Napisala Mersiha Drinjaković
Ima tome 15 godina, u Sarajevo je došao glumac Bora Todorović. Zapalo me je, i to i danas s ponosom govorim, da ga pratim u obilasku Baščaršije na kojoj nije bio decenijama. Na kraju se desio i intervju. Razgovarali smo, ali kakav je to razgovor bio! Kao da se otvorila riznica mudrosti i svaki mu je odgovor bio za u kamen uklesat’.
Vremena su se promijenila, nema niko vremena niti volje čitati “čaršafe” teksta, ali ja se ovom Borinom intervjuu malo, malo, pa vratim. I pao mi je na um sinoć dok sam gledala kako Edin Džeko obilazi Bilino polje, zasipan morem plišanih igračaka, navijanjem, poštovanjem, ljubavlju navijača. I kako iz njega ne isijava trijumf, već tuga, susprezanje suza i neko jednostavno zadovoljstvo u kombinaciji s blagom neugodom jer je u centru pažnje. Bora će, da se vratim tom sjećanju, na moju konstataciju da je “u životu pobjednik”, kazati kako se ne osjeća tako, da nije skroman, ali da mu je neugodno kad mu neko kaže Boro, legendo.
E tako i Džeko. Zamišljam da bi, u razgovoru jedan na jedan, da ga neko obaspe komplimentima tipa legendo, naprosto probao izbjeći taj rukavac priče i otišao na drugu stranu. I priče i ulice.
Reprezentativci su mu napravili špalir, Bilino polje ga ispratilo ovacijama, a nakon meča iznad stadiona održan je dron-show s porukama „73 gola“, „152 nastupa“ i „Hvala, kapitenu“. U Sarajevu je na zgradi kod Vječne vatre istaknut dres s brojem 11 i porukom „Hvala Dijamante“. Posebno lijep gest došao je i od naših protivnika sinoć – Šveđana: švedski fudbaleri poklonili su mu dres reprezentacije s potpisima svih igrača i cvijeće.
On je najveći influenser našeg doba koji uopšte nije imao namjeru da to postane, a ponajmanje da od toga napravi biznis, veliki ili mali, i u tome je ljepota njegovog postojanja.
On je jedan jEDINi Džeko i svoj oproštaj će učiniti lakšim svima nama jednostavnom rečenicom. „Iako odlazim s terena, veza između mene i ove reprezentacije i ovih momaka ostaje zauvijek. Ja sam dio njih i oni su dio mene.“
I nikad, baš nikad javno nije rekao kako nekome pomaže. A ne da je pomagao, mijenjao je živote ljudi, spašavao ih, a to se znalo samo u kuloarima, jer on nije dozvoljavao da se od toga pravi promotivna priča. “Neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica”. To je bio njegov uslov.
Svaki put kad vidite da se na svekolikom online nebu neko “na glavu nasadio” da bi vam bio zanimljiv, drugačiji i AUTENTIČAN i priskrbio sebi vidljivost, sjetite se da je Džeko to uspio velikim radom i bez da je od sebe pravio išta drugo od onog što jeste. On je trenirao, trenirao, i opet trenirao. Mijenjao geografske širine i dužine jer – nogomet, nalazio se ko zna koliko puta sam u novom gradu, novoj zemlji, bez roditelja, bez porodice, bez ikog svog i radio na sebi. Bukvalno, doslovno, proljevajući znoj. Možete li uopšte zamisliti kakve je sve trenutke, a koji se nikad neće vratiti, propustio u odrastanju svoje djece?
I nikad to nije rekao javno. Nikad nije spočitao da je zbog dužnosti prema nacionalnom timu trpio njegov porodični život.
A trpio je kritike, šamare javnosti, beskrajne tirade o tome “zašto nam ne ide”, mijenjao okolnosti u kojima igra, dočekivao i ispraćao selektore, nosio “križ baraža” na svojim leđima, a svako od nas ko ima pristup tastaturi i društvenim mrežama, dakle svi, imao je pravo da svoju frustraciju o reprezentaciji istrese direktno u velike bašče Facebooka i Instagrama ili gdje je već stigao.
A Džeko je igrao. Uprkos svemu. Nosio dres BiH i kad se reprezentacija opisivala kao brod koji tone. I to je odlika velikih. Oni nikad ne napuštaju brod za koji sve govori da je Titanik. Ostaju u njemu do kraja, a kraj ponekad dovede i do hepienda. Do Brazila, do Amerike, do toga da djeca koja su ga gledala kao idola, zajedno s njim igraju na terenu i izgaraju i zbog njega i zbog grba na prsima i zbog nas.
Hvala ti, Edine! Za sve!
