Napisala Emina Hodžić Adilović
Snimci ICIKUM
Zvoni mi telefon, na ekranu piše „Mersiha Gracija“. Njeni pozivi su uvijek doživljaj. Ne čujemo se često, ali kada se čujemo, teme se smjenjuju brzinom svjetlosti i nekako uvijek izvučemo i zaključak. To su one osobe i razgovori kojima se radujete.
Prvo mi se javlja da se zahvali što sam je objavom na Facebooku o našem voljenom Jovanu Divjaku podsjetila na ono što je važno – sjetiti se onih koji su u nama probudili dostojanstvo. Više nisu tu, ali smo zahvalni i ponosni što smo ih poznavali i voljeli.
Zaustavljeni zanos
Onako raspamećene od ludila koje gledamo u medijima i porukama koje stižu iz komšiluka, i dalje pomalo naivno ne vjerujemo svojim očima, iako imamo previše kolektivnih i individualnih trauma.
Pokušavamo oraspoložiti jedna drugu dosjetkama i šalom na lični račun. Vraćamo se boljim, ljepšim i kreativnijim temama.
Želi čuti sve o predstavi Galeb A. P. Čehova, koju je režirala izvrsna Selma Spahić. Usred mog zanosa o timu, predstavi, radu, ljepoti, kreaciji, zaustavlja me i kaže: „Želim da napišeš za Graciju iz perspektive nekoga ko je bio dio autorskog tima predstave.“ I evo, napisala sam.
Pristanak bez razmišljanja
S rediteljicom Selmom Spahić imala sam priliku i ranije sarađivati. Na predstavi Pobjeda kao asistentica kostimografkinje, zatim na Usamljenom zapadu kao scenografkinja i kostimografkinja te na predstavi Tajna džema od malina, rađenoj prema romanu rahmetli Karima Zaimovića.
Zahvaljujući Selminom pristupu i radu s glumcima, autorskim timom i svima koji doprinose nastanku jedne predstave, pozorišna kostimografija i rad u pozorištu dobili su posebno mjesto u mom životu. Znate ono nešto zbog čega vam srce malo brže kuca, a u stomaku osjetite leptiriće i druga leteća bića.
Njen poziv je bio iznenađenje. Nije uspjela ni izgovoriti do kraja o čemu se radi – pristala sam, ne dajući sebi prostora da razmislim, iako je Selma lijepo kazala: „Stani! Razmisli! Hoćeš li moći? Termin za premijeru je 5. septembar – ulazimo u proces odmah jer je kompleksan zadatak, dolazi ti festival…“
Bio je mjesec maj. Novi početak. Novi teatar, Internacionalni centar igre, kulture, umjetnosti i mladih Novo Sarajevo, koji obilježava početak rada predstavom Galeb.
Osjećam odgovornost zadatka cijelim bićem.
Prva proba
Na prvoj čitaćoj probi okupio se kompletan tim. S uzbuđenjem gledamo jedni u druge, a s još većim uzbuđenjem u Selmu, jer gledamo u najbolje što bh. teatar danas ima u rediteljskoj struci. A ona je nas izabrala da budemo dio projekta kojim će se otvoriti novi teatar. I da probijemo led novog početka. Život je uzbudljiv!
Susret generacija za istim stolom i ljepota svih doba ogledaju se u glumicama i glumcima. Naprosto sam bila opijena ponosom što sam tu, što iz prvog reda doživljavam iskustvo građenja nove predstave.
Ejla Bavčić, Maja Izetbegović, Anja Vujković, Iva Prgić, Senad Bašić, Ermin Bravo, Josip Stapić, Faruk Hajdarević, Mladen Maroje Dolić i Senad Bešić. Razgovaramo, razmjenjujemo mišljenja i viđenja određenih situacija. Slobodno, bez ustručavanja, poštujući jedni druge, uvažavajući sve perspektive i generacijske razlike. Nevjerovatna je i potpuno dirljiva ljepota koja postaje opipljiva kada glumci počinju graditi svoje likove.
