Halid Bešlić je preminuo 7. oktobra prošle godine, ali njegova muzika nije otišla s njim. I neće još dugo, neće vjerovatno nikad. I to je veličina njegovog bića – ne koliko se o njemu govori nakon smrti, nego koliko često ljudi slušaju njegove pjesme.
A one nisu tražile posebno raspoloženje. One su znale pronaći čovjeka kakav god da je tog dana. Bile su tu za ljubav, rastanke, nostalgiju, povratke, kafanu, Sarajevo, zavičaj, za trenutke kada se smijemo i one kada nam nije do smijeha.
Bio je jedan od rijetkih ljudi kojeg su voljeli svi. I nikada nije pokušavao biti veći nego što jeste. Ostao je jednostavan, svoj, blizak ljudima. Veliki muzičar, skroman i dobar čovjek.
I danas sjećanja na njega mjerimo vlastitim uspomenama; kroz njegove pjesme uz koje su se ljudi upoznavali, voljeli, mirili i rastajali. Ostavio nam je stvarno golemo naslijeđe; pjesme, koncerte, slavlja koja nisu mogla bez njegove muzike, rođendani, godišnjice, uvijek je bio tu, pa i za one koji često vole reći “iako ne slušam tu vrstu muzike”. Halid je bio tu za sve nas.
I nekako ne mogu napisati da je ovo godina bez Halida, jer je meni bio “življi” nego ikad, kroz pjesme, kroz sve ono što su ljudi, poznati i nepoznati, govorili o njemu.
Ostao nam je u pjesmama koje znamo napamet, u stihovima koje pjevušimo dok još traje muzički intro… U svakoj utakmici na kojoj se stadionima ori “Poljem se širi miris ljuljana”… I ponovit ću onu koju često govorim: “Ljudi će zaboraviti šta ste rekli, zaboravit će i šta ste uradili, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas.” Halide, zbog tebe smo se osjećali sretnim, i tužnim, i nostalgičnim i sjetnim i veselim. A to je golemo.
