O nekim je ljudima teško napisati tekst prisjećanja a ne skliznuti u velike riječi. Ali kada je riječ o Davorinu Popoviću, najveće riječi već je izgovorio on sam. Ili ih je otpjevao.
Rođen je u Sarajevu na današnji dan – 23. septembra 1946. godine. Odrastao je uz grad koji se mijenjao pred njegovim očima, s FIS-om kao jednim od važnih mjesta njegovog djetinjstva i mladosti, a iz te svakodnevice izrastao je i njegov svijet muzike. I to kakve muzike! Indexi nisu bili samo grupa iz Sarajeva. Bili su Sarajevo u svojoj suštini, dio gradskog života, ulica, kafana, sporta, šala i osjećaja da se može biti svoj bez velike potrebe da se to objašnjava.
Davorin je mogao biti i veliki sportista; bio je kapiten Mlade Bosne i Željezničara, igrao je na poziciji beka i prema tadašnjim svjedočenjima važio za jednog od talentovanijih sarajevskih košarkaša. Odigrao je više od 500 utakmica, a aktivno je prestao igrati 1968. godine. I njegovo prijateljstvo s Mirzom Delibašićem bilo je prirodno: povezivali su ih Sarajevo, sport, generacija.
Od Pimpeka do Pjevača
Nadimak Pimpekje dobio još kao dijete zbog izrasline pored uha. A „Dačo“ je bio drugi nadimak koji je ostao mnogo prisniji i koji su koristili prijatelji.
Sam sebe je nazivao „Pjevač“. Počinjući priče rečenicom: „Slušaj, da ti Pjevač nešto kaže…“ S vremenom je riječ „Pjevač“ postala gotovo vlastito ime.
Ima i posebna anegdota koju je ispričao njegov kolega i prijatelj Kemal Monteno: on i Davorin jednom su nakon festivala ostali negdje u inostranstvu, pili do kasno i ujutro ustali „nikakvi“. Monteno je tad, po priči, čuo Davorina kako razgovara sam sa sobom pred ogledalom: „Slušaj, Pjevač, da ti ja nešto kažem…“ I onda sam sebi održao bukvicu zbog noćnog provoda. Monteno se počeo smijati, a Davorin mu je odbrusio: ako si pametan, i ti bi tako utjecao na sebe.
U jednom intervjuu iz 1976. godine, kada ga je novinar pitao otkuda ta posebna bliskost između njega i grada, odgovorio je jednostavno: „Meni Sarajevo i svi ljudi odavde puno znače. Sarajevo je smisao INDEXA! Naša snaga.“
Davorin je imao sve, slavu, stadione, ploče, nagrade i publiku od Vardara do Triglava. Ali iz svega što su o njemu govorili ljudi koji su ga poznavali, ostaje čovjek koji je volio kafu u FIS-u, košarku, svoje prijatelje, sina, svoj grad i dobru zafrkanciju.
Čovjek koji je znao kako biti zvijezda, ali se najbolje osjećao kad nije morao biti ništa osim – Davorin. Sarajlija bez mistike i pompeznosti
Ljudi su ga sretali po gradu, zaustavljali, razgovarali s njim, šalili se. Jedan od osnivača Indexa, Ismet Nuno Arnautalić, godinama kasnije govorio je upravo o tome kako je bilo lijepo sresti Davora u Sarajevu, popričati s njim i na kraju mu samo reći: „Vozdra Davore, vidimo se.“
Živio je u centru Sarajeva, u blizini FIS-a, a upravo je FIS bio jedno od njegovih omiljenih mjesta za kafu. Njegova supruga Sanja je mnogo godina kasnije pričala kako se u tom malom prostoru odvijao njihov svakodnevni život.
Sanja i Davorin dobili su sina Darija koji svoje sjećanje na oca opisuje ovako: “bio je stalno raspoložen, igrao se s mnom, šetao”. Zapamtio je Dario jedan važan dan iz djetinjstva, kad mu je tata iz Amerike donio PlayStation 1, u vrijeme kada ga gotovo niko na ovim prostorima nije imao.
Miroslav Pilj znao se prisjetiti kako ga je Davorin jednom u sarajevskom „Fisu“ zaustavio riječima „pjesniče“ i pitao ima li u svojim tekama „viška pjesama“ za njega. Iz tog susreta nastala je saradnja i pjesma „U inat godinama“.
Danas, kada mu se vraćamo na njegov rođendan, nekako najpriprodnije zvuči rečenica da su njegov glas, Indexi i sve što su nam darovali u amanet – muzički background Sarajeva. I još ovo: Davorin je jedan od rijetkih koji je mogao biti i zvijezda i čovjek iz komšiluka.
