spot_img

Nedavno objavljeno

Femicid kao sudbina!

Kad ćemo shvatiti da femicid nije iznenadna tragedija! On je posljednji čin dugotrajnog nasilja!

Napisala Dženita Vilajet Avdičević
Večeras je jedna djevojka trčala kroz Mostar ne da stigne negdje, samo da preživi! Trčala je onako kako trči samo onaj ko zna da mu život visi o niti – brzo, očajno, bez daha, ali s jednom jedinom mišlju u glavi: “Neko će mi pomoći. Neko mora.”Uletjela je u objekat, među ljude, među svjetla, među glasove. U mjestu koje bi, u nekoj normalnijoj zemlji, bilo sigurno. Drhtavim rukama pokušala je pozvati policiju.
Još je vjerovala da može pobjeći zlu koje ju je naučilo strahu.
A onda – sekunda.
Jedna jedina.
Sekunda u kojoj je nasilnik stigao njen očaj.
Sekunda u kojoj je pucanj presjekao sve što je ona mogla postati.Pred svjedocima.
Pred ljudima.
Pred Mostarom.
Pred državom koja je opet zakasnila.

Koliko puta smo ovo već čuli?
Koliko djevojaka mora umrijeti da bismo prestali šaptati i počeli urlati?
Koliko puta ćemo saznati da je žena tražila pomoć – i niko je nije čuo?

Ona je sinoć bježala kroz Mostar vjerujući da će dočekati jutro.
Vjerujući da postoji neko ko će je zaštititi.
Vjerujući da femicid neće biti njena sudbina.A postao je.Ovo nije samo još jedno ubistvo.
Ovo je sve ono što nije urađeno na vrijeme.
Sve prijave koje su završile u ladicama.
Sve žene koje su se vraćale kući držeći ključeve između prstiju.
Sve tišine u kojima se nasilje rađalo.

Ovo je lice zemlje u kojoj se femicid ponavlja kao loša navika, kao neizbježna svakodnevica.
Zemlje u kojoj žene umiru dok se nadaju da će nečiji glas biti glas spasa.

ZAŠTO??? Zato što živimo u društvu u kojem je nasilje nad ženama skoro pa normalna stvar! U kojem se o žrtvama govori tek kada je za sve prekasno. U kojem institucije “upozoravaju”, “osuđuju”, “izražavaju saučešće”, a ne preuzimaju odgovornost. Živimo u društvu u kojem se zakoni pišu, ali se ne primjenjuju. U društvu u kojem se strah žena minimizira, ismijava ili naziva “pretjerivanjem”.

Kad ćemo shvatiti da femicid nije iznenadna tragedija! On je posljednji čin dugotrajnog nasilja. On je epilog sistema koji sistematski ignoriše prvi udarac, prvu prijetnju, prvi poziv u pomoć.

ZAŠTO SE NIŠTA NE MIJENJA?? Zato što se reakcija završava čim se ugase kamere.
Zato što se istrage razvlače. Zato što i dalje nema jasnih, hitnih, ozbiljnih protokola koji spašavaju živote. Zato što policija i centri za socijalni rad često rade bez dovoljno ljudi, bez dovoljno edukacije i bez osjećaja hitnosti. Zato što se nasilnici puštaju, a žrtve moraju moliti da ih se zaštiti.

I zato ovaj tekst nije samo vijest.
Ovo je opomena!
Za institucije!
Za društvo!
Za svakoga od nas!

Jer dokle god jedna žena trči ulicama tražeći nekoga ko će je spasiti, a dočeka je metak – nismo sigurni ni mi, ni naše sestre, ni naše kćerke, ni naše prijateljice.

Dokle god ženska smrt ne izazove pobunu, bit će sutra ponovo. I ponovo. I ponovo.

A ona je samo željela da preživi.

VIJEST: Aldina Jahić – NAJNOVIJA ŽRTVA FEMICIDA

“Prema informacijama, osumnjičeni je žrtvu pratio od autobusne stanice. Aldina je pobjegla u obližnji kafić, a on je ušao za njom, ušetao u toalet i tamo je usmrtio. Ovaj brutalni zločin dodatno je uznemirio javnost jer se uklapa u crni niz slučajeva nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini. Kalajdžić je, prema saznanjima nedavno prijavio pištolj, navodeći kao razlog sigurnosne razloge, uz obrazloženje da mu se prijeti jer je nogometni sudac.”

 

spot_img

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img