Silovanje se ne dešava u mračnim tunelima, na nepoznatim terenima u koje je žena „zalutala“ mada se dešava i tamo i žena ima pravo bilo gdje da bude a da to ne ugrožava njenu sigurnost. Mračni tuneli i nepoznati tereni navedeni su kao opšte mjesto zablude da se najgore što žena može doživjeti događa u nesigurnim prostorima. Stvarnost nam je pokazala da zapravo ne postoji sigurno mjesto za ženu. Da se seksualno nasilje može dogoditi i u bračnoj postelji, i u školi, i u krugu prijatelja. Na svim mjestima gdje bi se sigurnost trebala podrazumijevati.
U kulturi nasilja koja uvijek odgovornost prebacuje na ženu, neovisno o tome šta joj se dogodilo, žrtvama je najteže da progovore.
Uspjela je u tome beogradska glumica Milena Radulović a potom Iva Ilinčić, nakon što su predale tužbu za seksualno zlostavljanje protiv njihovog učitelja glume Miroslava Aleksića a potom, pred novinarkama u koje imaju povjerenje, progovorile o vlastitoj traumi.
Izlazak u javnost Milene Radulović inicirao je pokretanje stranice Nisam tražila na društvenim mrežama koja je preko noći prikupila na stotine svjedočenja žena koje su preživjele silovanje. Ono se događalo i u porodici, i na radnom mjestu, i u obrazovnim institucijama, ili „negdje usput“, gdje nisu „imale dovoljno sreće“ da se mimoiđu sa silovateljem.
Osim traume, najčešće zajedničko u iskustvima tih žena bilo je neadekvatno institucionalno procesuiranje zlostavljača i osjećaj usamljenosti i poniženosti pred cjelokupnim sistemom koji minimizira svako pa i najtraumatičnije žensko iskustvo .
Šutjela sam iz straha
„U danima kao što su ovi malo ko može ostati pribran, netaknut ili imun. Ja jedva podnosim vijesti o ubistvima i suicidu. Osjećam se kao na porodu, kad vam se svaka kost od kosti odvaja. Boli, guši, budi traume. Punih 17 godina u meni je buktala najveća trauma života. Zaklela bih se da će sa mnom u grob, ali čudni su putevi Božji i tog januara 2021. kao krik je izašlo sve iz mene. Bez plana šta s tim, šta će biti, kako dalje, gdje ovo vodi? Imam ja tih momenata kada ne razmišljam da li bih trebala biti anonimna i ostaviti samo inicijale zlostavljača. Ali ne, ja kad pišem – ja pišem ‘punim’, pa tako i tog januara. Inicijativa #nisamtražila u danu je promijenila moj život. Čitam anonimni post i prepoznajem svog zlostavljača. Hladan znoj, ruke i noge trnu, suze liju a ja nikako da udahnem. Čitam post djevojke nekoliko puta, odložim mobitel pa onda sve iznova, uzmi ili ostavi. U momentu se sva ta slabost pretvara u bijes i počinjem da pišem u komentar pod punim imenom i prezimenom o profesoru koji me prvo psihički zlostavljao, onda je to prešlo u seksualno uznemiravanje do krajnje tačke kada me zaključao u dekanat i pokušao silovati. Imala sam 21 godinu. Da, šutjela sam. I ne samo šutjela, već napustila studij i pobjegla iz rodnog grada. Da sam bilo kome rekla tada, osjećala bih se još gore. U to sam stoprocentno sigurna, jer sam bila nezrela, tražila problem u sebi i kako to kod nas uvijek biva reklo bi se ‘ma pusti molim te, pa dala mu je povoda’. Nijedna žena nije dala povod. Nijedna žena ne zaslužuje da je se pita zašto si šutjela. Šutjele smo jer nemamo zaštitu, barem je tada ja nisam vidjela nigdje. Šutjela sam iz straha, iz srama, a taj sram nije bio moj već mi je nametnut“, sjeća se Mirna Jogunčić, bosanskohercegovačka glumica, trenutka u kojem je odlučila da progovori o onome što ni njeni najbliži nisu znali. Trenutka u kojem sigurno, ma koliko bio bolan i spor, počinje i proces zalječenja.