Inspiracija i radost
S jedne strane Senad Bašić oživljava lik Petra Nikolajeviča Sorina, a s druge dvadesetjednogodišnji Josip Stapić, koji igra Konstantina Gavriloviča Trepljeva. Josip posjeduje nevjerovatan talenat koji je u punom cvatu. Senad svojim umijećem, iskustvom, znanjem i šarmom unosi inspiraciju i radost u zajedničku igru.
Ejla Bavčić Tarakčija igra Arkadinu – glumica igra glumicu. Svaki pokret, ulazak i pogled njenu igru drže u iščekivanju, jer utjelovljuje lik s kojim ne znate hoće li se dosadno ljetno popodne pretvoriti u haotičnu scenu ili će samo otići do jezera da zapliva.
Predanost i duhovitost
Ermin Bravo, koji igra Trigorina, i sam u procesu kreiranja lika, sve vrijeme nesebično pomaže svojim studentima, ohrabruje ih i raduje se svakoj dobroj glumačkoj igri. Njegova predanost, a i duhovitost, dolaze, tako ja to iščitavam, iz velike profesionalne ozbiljnosti. Interesantno mi je da sa svojim studentima igraju tri profesora s Akademije scenskih umjetnosti – Senad Bašić, Mehmed Porča i Ermin Bravo. Svaki od njih svojim znanjem, iskustvom i dobronamjernošću oslonac je mladim glumcima u predstavi.
Dok grade likove, svojim primjerom, iskustvom i odnosom prema radu na sceni, probama i iza scene, nikada ne zaboravljaju svoje uloge u obrazovanju mladih glumaca. Maja Izetbegović kreativnošću igre unosi neposrednost, oslobađa igru i tim svih stega, gradeći lik Poline.
Nada i radost
Koliko Faruk Hajdarević kroz lik Medvedenka utjelovljuje dobrotu, nesigurnost, naivnost i brigu, toliko Mehmed Porča kroz lik Dorna nosi ljubav, razumijevanje, nadu i radost. Predanost procesu mlade Anje Vujković, koja igra Mašu, gotovo je prosvjetiteljska, jer ona sve bilježi, zapisuje svaku instrukciju, pažljivo sluša i sve zabilježeno primjenjuje u igri.
Ona i Iva Prgić, koja igra Ninu Zarečnu, željne su znanja, vrijedne, razigrane, otvorene prema zadatku, a svojim talentom i mladošću gotovo se organski uklapaju u kreiranje jedne cjeline. Mladen Maroje Dolić, student audiovizuelnih umjetnosti na ASU, igra Jakova, a istovremeno ima i tehničke zadatke u predstavi, zajedno s inspicijentom Senadom Bešićem, koji osim svog zadatka igra i Šamrajeva.
Kako sam vidjela zeca
Autorski tim zajedno sa Selmom prati igru i rađanje likova. Uz nju je uvijek dramaturginja Adna Dautović, koja hipersenzibilnošću i talentom donosi dramaturška rješenja potpuno nenametljivo i izvrsno. Dok asistentica režije Zoja Perović pomno prati i bilježi sve trenutke, Mirza Redžepagić, zadužen za muziku, koristi svaki trenutak za organizaciju vježbi pjevanja i sviranja na instrumentima. Izvršna producentica Adna Rizvan i Nizama Mulić drže sve konce u svojim rukama.
Pitala sam se stalno koliko kilometara Nizama pređe dnevno na lokaciji predstave, jer ona uvijek ima zadatak, a i osmijeh koji uputi onako u prolazu. U jednom trenutku u njih dvije, u Adni i Nizami, vidim zeca iz Alise u zemlji čuda koji stalno gleda na sat i žuri, žuri, žuri… Voljela bih da su imale cilindre na glavi.
Adna u jednom trenutku sjedi okružena hrpom papira, već u sljedećem lijepi žutu traku kojom obilježava stepenice, a Nizama pazi na djecu s obližnjih igrališta da ne uskoče u scenografiju i počnu se penjati na jedro.
