Napisala Mersiha Drinjaković
Predstava „Ratnice“ donosi stvarna iskustva onkoloških pacijentica i pacijenata u Bosni i Hercegovini. Njihove priče govore o bolesti, strahu i neizvjesnosti, ali i o borbi koja počinje onda kada se čovjek, uz suočavanje s dijagnozom, mora suočiti i sa sistemom u kojem pravo na liječenje nije uvijek dostupno onda kada je najpotrebnije.
Karcinom ne bira društveni status, finansijske mogućnosti ni trenutak u životu. Svi mi to bolno znamo. Ta dijagnoza mijenja sve, preko noći. I šta je najprirodnije; da se sva energija usmjeri na liječenje, ali ne! Umjesto toga osoba koja je oboljela i njegova/njena porodica često ulaze u iscrpljujuću borbu: za terapiju, novac, informacije, procedure i priliku da dobiju ono što bi moralo biti dostupno svakom kome je potrebno.
Kada se bolest pretvori i u borbu za pravo na liječenje, onda više ne govorimo samo o zdravstvu. Govorimo o društvu i prioritetima kojih nema ili su postavljeni na pogrešne temelje
Teatar koji ne pristaje na šutnju
SARTR je godinama prostor u kojem se otvaraju teme koje nadilaze umjetničku izvedbu: sjećanje, nasilje, marginaliziranost, ženska iskustva, sloboda, identitet i odgovornost zajednice prema onima čiji se glasovi teško probijaju do javnosti. Pod vodstvom Maje Salkić, ovaj teatar nastavlja graditi prostor u kojem umjetnost nije samo estetski doživljaj nego i način da se postave pitanja koja društvo prečesto ostavlja bez odgovora.
„Ratnice“, koje su postavljene na sceni SARTR-a a u produkciji MESS-a, ne govore o nepravdi kao apstraktnom pojmu, nego o ljudima koji je žive, o porodicama koje strahuju i o iskustvima koja se ne mogu razumjeti samo kroz statistiku, izvještaje i institucionalna saopćenja. Iza svake nedostupne terapije i neodgovorenog pitanja, šutnje institucija je osoba. Iza svake procedure koja traje predugo je vrijeme koje neko nema. Iza svakog humanitarnog apela je porodica koja je iscrpila sve druge mogućnosti.
Pozorište takvim iskustvima daje prostor i glas.
Ali „Ratnice“ postavljaju i važnije pitanje: šta se događa nakon što čujemo te priče?
Ljudska patnja
Nakon generalne probe, direktorica SARTR-a Maja Salkić podijelila je lično svjedočanstvo o onome što je gledala i osjećala. “Večeras je u SARTRu održana generalna proba performansa „Ratnice“, u produkciji MESS festivala. O angažmanu MESSa na polju marginaliziranih, obespravljenih, ljudi u potrebi, zahvaćenih ratom i nepravdom gotovo je suvišno govoriti. Pored izvrsnosti u pozorišnoj umjetnosti i selekcije najboljih predstava, MESS nikada nije prestao biti glas onih kojima je glas oduzet ili se jednostavno ne čuje. „Ratnice“ otvaraju tešku temu. Jednu od onih od kojih ljudi najčešće bježe.”
Njen zapis je upečatljiv, dubok i izražava tugu o tome koliko je teško posmatrati ljude koji se bore s iskustvima koja su nam, na različite načine, bliska. „Večeras sam slušala glumice Vedranu Božinović, Dinu Mušanović, Maju Izetbegović, Nadine Mičić i Monu Muratović, a gledala svoje prijateljice koje su prošle kroz iskustvo bolesti. Gledala sam prijatelje čiji se roditelji danas bore. Gledala sam i neke druge ljude u publici, one koji se svakodnevno bore za obespravljene na nekim drugim poljima. Gledala sam njihove suze i njihov muk“.
U publici se susreću oni koji su prošli kroz bolest, oni čiji se roditelji ili prijatelji upravo bore, oni koji strahuju za svoje najbliže, ali i ljudi koji se svakodnevno suočavaju s nepravdom na svim poljima.
I u tom trenutku dovoljno je prepoznati nečiji strah, razumjeti tišinu ili se prisjetiti trenutka u kojem se sve što smo smatrali važnim svelo na jednu želju: da neko koga volimo ostane živ.
Salkić opisuje upravo taj trenutak, kad se život ogoli do onoga najvažnijeg, a svakodnevne brige i ambicije izgube svoju dotadašnju težinu. Takva iskustva pokazuju da bolest nije samo medicinsko pitanje. Ona je i pitanje dostojanstva, sigurnosti, podrške i prava čovjeka da u najtežim trenucima ne bude prepušten sam sebi.