U okviru normativnog i institucionalnog okvira u Bosni i Hercegovini seksualno nasilje kao oblik nasilja na osnovu pola, uglavnom je obavijeno velom šutnje i predrasudama, stigmatizacijom i nepostojanjem odgovarajućih mehanizama zaštite žrtava i kažnjavanja počinitelja, objašnjava Jasmina Mujezinović, izvršna direktorica organizacije Fondacija lokalne demokratije u okviru koje djeluje i Sigurna kuća za žene žrtve nasilja.
„Psihološke, zdravstvene i ekonomske posljedice ovog nasilja za samu osobu-žrtvu, njenu porodicu i širu zajednicu i društvo su nesagledive i dalekosežne.
Seksualno nasilje, više nego bilo koji drugi oblik nasilja prema ženama, ostaje neprijavljeno i nekažnjeno. Nizak broj prijava nasilja, posebno silovanja ne odražava stvarno stanje nego je samo pokazatelj prisustva stigme, rodnih predrasuda i nepovjerenja žena u institucije sistema. U okviru istraživanja koje je provedeno 2021. godine ispitanice kao ključne prepreke za prijavu nasilja mapiraju strah od počinioca (70,7%), strah od osude okoline, strah da im se neće vjerovati i da ne žele da se zna da su bile žrtve seksualnog nasilja (70,0%).
Kao društvo moramo biti svjesni i poduzimati akcije, mijenjati zakonski i institucionalni okvir, a prije svega moramo podići svijest građana u otklanjanju predrasuda kada je u pitanju seksualno nasilje, izgraditi sistem netolerancije prema bilo kojoj vrsti nasilja“, objašnjava Mujezinović dodajući kako je dug put pred svima nama – institucijama, nevladinim organizacijama, medijima, građanima i građankama, ali je pravljenje prvog koraka nužno.
Dio ključnih procesa je i izmjena Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
„U okviru normativnog i institucionalnog okvira u Bosni i Hercegovini seksualno nasilje, kao oblik nasilja na osnovu spola, restriktivno je prepoznato, ali u praksi se veoma slabo prijavljuje, a žrtve seksualnog nasilja suočavaju se s velikim predrasudama, stigmatizacijom i nepostojanjem odgovarajućih mehanizama zaštite žrtava i kažnjavanja počinitelja. Zbog toga je važno konstantno podizati svijest o seksualnom nasilju u BiH, educirati javnost, kontinuirano raditi na prevenciji seksualnog nasilja, ali i uspostaviti funkcionalan sistem zaštite za žrtve seksualnog nasilja.
Važno je napomenuti da je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija), a koja je stupila na snagu 1. augusta 2014. godine, kojom se obavezala da preduzme neophodne zakonodavne ili druge mjere i obezbijedi da djela seksualnog nasilja uključujući i silovanje budu inkrimisani uz obavezno integrisanje pojma nepostojanja slobodnog pristanka“, objašnjava Amer Homarac, pravni savjetnik Fondacije lokalne demokratije.
Bol zbog nepovjerenja u sudstvo i nedostatak empatije
“Nakon mog javnog priznanja krenule su salve poruka, od podrške do užasnih izjava kako sam sama kriva i sama tražila. Čudno je to kako su takve poruke najčešće stizale od žena. Tri dana sam bila van sebe. Samo plač i napadi panike, a onda odluka da ga tužim. Upoznala sam mnoge žene, djevojke, studentice, koje su imale slične priče u vezi istog profesora. Bilo ih je baš mnogo, samo nas pet odlučilo se za zajedničku tužbu. Bio je to januar 2021. Od tada do sada, ja nijednu noć nisam zaspala bez tablete za spavanje. Godinu i 10 mjeseci čekanja da se desi bilo šta, 22 mjeseca neoglašavanja sa Suda BiH. Ležimo u nečijoj ladici i tamo spavamo ali bez tableta. Možda sam jedna od rijetkih koja o svemu priča javno. Dobijala sam i otvorene prijetnje zbog toga. Nisu me poljuljali oni koji prijete, poljuljalo me naše sudstvo, naši zakoni koji nas ne štite i što za takva djela ne postoje adekvatne kazne. Ja svoje suđenje čekam i nema dana da na to ne mislim. Najviše me boli sredina i nedostatak empatije”, govori Mirna Jogunčić o odluci da nakon komentara na stranici Nisam tražila poduzme korake i tuži zlostavljača. Njeno iskustvo skoro dvogodišnjeg čekanja na pokretanja sudskog procesa, osude i retraumatizacija zorno svjedoče o onome šta žrtve podnose u okviru sistema koji nije učinio ništa da bude podrška ženama žrtvama seksualnog nasilja.
