Na krovovima Tel Aviva, pod okriljem noći, sjede ljudi koji su godinama radili u izraelskim vojnim i obavještajnim strukturama. Ne vidimo im lica. Ne znamo imena. Glasovi su izmijenjeni. Govore o svom poslu, tehnologiji koju su koristili i odlukama u kojima su učestvovali. Neki od njih djeluju gotovo kao da govore o bilo kojem drugom poslu. „Moja uloga je tehnička“, kaže jedan. „Samo sam mali zupčanik“, kaže drugi.
A onda shvatimo šta su ti mali zupčanici radili.
NAZA, novi dokumentarni film izraelskih autora Rachel Szor i Yuvala Abrahama, govori o sistemima koji stoje iza izraelskih zračnih napada na Gazu i o ljudima koji su u tom sistemu imali svoje mjesto. Film je nastao nakon gotovo tri godine rada i donosi svjedočenja 24 anonimna izraelska vojnika i pripadnika obavještajnih službi.
Szor i Abraham već su pokazali koliko daleko su spremni otići u istraživanju nasilja koje se događa u ime njihove države. Za No Other Land, film koji su zajedno režirali s Baselom Adrom i Hamdanom Ballalom, dobili su Oscar. NAZA sada ulazi još dublje – ne samo u posljedice rata nego u njegovu unutrašnju mašineriju.
Film je sniman noću, na krovovima Tel Aviva. I taj izbor nije slučajan. Dok iza kamera postoji grad koji izgleda gotovo spokojno, nekoliko desetina kilometara dalje traje razaranje Gaze. Redatelji žele upravo taj kontrast: normalan život pored mjesta u kojem je smrt postala svakodnevica, piše britanski Guardian.
Smrt kao podatak
Jedan od najjezivijih elemenata filma upravo je jezik. Naziv NAZA odnosi se na termin koji, prema filmu i svjedočenjima njegovih izvora, izraelska obavještajna struktura koristi za označavanje očekivanog broja civilnih žrtava u napadu. Drugim riječima, ljudski životi postaju broj koji se može unijeti u sistem.
Film govori i o sistemima nadzora koji prikupljaju podatke s telefona i drugih komunikacija kako bi locirali mete. Prema svjedočenjima bivših i sadašnjih pripadnika sistema, tehnologija i obavještajni podaci koriste se kako bi se identificirale mete, nakon čega napad izvršavaju dronovi ili avioni.
Više od filma
Postavlja pitanje šta se događa kada čovjek koji donosi odluku o nečijoj smrti nije na mjestu na kojem će gledati posljedice te odluke. Kada je između njega i porodice koja će poginuti ekran. Kada algoritam obrađuje podatke, obavještajac ih tumači, neko drugi odobrava napad, a bomba dolazi s neba.
Odgovornost se tako dijeli na toliko ljudi da je svako od njih može doživjeti kao tuđi posao.
„Lakše je ubijati ljude kada to radiš preko ekrana“, kaže Abraham. Ali odmah dodaje ono što film čini posebno teškim za gledanje: obavještajci su među onima koji znaju najviše.
Oni slušaju telefone. Znaju ko se nalazi u kući. Znaju da su tamo djeca. I, prema svjedočenjima koja film donosi, napadi se ipak nastavljaju.
Zašto nisu rekli ne?
Kako je moguće ubiti toliko ljudi? I kako je moguće da toliko ljudi učestvuje u tome? Abraham kaže da nema jednostavan odgovor. Neki od ljudi koji su pristali govoriti ne osjećaju nužno sram. Neki su, paradoksalno, ponosni na svoju stručnost i ono što su postigli.
To su, kaže, obrazovani ljudi iz izraelske srednje klase. Ljudi koji žive u istim kvartovima kao i on i Szor, koji imaju slična interesovanja, prijatelje i životne navike. Upravo je zbog toga film još neugodniji.
Nasilje nije prikazano kao nešto što čine neki udaljeni, nepoznati ljudi. Prikazano je kao nešto u čemu učestvuju ljudi koji imaju porodice, karijere, prijatelje, planove za vikend. Ljudi koji nakon radnog dana mogu otići kući.
Pakao je, kako film sugerira, dovoljno blizu da ga možemo proizvesti u kancelariji, a onda se vratiti kući na večeru.
Nikad više
Na konferenciji za novinare u Veneciji autori su upitani i o poređenjima s holokaustom. Abraham je oprezan. Ne kaže da su Gaza i holokaust isto. Ali smatra da „nikad više“ ne može značiti samo sjećanje na prošlost. Ako zaista želimo učiti iz historije, kaže, moramo biti sposobni prepoznati obrasce dehumanizacije i ubijanja kada ih vidimo u sadašnjosti.
Ta njegova rečenica ilustruje zašto je NAZA snimljen upravo sada. Film ne govori samo o bombama. Govori o trenutku kada društvo počne prihvatati smrt drugih ljudi kao nešto normalno. Kada se civili pretvore u „kolateralnu štetu“. Kada se djeca pretvore u statistiku. Kada se odgovornost izgubi negdje između čovjeka, algoritma, naredbe i dugmeta.
I kada svi oko vas rade isto, postaje mnogo lakše ne postaviti pitanje.
Film koji je potresao Veneciju
NAZA je u konkurenciji za Zlatnog lava na 83. Venecijanskom filmskom festivalu. Nakon premijere dobio je 25 minuta ovacija!
The Gaza documentary “NAZA” earned a massive 24.5-minute #VeniceFilmFestival ovation as the crowd cheered and waved Palestinian flags.
This marks the longest-ever standing ovation at Venice, beating the 22-minute ovation for “The Voice of Hind Rajab” last year, and perhaps the… pic.twitter.com/WuE0Lr7ZFi
— Variety (@Variety) September 10, 2026
Izraelska vojska odbacila je navode iz filma i „kategorički“ negirala njegove optužbe. Posebno je osporila korištenje anonimnih svjedočenja koja, prema njihovom stavu, nije moguće nezavisno provjeriti, te navela da se odluke o izboru i odobravanju meta donose ljudskim putem i da vojska ulaže napore kako bi smanjila stradanje civila.
Ali autori filma ne pokušavaju napraviti još jednu priču o tome ko će pobijediti u javnom sporu. Njih zanima sistem koji omogućava da ubijanje postane rutinski posao.
Pročitajte originalni tekst u The Guardianu
