ADNAN HAMIDOVIĆ FRENKIE: Ja ostajem ovdje

Album se zove Egzil. Istovremeno, jedna od trenutno najmučnijih društvenih tema u BiH jeste odlazak ljudi – i starih i mladih, i samaca i porodičnih ljudi, i nezaposlenih i situiranih, i Srba i Hrvata i Bošnjaka i “ostalih”… Da li ti razmišljaš o odlasku? Ko će ovdje ostati? Gdje se vidiš 2020. godine?
– Jesam, razmišljao sam o odlasku, i prošle godine sam bio skoro na granici da odem. S vremenom mi se nakupljalo, a tokom prošlih godina otišlo je desetak mojih prijatelja iz Tuzle, uključujući i rođenog brata. Među njima su i dva moja najbolja prijatelja, s kojima sam odrastao. Pored njih je otišao i jedan širi krug ljudi koje znam, i tek kad ljeti dođu na odmor shvatim da su i oni otišli. Najveći motiv za odlazak su moja djeca i još razmišljam o tome. No, to smo stavili na čekanje, jer su mi djeca još mala. Mislim da još ima vremena. Za mene je jako frustrirajuće kada iz telefona moram izbrisati, recimo, pet ljudi, koji su dolazili na koncerte, koje sam svakodnevno viđao, ljudi kojima se obratim kada imam problem, koji su mi bili pomoć u životu. To me jako plaši. Jedan period sam bio u depresiji, i poslije sam tek shvatio da je ta depresija ustvari zbog toga što gubim prijatelje. Mislim da danas imam više prijatelja u Sarajevu nego u Tuzli. Ja se 2020. vidim još uvijek u Bosni, ukoliko se baš nešto radikalno ne desi, što će mi dati razlog za prijevremeni odlazak. Imam planove za narednih godinu-dvije i ne razmišljam o nekoj daljoj budućnosti.
Ti si pomalo neobičan reper i iz razloga što si porodičan čovjek.
– Za naše standarde i uvjete možda i jesam, ali ukoliko gledamo malo šire, mislim da to nije ništa čudno. U Americi, naprimjer, ima puno mojih kolega, starijih repera, koji vode običan, porodični život, isto kao i ja.
Vara li utisak po kojem si ti na sceni – ljut, žestok, direktan – potpuno suprotan od blagog, pristojnog čovjeka s kojim sad razgovaram?
– Pa sve sam to ja. Neću reći da imam puno lica, već imam puno strana moje ličnosti. Recimo, kada dođem kući još sam blaži i sve to čini moju ličnost. “Ljuti Frenkie” na bini nije više ljut kao, recimo, na prvom albumu. I u muzici se osjeti promjena kod mene, i mislim da je to sasvim normalno i prirodno – jer čovjek se mijenja, sazrijeva.
U svojim pjesmama žestoki si kritičar vlasti, nacionalizma, stanja u našoj zemlji… Da li je tvoja kritika plod osjećanja obaveze za društvenim angažmanom ili izlaziš u susret očekivanjima publike?
– Početkom karijere, sa prvim pjesmama mi je dolazila potreba, iz nekog bijesa… Jednostavno sam morao da to izbacim na taj način jer sam okružen takvim društvom, takvom situacijom, političarima i tim protestima koji su se tada dešavali. A u jednu ruku me je hip hop naučio da tako treba, da se zalažeš za pravdu, da reaguješ na nepravdu, da govoriš o problemima koji te dodiruju i koje vidiš oko sebe. Kasnije sam i kod publike osjetio, kroz priče, komentare, da ljudi to jednostavno očekuju od mene, da reagujem na neke stvari. To sam prihvatio kao svoju dužnost i to sam i radio.
Ove godine nas čekaju izbori. Kriješ li svoje političko opredjeljenje? Da li bi nastupao u kampanji za neku političku stranku?
– Ne krijem svoje političke stavove i učestvovat ću ukoliko vjerujem u tu ideju, u tu stranku, u te ljude. Ja sam simpatizer Naše stranke od njenog osnivanja i to sam otvoreno, javno govorio, u intervjuima, kolumnama… I to sam činio zato što stvarno vjerujem u njih. U zadnje vrijeme ne pratim toliko njihov rad, ali na idućim izborima ću sigurno glasati, jer i dalje ne vidim nijednu političku stranku osim njih koju bih mogao zaokružiti. Ukoliko angažman javnih ličnosti dolazi iz iskrene potrebe, kao kod mene, nemam ništa protiv, pa koja god da je stranka u pitanju. I uvijek su mi draži takvi ljudi nego pasivno neglasanje i bojkot izbora ili nezanimanje za politiku i stanje u našoj zemlji, čak i ako neko podržava stranku za koju ja nikada ne bih glasao.
Primjećuješ li antagonizam između Tuzle i Sarajeva?
 – U zadnje vrijeme mislim da to opada, ali je bilo, osjetilo se. To mogu potvrditi moji prijatelji koji dolaze iz Sarajeva u Tuzlu, a i ja kada odem u Sarajevo. Mislim da to osjete i, recimo, ljudi iz Sarajeva kada odu u Zenicu i obrnuto. Mene lično to nervira, drago mi je što opada. Generalno, sve te podjele me nerviraju i frustriraju.
Tvoju publiku većinom čine mlađi ljudi. Vjeruješ li da su mladi danas u Bosni i Hercegovini manji nacionalisti od svojih roditelja?
– Kada je u pitanju naša publika, to nije reprezentativan uzorak, oni su manjina i mislim da jesu manji nacionalisti od svojih roditelja. A ja bih volio da naše pjesme i to što govorimo dođu do šire publike. Ja volim reći da sam optimista. U današnje vrijeme društvenih mreža svijet je postao puno manji, i mnogo je lakše vidjeti kako ljudi žive u drugim državama. Ljudi više putuju i mislim da mladi ljude šire svoje horizonte. I volio bih da vjerujem da jesu, da su manji nacionalisti. Paradoksalno je da mladi ljudi odu odavde, recimo u Berlin, u jednoj ulici imate na desetine nacija, oni vide kako sve to dobro funkcioniše i to prihvate, a onda se vrate ovdje i govore protiv drugih nacija?!
Jesu li koncerti u Sarajevu drugačiji od koncerata u ostalim sredinama u BiH? Hoće li predstojeći sarajevski koncert biti po nečemu različit od prethodnih?
– Predstojeći koncert će se definitivno razlikovati od ostalih, prije svega jer imamo goste, a to su Marchelo, Katarza i Stoposto. Razlikovat će se i po vrhunskom razglasu, koji će obezbijediti firma Pale, imat ćemo i videoprodukcije. Po prvi put ćemo izvoditi pjesme s novog albuma, mada, naravno, nećemo zapostaviti ostale. No, malo više ćemo se fokusirati na pjesme sa Egzila, jer i koncert se zove “Dobro došli u Egzil”. Da, koncerti u Sarajevu se razlikuju od ostalih koncerata jer je to grad u kojem smo najviše svirali i svaki  koncert je bio bolji od prethodnog. Jako sam zadovoljan odzivom publike, i nadam se da će tako biti i sada, 3. februara, u Domu mladih. Vikend poslije, imamo istu priču u Tuzli, u klubu Palma, tako da vidimo se!

Gracija 334, 26.1.2018.