Napisala Dženita Vilajet Avdičević
Femicid predstavlja krajnji i najteži oblik rodno zasnovanog nasilja i podrazumijeva ubistvo žene zbog njenog spola. U savremenoj pravnoj i društvenoj teoriji femicid se ne posmatra kao izolovani krivični čin, već kao rezultat dugotrajnih obrazaca diskriminacije, neravnopravnosti i normalizacije nasilja nad ženama. Njegova pojavnost ukazuje na sistemske propuste države u oblasti prevencije, zaštite i pravovremene intervencije, ali i na duboko ukorijenjene društvene norme koje nasilje nad ženama često tretiraju kao privatni ili porodični problem.
Fragmentiranost sistema
U Bosni i Hercegovini femicid ima izraženu kompleksnost zbog fragmentiranog pravnog sistema, podijeljene institucionalne nadležnosti i dugogodišnjeg izostanka eksplicitnog pravnog prepoznavanja rodno motiviranih ubistava. Iako Bosna i Hercegovina od 2013. godine ima međunarodnu obavezu da aktivno sprečava i sankcionira nasilje nad ženama kroz ratifikaciju Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija), praksa pokazuje da su institucionalni mehanizmi često zakazivali upravo u slučajevima sa smrtnim ishodom.
Do 2025. godine krivično zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini nije poznavalo femicid kao samostalnu ili posebno imenovanu krivičnopravnu kategoriju. Ubistva žena procesuirana su kroz opće odredbe o ubistvu ili teškom ubistvu, bez eksplicitnog prepoznavanja rodnog motiva kao kvalifikatorne okolnosti. Takav normativni pristup imao je višestruke posljedice: otežavao je pravnu diferencijaciju femicida od drugih oblika ubistva, onemogućavao precizno statističko praćenje i umanjivao mogućnost sistemskog odgovora države.
Istanbulska konvencija, kao obavezujući međunarodni instrument, izričito naglašava da nasilje nad ženama predstavlja oblik diskriminacije i kršenje ljudskih prava, te zahtijeva od država potpisnica da osiguraju krivičnopravni okvir koji omogućava sankcioniranje rodno motiviranih oblika nasilja, uključujući ubistva. Konvencija posebno insistira na prevenciji, procjeni rizika, zaštiti žrtava i koordiniranom institucionalnom djelovanju.
Kao odgovor na dugogodišnje zahtjeve stručne i akademske zajednice, kao i organizacija civilnog društva, Federacija Bosne i Hercegovine je 2025. godine izmijenila Krivični zakon, uvodeći femicid kao poseban oblik teškog ubistva ženske osobe (član 166a). Ova odredba omogućava sudovima da prilikom kvalifikacije djela i odmjeravanja kazne uzmu u obzir rodno motivirane okolnosti, uključujući prethodno nasilje, prijetnje, kontrolu i partnerski odnos između žrtve i počinioca.
Iako je ova normativna promjena značajan iskorak, njen stvarni domet zavisi od dosljedne primjene u sudskoj praksi, kao i od sposobnosti institucija da pravovremeno identifikuju rizike prije nego što nasilje eskalira u femicid
Sudska praksa u predmetima ubistava žena
Analiza sudske prakse u Bosni i Hercegovini pokazuje da su ubistva žena u velikom broju slučajeva prethodno bila praćena dugotrajnim partnerskim ili porodičnim nasiljem. Međutim, sudovi su takve predmete do 2025. godine najčešće procesuirali bez eksplicitne rodne perspektive, oslanjajući se na opće krivične odredbe.
Jedan od najznačajnijih primjera predstavlja predmet pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, u kojem je optuženi osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora zbog ubistva supruge. Vrhovni sud Federacije BiH je kasnije ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, ukazujući na proceduralne propuste i potrebu dublje analize konteksta ranijeg nasilja. Ovaj slučaj ilustrira složenost dokazivanja u situacijama gdje zakon ne prepoznaje femicid kao zasebnu kategoriju.
Posebno ilustrativan primjer iz 2025. godine jeste slučaj ubistva Aldine Jahić u Mostaru, gdje je bivši partner usmrtio ženu nakon višekratnih prijetnji i uznemiravanja. Iako predmet još nije pravosnažan, on predstavlja prvi ozbiljniji test primjene novog zakonskog okvira, jer omogućava sudu da rodno motivirane okolnosti eksplicitno uključi u pravnu kvalifikaciju djela.
Slični obrasci prisutni su i u predmetima pred Kantonalnim sudom u Tuzli i Općinskim sudom u Ključu, gdje su ubistvima žena prethodile prijave nasilja, ali institucionalna reakcija nije bila dovoljna da spriječi fatalni ishod. Ovi slučajevi potvrđuju da sudska represija, iako neophodna, dolazi prekasno ako izostane efikasna prevencija.
Sigurne kuće imaju ključnu ulogu u zaštiti žena izloženih nasilju, pružajući smještaj, psihosocijalnu i pravnu podršku. Međutim, njihovi kapaciteti su ograničeni, finansiranje često nesigurno, a dostupnost neravnomjerno raspoređena, posebno u ruralnim područjima
Izvještaji organizacija koje upravljaju sigurnim kućama kontinuirano ukazuju na činjenicu da su mnoge žene koje su kasnije postale žrtve femicida ranije tražile pomoć, ali nisu dobile dugoročnu institucionalnu zaštitu.
Istanbulska konvencija jasno propisuje obavezu države da uspostavi funkcionalan sistem prevencije, uključujući obuke profesionalaca, obavezne procjene rizika i efikasne mjere zaštite. U Bosni i Hercegovini implementacija ovih standarda i dalje ostaje parcijalna, što se reflektuje upravo u tragičnim ishodima.
Sposobnost institucija
Analiza pravnog, sudskog i institucionalnog okvira femicida u Bosni i Hercegovini pokazuje da se radi o duboko sistemskom problemu koji ne može biti riješen isključivo represivnim mjerama. Iako je uvođenje femicida u Krivični zakon Federacije BiH 2025. godine važan normativni korak, njegova stvarna vrijednost zavisi od sposobnosti institucija da djeluju preventivno, koordinirano i rodno osjetljivo.
Sudska praksa jasno pokazuje da su femicidima često prethodile prijave nasilja, što nameće pitanje odgovornosti institucija koje nisu uspjele adekvatno zaštititi žrtve. Stoga je jačanje institucionalne zaštite, unapređenje sudske prakse i dosljedna primjena međunarodnih standarda ključni preduslov za stvarnu borbu protiv femicida u Bosni i Hercegovini.
