Premijerom dokumentarnog filma „Ay Carmela – Made in BiH“ zatvara se 31. izdanje festivala Modul Memorije. Dokumentarac će se prikazati 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom, u kinu Meeting Point, sa početkom u 19 sati. Ulaz na premijeru filma je slobodan. Autorica filma je glumica Selma Alispahić, a koproducenti filma su MESS i Sarajevski ratni teatar SARTR. „Ay Carmela“ bila je 21 godinu na repertoaru Sarajevskog ratnog teatra, odigrana je u 26 gradova Bosne i Hercegovine i 40 gradova Evrope, povezujući ljude, prostore i pokidane veze i nakon rata i ostavljajući tragove koji nisu zaboravljeni.
Ovako glasi zvanična najava za dokumentarni omaž najdugovječnijoj predstavi Sarajevskog ratnog teatra. Ay, Carmela je igrala sve ove godine u istoj postavi; s glumačkim parom Selmom Alispahić i Draganom Jovičićem.
Njezin život na sceni prestao je sa smrću Dragana Jovičića u novembru 2020. “Kada je Dragan preminuo mnogo ljudi je mislilo da ću uzeti drugog glumca i nastaviti igrati predstavu. To je uobičajena praksa u teatru jer “show must go on”, ali što se mene tiče, ne mora. I ne treba. Postoje ljudi koji su nezamjenjivi, a Dragan i ja smo toliko srasli u tom glumačkom partnerstvu da je bilo potpuno nemoguće i da pomislim da ga zamijenim. To nije bila opcija, na čuđenje mnogih iz profesije. Ali ne može profesija biti važnija od života. Zato sam odlučila dati svoj doprinos kulturi nezaborava, jer smo šampioni zaboravljanja pogotovo kada su naše kulturne vrijednosti u pitanju. Zato je predstava postala i dio stalne postavke Historijskog muzeja BiH”, kaže Selma Alispahić kojoj su Ay Carmela i prijateljstvo sa kolegom iz predstave obilježili veliki dio profesionalnog, ali i privatnog života.
Kada danas izgovorite “Ay, Carmela”, da li prvo pomislite na predstavu ili na sve ono što je vama značila i znači?
– Pomislim na jedan cijeli život, predstavu sam igrala sa Draganom Jovičićem 21 godinu, to je pola radnog vijeka. U tom vremenu sam postala majka dvoje djece, Dragan je postao djed, generacije su odrastale uz tu predstavu, obilježila je i oplemenila toliko ljudi koji su je gledali i voljeli, tako da je logično da to nije bila samo predstava. Bila je nešto više, bila je život.
Postoji li trenutak tokom igranja predstave kada ste prvi put shvatili da ona prerasta teatar i postaje nešto mnogo veće?
– Kad smo odigrali premijeru 19. marta 1999. godine shvatili smo da imamo nešto posebno jer je percepcija publike bila zaista na nivou euforije. Dok smo radili probe nismo baš bili u potpunosti svjesni da ćemo napraviti jedno malo teatarsko čudo. Iz predstave u predstavu Ay, Carmela je rasla, a mi smo otkrivali uvijek i iznova radost igre, ali i značaj te predstave. Kasnije, kad smo krenuli na turneje onda smo još više, mislim, shvatali kolika je emotivna snaga predstave jer smo je u inostranstvu igrali bez prevoda i titlova, a reakcije publike su svugdje bile iste, uvijek je vladalo opšte oduševljenje.
Šta mislite da je publika svih tih godina zapravo prepoznavala u Ay, Carmeli — priču, emociju ili istinu?
– Sve to što ste nabrojali, jer to je suština teatra. Mislim da je ovu predstavu održalo i to što nikada nismo podcijenili publiku.