Terapija nije privilegija
Medicina je posljednjih decenija napravila ogroman napredak. Za mnoge vrste karcinoma postoje savremenije terapije, bolje mogućnosti liječenja i više razloga za nadu nego ranije. Međutim, napredak medicine gubi dio svog smisla ako terapije nisu dostupne ljudima kojima su potrebne.
Posebno je poražavajuće kada se osoba, nakon suočavanja s teškom dijagnozom, mora baviti prikupljanjem novca za vlastito liječenje. Kada porodice prodaju imovinu, pokreću humanitarne akcije, obraćaju se javnosti i pokušavaju prikupiti sredstva, dok istovremeno prolaze kroz strah i neizvjesnost koje bolest nosi.
Maja Salkić upozorila je upravo na taj gubitak dostojanstva pacijenta i na borbu u kojoj su najčešće samo s porodicom. “Poražava činjenica da se ljudi, uz borbu za vlastiti život, moraju baviti prikupljanjem novca za liječenje. Da porodice prodaju ono što imaju, ako uopše imaju šta prodati. Da čovjek kojem je potrebna terapija mora istovremeno razmišljati o računima, procedurama, fondovima, humanitarnim brojevima i tome koliko će njegova porodica izdržati.
Kada se iste teškoće ponavljaju, kada dostupnost terapije zavisi od administrativnih prepreka, mjesta stanovanja ili finansijskih mogućnosti porodice, onda je riječ o sistemskom pitanju koje zahtijeva sistemske odgovore.
Angažirana umjetnost
U svom zapisu Maja Salkić podsjetila je i na ulogu umjetnika u trenucima društvenih kriza, bolesti, rata i nepravde. Tada od njih očekujemo da budu glas onih koji se ne čuju, da upozore, posvjedoče i podsjete nas na ono što ne smijemo zaboraviti. „Međutim, među normalnim, čestitim i odgovornim ljudima neke stvari su neupitne“.
Majine riječi važne su i zbog šireg odnosa prema društveno angažiranoj umjetnosti. “Želim ponoviti: kada se pitate zašto se pozorište bavi teškim temama, odgovor je jednostavan. Pozorište je tu i da upozorava na društvenu odgovornost. Ono govori i onda kada drugi šute. Za sve one koji bi izašli na ulicu, protestovali, pisali pisma, tražili promjene, pozorište radi i taj dio posla. Predano, humano i posvećeno. Umjetnost sama ne može napraviti sistem.
A mi smo, čini mi se, upravo na jednoj važnoj prekretnici, možemo li napraviti sistem i strategiju u kojima je čovjek zaista važan? Ili ćemo postati društvo podijeljeno na one koji imaju novac da se liječe i one koji su prepušteni sami sebi?
Jer njihovim umiranjem odumiremo i mi ostali.”
Predstava i za donositelje odluka
Besplatna izvedba u okviru programa MESS Premijere 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS bila je namijenjena i političarkama i političarima, predstavnicima institucija i organizacija koje mogu utjecati na rješavanje problema s kojim se onkološki pacijenti suočavaju.
Nije dovoljno složiti se da je situacija teška. Potrebno je razgovarati o tome šta se može promijeniti, ko je odgovoran, koji su rokovi i kako osigurati da pacijenti zaista osjete rezultate tih promjena. Institucije MORAJU osigurati da pravo na liječenje ne ostane samo stav koji prikladno zvuči u javnim nastupima.
Šta ostaje nakon aplauza?
To znači da se o dostupnosti terapija mora govoriti i izvan kriznih trenutaka, da se problemi ne smiju rješavati isključivo kada postanu medijski vidljivi i da se ljudski život ne može tretirati kao stavka čije će rješavanje zavisiti od toga koliko je javnost trenutno zainteresirana.
„Ratnice“ su priča o načinu na koji društvo tretira svoje najranjivije članove, o granicama solidarnosti i o odgovornosti koju svi dijelimo, ali koju nemamo svi u istoj mjeri.
Najveću odgovornost imaju oni koji mogu donositi odluke i mijenjati pravila. Njihova obaveza nije da samo čuju priče oboljelih nego da osiguraju da se iste priče ne ponavljaju iz godine u godinu. Kad postoji terapija, a osoba kojoj treba – do nje ne može doći, pitanje nije koliko je medicina napredovala; već koliko je društvo spremno učiniti da taj napredak bude dostupan svima.
Zato „Ratnice“ ne bi smjele niti trebale završiti posljednjim aplauzom!
Teatar ne može izliječiti bolest niti zamijeniti sistem koji ne funkcioniše. Ali može nas suočiti s posljedicama njegovih propusta i podsjetiti nas na ono što se ne bi smjelo dovoditi u pitanje.
„Ratnice“ su progovorile u ime onih koje sistem često ne čuje. I zato je neizmjerno važno da ih čuju i oni koji mogu promijeniti ono o čemu svjedoče. I da budu promjena!