„Krivično djelo silovanja u Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine definira se ‘kao prisila na spolni odnos/obljubu ili s njim izjednačenu spolnu radnju upotrebom sile ili prijetnje koja je usmjerena ili prema žrtvi ili prema nekome bliskom žrtvi’. Istim članom predmetnog zakona, određeni su i kvalificirani oblici ovog krivičnog djela, a kazne se određuju prema težini učinjenog djela, te intenzitetu posljedice.
Upravo iz navedenog razloga, proizašla je inicijativa da se važeći Krivični zakon FBiH uskladi sa odredbama Istanbulske konvencije uz prijedlog da se uvede nova koncepcija u definisanju krivičnog djela silovanja iz člana 203. Krivičnog zakona FBiH, i to na način ‘da svaki nekonsenzualni spolni odnos, pa i onda kada nije upotrijebljena sila ili prijetnja na život i tijelo silovane ili druge osobe, se smatra krivičnim djelom silovanja, uz zadržavanje kvalifikatornih oblika’. Ukoliko dođe do usklađivanja navedenog zakona sa međunarodnim standardima, sa jedne strane FBiH će ispuniti međunarodnu obavezu BiH, a sa druge strane unaprijediti sistem zaštite žrtava ovih krivičnih djela”, navodi Amer Homarac.
Što budemo glasnije veće su nam šanse da nas čuju
U Bosni i Hercegovini nema uspostavljenih kriznih centara za žrtve silovanja i seksualnog nasilja, ne postoje pisani protokoli o postupanju u ovakvim slučajevima, niti o međusobnoj saradnji nadležnih organa, službi zašitite i nevladinih organizacija, kaže Jasmina Mujezinović, te napominje nužnost formiranja kriznih centara.
„Uspostavljeni centri koji bi se u dogledno vrijeme trebali formirati u tri zdravstvene ustanove bi trebali da sinhroniziraju rad različitih službi (pored ginekologa, psihologa), MUP-a i pravosuđa, neophodno je uključiti i specijalizirane nevladine organizacije, koje i ovom prilikom pokreću procese za rješenje ovog problema. Žrtve moraju znati da postoji sistem koji će ih štititi i samo na taj način možemo osigurati prijavu nasilja“, objašnjava naša sagovornica.
Doba u kojem živimo ono je u kojem se komentari svode na to da žrtve traže pažnju i javni prostor, navodi Mirna Jogunčić, u nadi da još uvijek postoje ljudi koji imaju kapaciteta da shvate težinu ove traume.
„Ljudi dragi, ako vas ima, a nadam se da vas ima i dalje, žrtva je žrtva. Žrtva je neko ko svaki dan nosi teret i ožiljke prošlosti, pa i sadašnjosti. To više nije pitanje kome se dešava, već kome se ne dešava i kako ih ohrabriti da progovore. Pomislim ponekad da je bolje da sam šutjela i dalje, ali u vrijeme kada svjedočimo tolikom broju suicida, najpametnije je govoriti glasno. Jer niste same. Što budemo glasnije, veće su nam šanse da nas vlast čuje, da se počnu baviti gorućim problemom, a to je mentalno zdravlje naših građana. Silovanja, nasilje nad ženama, bulling, vršnjačko nasilje, to je ono što nas dovodi do depresivnog društva sklonom ubistvima i suicidu. Prebrojte već jednom glasačke listiće, a onda pređite na brojanje mrtvih i onih koji preživljavaju nasilje bilo koje vrste. Vlasti, ima li te?“, pita se na kraju naša sagovornica čija hrabrost bez sumnje daje snagu i drugim žrtvama. Neke od njih će progovoriti. Neke nikada neće. I to je njihovo pravo. A obaveza društva je da nijednu odluku žrtava seksualnog nasilja ne preispitiuje, nego isključivo podrži onda kada žrtva odluči da progovori i prijavi.