Nova forma
Scenografkinja Adisa Vatreš Selimović sjajna je u scenografskim rješenjima i razigranoj mašti. Skicama i izvedbom pretvara cijelu zgradu i prostor oko zgrade u mjesto za igru. Adisina asistentica Hana Selimović i rekviziterke Mirela Gutić i Elma Milak na visini su zadatka, posvećeno vode računa da sve bude kako treba u igrajućem prostoru. Dizajner svjetla Nedim Pajdeh svjetlom gradi atmosferu i pravi mala čuda od relativno skromnih i dostupnih tehničkih sredstava na projektu.
Maja Talović s asistenticom Najom Nogo frizurom i šminkom prati stilizaciju i karakterizaciju likova određenu kostimografijom. Sektoru kostimografije pridružuju se garderoberke Semra Đidelija i Edita Bešić, koje tokom igranja brinu da svaki kostim i svaka promjena budu spremni za igru.
Moj zadatak je kostimografija i karakterizacija likova kroz segment kostimografije. U skladu s umjetničkom direkcijom predstave, uz puno energije i smijeha, kroz karakterizaciju dijelila sam rad s izvrsnim umjetnicima, a kroz umijeće kostimografije učestvovala u stvaranju nečeg iskustveno vrijednog u timu pažljivo izabranih autora. Opet ću reći – život je uzbudljiv!
Ljepota Galeba je i u samoj interakciji s publikom, jer svi postaju sudionici predstave od početka do kraja. Na samom početku procesa rada, u razgovoru rediteljice s ansamblom i autorskim timom, ona je postavila pitanje: „Šta su za nas nove forme?“
Svi su imali različite i zanimljive odgovore. Moj je glasio da je nova forma uvijek i iznova čovjek. Ljudsko biće je uvijek nova forma, bez obzira na tehnološki napredak i društvene promjene. U vremenu umjetne inteligencije i skrivanja iza ekrana, pozorište iskustveno uvijek čovjeka stavlja u centar.
Krhkost i ljepota
Osjećamo pokret, disanje, ljepotu i krhkost drugog bića. Vidimo znoj koji se sliva niz čelo, igru koja postaje dijelom svih nas.
Detalji i odnos prema drugima su važni, tome nas život i umjetnost uče. Kada se upale svjetla i ansambl stane na scenu, publika osjeća igru, a igra se uvlači u publiku, inspiriše i otvara novi prostor emotivnosti koju često krijemo i sklanjamo od očiju javnosti.
Galebovi nad Galebom
U toku rada samoj sebi sam emotivno dala oduška i prepustila se magiji nastanka ove predstave. Prateći probe i razvoj likova, rad u ovom timu za mene je imao i terapeutsko iskustvo. Preživjela sam ponovo opraštanje s rahmetli ocem i majkom, lijući suze s nadom da je to sve Sorinov san, sjetila se kako je divno i ludo biti zaljubljena i mahnita, smotana i uporna. Koliko je oplemenjujuće dozvoliti sebi krhkost, oprostiti nesavršenost i greške, biti tužna, voljeti s nadom i ići dalje kroz život. Prosto je predivno biti dio tima koji djeluje kao jedan organizam, u kojem svako ima svoju funkciju i zadatak, a opet biti podrška i pomoć drugome ako je potrebno.
Rad u Ulici Kemala Kapetanovića, u sarajevskom naselju Grbavica, uključio je cijeli kvart u igru i naše probe stopile su se sa svakodnevicom građana i djece koja su se igrala s nama i oko nas.
Sve i svakakve stvari su se dešavale: na generalnoj probi Adisa mi je pokazala pauka koji je na Polininom TV stalku napravio mrežu, udomaćivši se na scenografiji Galeba.
I zvanično: predstavom Galeb otvoren je novi teatar u Sarajevu
To su potvrdila i jata zalutalih galebova koja su svaku noć, od premijere pa na svim reprizama, prelijetala iznad ICKUM-a nakon što bi se „zavjesa spustila“, oglašavajući se svojim karakterističnim zvukom.
Kako da ja Mersihi iz Gracije objasnim svu ljepotu na ograničenom broju strana i prenesem sve doživljaje, sa željom da ne izostavim bilo koga, a s rizikom da sam to možda i učinila? Nenamjerno.
Da ne bih zauzela cijelo izdanje magazina svojim doživljajem, zaustavit ću se i zaključiti. BEZ POZORIŠTA SE NE MOŽE!
