvarnost često nije ni približno onakva kakvom biste je željeli predstaviti. A ona ovako odgovorila: “Jedan kolega ambasador mi je rekao: ‘Ti predstavljaš svoju zemlju kao da je najuređenija na svijetu’“. Eto, to.
Martina nije predstavljala domovinu da se ta slika slaže s percepcijama ljudi koji su u njoj bili jednom ili nijednom; predstavljala je BiH kakva bi mogla biti.
U svom oproštajnom pismu Martina posebno zahvaljuje ljudima iz BiH koji žive u Češkoj i Slovačkoj. Oni su joj, kaže, postali dom umjesto doma. Zahvaljuje Česima koji su joj otvorili svoja srca, kolegama diplomatama, ambasadorima, prijateljima, Ministarstvu vanjskih poslova, saradnicima u ambasadi i svima koji su joj pomagali da svoj posao radi najbolje što može.
Danas, kad ne znamo šta donosi sutrašnjica ni Martini ni nikome od nas; znamo zasigurno da je ona dio naše priče zauvijek. Od ONE naslovnice koja nas je sve potresla do temelja, preko godina u kojima smo pratili njen život, ljubavi, porodicu, knjige, borbe i pobjede, pa sve do naših razgovora iz Praga – uvijek je postojalo nešto više od novinarskog odnosa.
Postojalo je povjerenje. I mnogo poruka. Često iz nekog sasvim drugog dijela svijeta, ali s istim osjećajem bliskosti. Bilo je tu i teških razgovora i smijeha, i onih kratkih „jesi dobro?“ poruka koje ponekad znače više od cijelog intervjua.
Važnije od savršenstva
Kada smo 2019. godine napravili naslovnicu na kojoj je pokazala svoj ožiljak, zajedno smo vjerovali da javni prostor može biti mjesto za nešto važnije od savršenstva. Martina je tada rekla da je željela pokazati stvarno tijelo, stvarni ožiljak i stvarni život. gracija.ba
Godinama poslije, ona je i dalje radila upravo to. Na drugi način: od vlastitog tijela do vlastite zemlje. Od lične hrabrosti do diplomatske odgovornosti.
Od Huzura, preko Bukače, do Prenijet ću te preko Praga, Martina je pisala ono što nije uvijek bilo lako napisati. A mi smo imali privilegiju da neke od njenih najvažnijih rečenica objavimo. Njena najnovija knjiga upravo je potvrda kontinuiteta tog glasa: bez zadrške, bez pretvaranja i s uvjerenjem da se i kroz ličnu priču može govoriti o svijetu. gracija.ba
OK, danas jedna velika etapa završava, ali iza nje ostaje mnogo više od mandata. Mostovi između Sarajeva, Praga i Bratislave. Ljudi koje je povezala, projekti koje je pokrenula, priče koje je donijela kući. Ambasada koja je, čini mi se, u njenom mandatu naučila da diplomatsko predstavljanje može biti i toplo, neposredno, hrabro i ljudsko.
Ostaje i jedan Prag koji je, barem dijelom, postao bosanskiji. I hercegovačkiji. I jedna Martina.
Nedavno smo pisali o njenom novom romanu kao o priči o diplomatiji srca. Kada danas pročitate njeno oproštajno pismo, shvatite da je to možda najbolja definicija cijelog njenog praškog poglavlja. gracija.ba A za nas u Graciji postoji još jedna, sasvim privatna definicija. Martina, hvala ti što si nam svih ovih godina vjerovala. Hvala ti za svaku priču koju si nam povjerila. Za svaku naslovnicu. Za svaki razgovor. Za svaku poruku iz Praga. Za svaku onu tvoju rečenicu koja nas je natjerala da zastanemo, nasmijemo se, naljutimo ili se ponovo podsjetimo zašto uopće radimo ovo što radimo.
I hvala ti što si nam dozvolila da budemo dio tvog puta. Da jesmo dio tvog puta.
Tvoja Gracija.