Uprkos nizu zakona koje imamo, u praksi vidimo da nema nikakvog pomaka. Naprotiv, stanje je sve teže. I statistički, a ljudski je sve gore, kaže Diana Šehić, direktorica Udruženja Prava za sve, podsjećajući da je postojeće probleme pandemija COVID-a dodatno ogolila, kada je zabilježen drastično uvećan broj nasilja nad ženama.
„Primjena Istanbulske konvencije podrazumijevala bi otklanjanje stereotipa u našem društvu, odnos moći, inferioran položaj žena. Uskladićemo zakone, ali moramo mnogo više uraditi na prevenciji i promjeni svijesti javnosti, sudija, tužilaca, muškaraca i žena, medija, svih nas… što uključuje kontinuirani, strateški i zajednički rad“, smatra Diana Šehić. Ona je istovremeno i koordinatorica Ženske zagovaračke mreže koja se s prijedlozima pridružila procesu izmjene Krivičnog zakona.
„Mi tražimo da budemo dio tog procesa, zakon se mora mijenjati uz naše učešće. Prije svega zato što smo jako involvirani u proces i zato što imamo potrebnu ekspertizu. Znamo koji su to standardi koji se trebaju implementirati u domaće zakonodavstvo i znamo kako da ih napišemo našim jezikom. Tako je bilo i dok se donosio Zakon o ravnopravnosti spolova. Mi smo bile članice radne grupe.“
„Nekapacitirana Vlada FBiH i nekapacitirana ministarstva obilježili su period za nama, uz pandemiju i niz drugih kriza koje su opteretile bh. društvo. I zastupnici koji žele da kroz komisije učestvuju u rješavanju ovih pitanja teško dolaze do rezultata“, navodi Alma Kratina, zastupnica u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, vjerujući da će novi saziv Vlade FBiH i zagovaračka tijela nastaviti na temeljima do sada urađenog, uz intenzivnu saradnju sa nevladinim sektorom uz napomenu da je „preispitivanje ‘odgovornosti’ žrtve za nasilje koje je nad njom počinjeno nedopustivo, a itekako je prisutno u našem društvu, te zbog toga borba mora biti zajednička.“
Ratifikacija Istanbulske konvencije obavezujuća je za izmjenu Krivičnog zakona i nema dileme da do promjena neće doći. Uz čekanje da pravni okvir doprinese većem broju prijavljivanja slučajeva seksualnog nasilja zahvaljujući čemu bi žrtve dobile dostojanstven tretman, ali i pravnu satisfakciju nakon adekvatnog sankcionisanja počinilaca, ostaju nam solidarnost i podrška. Ne moramo biti pravni eksperti i ekspertice, ne moramo biti na poziciji moći da bismo mogli dati vlastiti doprinos. Najvažnije je da žrtvama vjerujemo. Da se od spoznaje da postoje monstruozna djela u našem okruženju „ne štitimo“ tako što ćemo ih ignorisati. I optuživati žrtve da su krive, da „su tražile“. Beskrajno je važno da seksualno nasilje ne izjednačavamo sa seksualnim činom i da na osnovu moći, statusa i izgleda zlostavljača procjenjujemo „bi li ili ne bi on to uradio“. Ne postoji profil tipičnog zlostavljača, postoji samo tipično iskustvo traume koje su sve žene žrtve seksualnog nasilja prošle. Odlukom da im vjerujemo počinje i proces promjena.
