Napisao: Emir Imamović
“Imati vaginu i sopstveno mišljenje je veoma moćna kombinacija.”
(Sharon Vonne Stone)
Ako je Danis Tanović za Ničiju zemlju Oskara dobio 2002., onda se priča događa s kraja 2001., ili, plafon, početkom te 2002. Zima je, logično, Sarajevo danju ima suicidalno sivu boju gdje god pogledaš. Noću je hladno i pusto. Društveni život, kako se to već zove, klinički je mrtav, radnim danima posebno: kafane prazne, na ulicama policija i ko mora. Druži se, dakle, po kućama. Znamo da se u kuće ne pušta svako, pa su derneci na apaurinima: sjedenje, jedenje, šuplja, jedenje, pijenje… isti ljudi i iste priče. Očaj još nije toliki da se na stol izvade domine ili Čovječe ne ljuti se, ali se igra društvenih igara bez pravila. I muškarci, što je uobičajeno, i žene, da ubiju vrijeme, prave svoje liste: najboljih pašteta, najgorih napitaka, najglupljih pop-balada, najdosadnijih filmova… Sve tako do najseksepilnijih glumaca i glumica. Razvije se i rasprava o, recimo, Salmi Hayek.
“Salma Hayek ti seksi?”, kaže/pita ona, s prezirom u glasu.
“Što, jarane, šta fali?”, uzvrati on začuđen.
“Pravo je niska…”
“Kakve to veze ima: ne traži niko od nje da može zakucat iza leđa… Ne pričamo o basketu!”
Da li od hrane, pića ili toplote, ne zna se, ali niko nema volje da se nateže.
Na red je tako došao i Danis: jest da je već poznati, priznati i nagrađeni reditelj, da priprema dva-tri filma i ne zna hoće li zvati Kevina Klinea ili nekog drugog za ulogu… Sve džaba, kako bi rekao Antonio Nuić. Kad se igramo, svi se igramo. “Glumica, jel…?”, pita Tanović, zavaljen u ćošak kauča i lagano se, jedva primjetno, nasmije: “Ma, mene zanima samo Sharon Stone.” “Kak’a je, ba, to lista da ima samo jedna?”, upitao je neko.
Život nije film pa da se po nekoliko mjeseci “realnog vremena” jednostavno preskoči. Zima je, dakle, kalendarski prošla – što znači da još nije bilo toplo, al’ je sivila sve manje – i Danis Tanović je otputovao u Los Angeles. Tu ste scenu vidjeli, makar u reprizi: Danis Tanović i John Travolta u crnim odijelima, Sharon Stone u haljini iste boje, Oskar u zlatnom… E, sad, bilo bi super još da je Oskara Danisu dala Sharon, al’ nije, nego Travolta. Zato su se Tanović i Stone zajedno vozili u liftu. Istina, samo dva sprata.
Već je napisano i od ozbiljnog autora potpisano kako su, nakon točka i struje, dva najznačajnija izuma u povijesti čovječanstva pače od glave i internet. Zahvaljujući posljednjem, lako je saznati, provjeriti, potvrditi da je Sharon Stone na filmu debitovala još 1980., u filmu Woodyja Allena Stardust Memories. Njen lik nije imao ime. Na špici je pisalo da je glumila ljepoticu iz voza. Godinu dana kasnije je i progovorila na ekranu: u hororu Wesa Cravena Deadly Blessing.
Sve poslije nije legenda nego devet godina snimanja svega i svačega, od četvrtog nastavka Policijske akademije, do akcija za koje je scenarij pisao i heroj B-produkcija s udaranjem i pucanjem – Steven Segal.
Prve godine posljednje decenije prošlog vijeka, Sharon Stone snima Totalni opoziv, SF-hit nagrađen Oskarom za specijalne efekte. Od partnerstva pred kamerama sa današnjim guvernerom Kalifornije, Arnoldom Schwarzeneggerom, značajnije je ono što se desilo iza kamera. Total Recall je, naime, režirao Paul Verhoeven, s kojim će, u nimalo prijateljskoj atmosferi, ali s vrhunskim efektima, raditi i Sirove strasti, film koji se danas pamti po onome zbog čega ga je većina prosječnih muškaraca i gledala: scenama skoro divljeg seksa između policajca sklonog alkoholu Nicka Currana (Michael Douglas) i spisateljice sklone svemu Catherine Tramell (Sharon Stone).
U Sirovim strastima je i scena koju su gledatelji britanskog Channel 4 izabrali za petu najseksi svih vremena. Svako ko je gledao Basic Instinct pogodit će, naravno, da je riječ o trenutku u kojem, dok sjedi na policijskoj stolici, Sharon prebacuje nogu preko noge, dovoljno sporo da se vidi kako ispod bijele haljine nema rublje. Upravo za tu scenu – samo jednu od onih zbog kojih je film ili cenzuriran ili zabranjen za prikazivanje mlađim od 18 godina – vezano je bezbroj priča: od toga da je, zapravo, riječ o montaži, pa da scene uopće nema u scenariju, da je Sharon Stone u početku odbijala snimati bez gaćica, da je ona iznenadila Verhoevena, da je glumica prvo tražila izbacivanje, pa onda insistirala da scena ostane u filmu… Kako god, i sigurno mimo volje i nje i autora, zanimljivi, napeti, visokoerotizirani triler ostao je najmanje upamćen po režiji, scenariju, pa i, inače, sasvim pristojnoj glumi.
Pedesetogodišnja plavokosa glumica i danas izgleda izvanredno i ne fali joj energije niti za posao, niti za humanitarni rad. Sharon Stone je, naravno, i jako pametna žena: kao djevojčica imala je IQ 154, diplomirala je književnost i umjetnost, radila kao model, živjela u Evropi… No, činjenica je da je ipak snimila puno, puno loših filmova. Istina, bilo je tu i velikih djela: poput Casina Martina Scorsesea, za koji je i nagrađena Zlatnim globusom, ali i totalnih katastrofa, poput nastavka Sirovih strasti, jednog od najnepotrebnijih filmova čak i tamo gdje se baš snima sve i svašta.
Sharon Stone nikada nije dobila Oskara, makar je bila nominirana. Dodjelu jednog je, eto, gledala izbliza. Izabrana je, pored ostalog, za jednu od 100 najseksepilnijih žena filmske industrije svih vremena. Sigurno je da bi i ona više voljela da je makar među 1000 najboljih glumica, pa ako treba, i na kraju liste, nego to što joj ime asocira ili na manjak rublja ili na višak groznih filmova. Ali je, jednostavno, tako. Ako ništa, uvijek se može utješiti bogatstvom koje je stekla otkako je napustila američku provinciju s namjerom da bude glumica.
