O Draženu Ričlu, Ziji, Pari, kako god ga ljudi zvali, ljudi uvijek pričaju sa sjetom, tugom zbog prekinute mladosti, života koji je bio tek na početku zasigurno velike priče…
O njemu pričamo kao o muzičaru, frontmenu Crvene jabuke, gitaristi Elvis J. Kurtovicha & His Meteors i jednom od članova Top liste nadrealista. Ali kako u sjećanjima prijatelja sve ove godine živi Dražen Ričl? Kada ga je Elvis J. Kurtovich upoznao, Ričl je imao dugu kosu, živio na Višnjiku i stalno hodao s gitarom. Elvis ga je zadirkivao da je „hašišar“, ali je vrlo brzo shvatio da taj dugokosi momak odlično svira gitaru.
Jezik Sarajeva
Bile su to godine u kojima je Sarajevo imalo energiju koja se i danas prepričava: Bendovi, radio, klubovi, Dom mladih, studentska okupljanja, humor koji je zvučao drugačije od svega što se tada moglo čuti na televiziji. Ričl je bio u središtu svega.
Svirao je u grupi Ozbiljno pitanje, potom u Elvis J. Kurtovich & His Meteors, a zajedno sa Zlatkom Arslanagićem, Neletom Karajlićem, Zenitom Đozićem i ostalima bio je dio ekipe koja je kroz radioemisiju Primus napravila nešto što će prerasti u Top listu nadrealista. Prva televizijska epizoda emitovana je 2. juna 1984.
Zenit Đozić ga je poznavao još iz gimnazijskih dana. Govori o njemu kao o čovjeku koji je bio blag i pronicljiv, duhovit i pravi drug. I kao o nekome ko je uvijek imao spremnu neku šalu.
Sejo Sexon ga je, decenijama poslije, opisao kao daleko najboljeg muzičara među novim primitivcima, Elvis je to znao mnogo ranije. Na njihovim koncertima Ričla je najavljivao u neponovljivom stilu: „Zijo, najbrža ruka srednje Bosne, uključujući i zajednicu opština Tuzla – car pare, magle i ostalih vremenskih nepogoda.“
Koncert kojeg nije bilo
A onda su Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić napravili Crvenu jabuku. Ljudi koji su bili dio Novog primitivizma i Top liste nadrealista stvorili su bend čiji su prvi hitovi bili nježni, melodični i sasvim drugačiji od onoga što je njihovo prethodno muzičko poglavlje najavljivalo.
U potkrovlju Zlajinog stana nastajale su pjesme poput „Bježi, kišo s prozora“, „Dirlija“, „Sa tvojih usana“ i „Nek’ te on ljubi“. Prvi album Crvene jabuke objavljen je 1986. Prvi koncert bio je zakazan za Mostar, 18. septembra. Nikad nije održan…
Draženova majka Elvira bila je jedna od osoba koje su ga najbolje poznavale. Odgajala ga je na Koševu, nakon što je njegov otac Ferdinand preminuo dok je Dražen još bio dječak. Pred početak turneje Dražen joj je govorio o koncertima, o bendu, o drugom albumu. U jednom razgovoru rekao je rečenicu koja joj je ostala u sjećanju: „Volio bih da se sve ovo odgodi.“
Nekoliko dana kasnije, tog kobnog 18. septembra 1986, automobil u kojem su bili Dražen, Zlatko Arslanagić i Aljoša Buha doživio je saobraćajnu nesreću kod Jablanice. Aljoša Buha poginuo je na mjestu, dok je Ričl teško povrijeđen i prebačen na liječenje u Beograd.
1. oktobra 1986. umro je dražen. Imao je 24 godine.
Šta je sve mogao…
Možda je najteži dio svake priče o prerano preminulom čovjeku pitanje: šta bi bilo da je imao još vremena? Šta bi napravio s Crvenom jabukom? Kakve bi pjesme napisao? Gdje bi ga odvela Top lista nadrealista? Da li bi ostao muzičar? Da li bi postao ozbiljniji autor? Da li bi gluma dobila veći prostor?
Nema odgovora. Ali imamo ono što je stigao napraviti do 24. godine. A toga nije malo.
Na sarajevskim Barama ostao je spomenik u obliku crvene jabuke. I stihovi: Prođe august, srećo moja, vrijeme da se rastane…
