Napisala Mersiha Drinjaković
Želim da iskočim iz šerpe u kojoj me polako kuhaju. Želim da prijavim jednu veliku evolutivnu grešku, negdje se desio kratki spoj. Evo i najnovijeg dokaza: predsjednik jedne od najmoćnijih (ili najmoćnije) zemalja svijeta stoji pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija i govori o tome da drugu državu može – ako mu se tako učini najpraktičnijim – poslati u pakao. Ne metaforički, ne kroz kakvu diplomatsku konstrukciju, nego otprilike: dogovor ili uništenje!
U međuvremenu, malo niže, kod nas na Balkanu, imamo vlastitu verziju nadrealizma.
Javni servis, koji je pred gašenjem i niko ni da se počeše zbog toga, želi da radi teme od javnog interesa, pa zakaže debatu kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. I onda se, umjesto četvorice kandidata, u studiju pojavi – jedan. To je, valjda, moderna forma političke debate. Minimalizam. Konceptualna umjetnost. Znam i za staro pravilo onih na vlasti – ne izlazi se na megdan onima koji pretendiraju na istu, ali jeste li normalni?
Je li ovo novo normalno: zašto bismo slušali četiri kandidata kada možemo jednog? Malo ko i zamišljam da će u budućnosti izborne debate biti s hologramima pa kandidati neće moći reći “zbog ranije preuzetih obaveza” ili “ako neće on, neću ni ja”.
Ova kampanja nam je ponudila i akademsku zagonetku. Jedan od kandidata u TV nastupu govori o svom obrazovanju. Kaže da ima tri završena fakulteta. Onda ispadnu četiri. Dok ne izađe iz voza bit će i šest, ako me razumijete.
Ako mogu samo jednu skromnu molbu prema budućim vlastodršcima (ne sumnjam da će 3-4 fakulteta kandidat završiti u nekoj kombinaciji na vlasti): ako već imate tri ili četiri fakulteta, bilo bi lijepo da ih imate dovoljno dugo da zapamtite njihov broj.
Mi recimo, pokušavamo zapamtiti koliko košta hljeb. I gorivo. Koliko je poskupila struja, koliko ćemo ovog mjeseca dati za vrtić, lijekove, kiriju, kredit, grijanje. Vi, stvarno, možete zapamtiti svoje fakultete.
***
Gledam plakate, svi gledaju negdje malo iznad našeg ramena, prema blistavoj budućnosti koju samo oni vide. Svi su sigurni. Svi znaju šta treba uraditi. Svi imaju rješenje.
Niko nema problem. Problem smo samo mi koji smo uspjeli primijetiti da stvarnost ne izgleda kao Photoshop.
Pa dobro, čitate li vi komentare na društvenim mrežama ispod vlastitih promotivnih objava?? Evo, isključite botove, nisu svi stranački bezlični i bezimeni profili, ima i nekog stvarnog svijeta tamo, pa vam kažu “Sram vas bilo!”. Jel vas imalo sramota?
Ako dovoljno dugo gledate predizborne vizuale, možete doći do zaključka da je sve jedan kolektivni ChatGPT koji je naučio nekoliko poza i po jednu važnu rečenicu koja ni na šta ne obavezuje ali dobro zvuči. Ma ne mogu više ni izuzetke i svijetle primjere da izvlačim, sve mi je nekako utopljeno i uklopljeno u sliku sveopšteg sivila i letargije…
Izborna obećanja imaju jednu fascinantnu osobinu: mogu biti ogromna, historijska, sudbonosna, grandiozna – a opet savršeno lagana. Ne koštaju ništa. Ne plaćaju se na kasi. Ne stižu na kućnu adresu. Ne možete ih vratiti ako nisu isporučena. Samo jednog dana, nakon izbora, nestanu.
A mi ostanemo s onim što je stvarno. Recimo, meni račun za gorivo liči na svašta osim na predizborni plakat: Ne smiješi se. Ne obećava budućnost. Samo raste.
***
Sjećate li se tramvaja? Onog koji je 12. februara iskočio iz šina? Jedan mladi čovjek, Erdoan Morankić, izgubio je život. Sedamnaestogodišnja Ella Jovanović preživjela je, ali joj je amputirana noga. Četiri osobe su povrijeđene. I evo, mjeseci prolaze. I dalje želimo znati šta se dogodilo.
Tramvaji ne bi trebali tek tako iskakati iz šina. Ljudi ne bi trebali ginuti zato što su stajali na tramvajskoj stanici. Iza tragedije moraju postojati odgovori: šta se dogodilo, zašto se dogodilo, šta je trebalo funkcionisati, šta nije funkcionisalo i ko je za to odgovoran. Nije valjda da stvarno mislite da mislimo kako je sve greška vozača?
U međuvremenu saznajemo da na hard disku iz kabine vozača nije bilo snimaka od 29. novembra 2025. godine i da Tužilaštvo utvrđuje zašto videonadzor nije funkcionisao.
I opet čekamo.
I dok čekamo, stigne nova vijest: parlamentarcima će biti veće plate.
Rudari najavljuju proteste, mi brojimo svaku marku u novčaniku, a osnovica za obračun plata državnim ministrima, parlamentarcima, šefovima njihovih kabineta i savjetnicima raste, samo raste.
Majke mi, ima u ovoj zemlji neki hepek koji je baždaren da prvo napravi kao onaj uređaj u Ljudi u crnom – pa mi obični smrtnici sve zaboravimo, a onda još doda bonus – pa na račune onih koji su plaćeni da “brinu” o nama doda malo prihoda na račun, nek se nađe. Njima plate, a nama cijena života. Jedini sistem koji radi bez greške.
I tako se ja jutros probudim. I pomislim: ima li kraja ovom bezobrazluku? Jesmo li I dalje u onoj šerpi s početka? Ili svako novo dno zaista samo otvara novi podrum? Da sam za ovu prethodnu rečenicu svaki put kad je napišem dobijala po marku, znate li da bih sad mogla na more otići s tim parama?
Da li ljudi koji odlučuju o našim životima uopšte žive u istom svijetu kao mi?
U našem svijetu tramvaj iskoči iz šina.
U našem svijetu mladi čovjek pogine.
U našem svijetu sedamnaestogodišnja djevojka izgubi nogu.
U našem svijetu gorivo poskupi.
U našem svijetu skoro svaki mjesec jedna žena izgubi život, sudbina, femicid, šta li je.
U našem svijetu plata nestane mnogo prije kraja mjeseca.
U njihovom svijetu su kampanje. Slogani. Obećanja. Plakati (dobro, mi možemo plakati – stvar je akcenta). Debate na koje se ne mora doći. Fakulteti kojih možda ima tri, a možda četiri.
Velike riječi o velikim budućnostima. I uvijek još jedan mandat. Stvarno ne sanjam.
Samo živim u vremenu u kojem predsjednici prijete paklom, kandidati razgovaraju s praznim stolicama, fakulteti se množe brže od političkih obećanja, tramvaji izlijeću iz šina, plate rastu onima koji ih sebi mogu povećati, a nama ostaje da se pitamo kada je tačno stvarnost postala apsurd.
I mi se više ni ne iznenađujemo. Samo kažemo: „Ma dobro. Šta je sljedeće?“ Ili onu omiljenu “Samo nek’ ne puca”. I otvorimo telefon.
p.s. stvarno bih željela da napišem kako je ovo tekst satiričnog karaktera, ali jednostavno ne mogu. Ovo je stvarno stvarnost.