Uvijek smo je igrali kao da igramo prvi put, sa istom strašću i radošću, sa istim poštovanjem što imamo privilegiju kao glumci da ispričamo jednu tako važnu priču
Ova predstava pokazuje da sa dobrom pričom, dobrim glumcima i istinom nikada ne možete pogriješiti. Predstava nije imala nikakva čuda, scenografija i kostim su bili vrlo jednostavni, muzika je bila predivna, režija Roberta Raponje čista, jedino čudo u svemu tome je bila istinska, istinita, uzbudljiva, prelijepa partnerska igra.
Dvadeset i jednu godinu dijeliti scenu s jednim čovjekom znači dijeliti i život. Kako danas govorite o Draganu — kao kolegi, partneru na sceni, prijatelju?
– Najdraži kolega, predivan i dostojanstven čovjek i moj najbolji prijatelj.
U jednom vašem zajedničkom intervjuu za Graciju rekli ste da ste uživali iznenađivati jedno drugo sitnim detaljima na sceni. Koliko je upravo ta međusobna igra održala predstavu živom toliko dugo?
– To je sigurno ključ uspjeha i dugovječnosti ove predstave, naravno pored teme koja je uvijek bila aktuelna. Mi smo igrali dvadeset i jednu godinu i pred svaku predstavu smo imali malu probu, kao zagrijavanje, prošli bismo pjesme i scene koje odaberemo, provjerili svjetlo, muziku, rekvizitu, nikada nismo ušli u predstavu bez pripreme. Iako smo je mogli odigrati zatvorenih očiju, kako se to kaže, ona je postala dio našeg bića, ali nismo nikada iznevjerili profesionalne standarde profesije i do toga smo oboje beskompromisno držali.
Postoji li scena, replika ili trenutak iz predstave koji vam danas ima potpuno drugo značenje?
– U predstavi Carmela gine jer se pobunila protiv fašista i dolazi u san Paulinu i priča s njim. Često se uhvatim kako čujem šta bi mi Dragan rekao u nekim situacijama na sceni, i vrlo često i u životu.
To prisustvo i nepristajanje na zaborav je ono što mi je važno
Koliko je bilo emotivno vraćati se arhivama, fotografijama, snimcima, godinama zajedničkog rada?
– Nije uopšte bilo lako, ali je u neku ruku bilo i ljekovito. Jer sam tako produžavala ili opet živjela dvadeset godina predstave, prijateljstva, radosti, lijepih i tužnih trenutaka. Dragan je stalno govorio kako smo nas dvoje sretni glumci i ljudi što imamo ovakvu predstavu u svom životu.
na kraju sam odlučila da slavim život te predstave koliko god to bilo vrlo često na ivici suza
Jeste li tokom rada na filmu otkrili nešto novo o predstavi, ali i o sebi?
– Bilo mi je nekako najdirljivije gledati kako smo bili mladi i kao smo igrajući predstavu kroz godine lijepo sazrijevali i starili. I bilo mi je divno ponovo shvatiti koliko je u toj predstavi i životu oko predstave bilo radosti i ogromnog poštovanja, što se danas u teatru gubi.
Jedan sagovornik u filmu je rekao da je Ay Carmela ozbiljna lekcija za sve one koji će se baviti teatrom, a pogotovo za one koji će se baviti slobodom
Ja mogu samo dodati, onaj ko želi da uči iz price o Ay, Carmeli biće sretan glumac i čovjek.
Dokumentarac često postane mjesto gdje pokušavamo zadržati ono što ne želimo izgubiti. Je li i ovaj film na neki način vaš razgovor s Draganom?
– Sigurno jeste, ovaj film je i potraga za tim životom, koji smo imali i koji više nemamo. Ovo je i priča o tome šta jedna teatarska predstava može i šta je učinila u ovoj zemlji, regiji i Evropi. Pošto sam radila i scenario i režiju i koordinaciju produkcije cijelog filma lijepo mi je bilo uvjeriti se koliko ljudi još uvijek pamte predstavu i koliko im je značila.
Mislite li da velike predstave zapravo nikada ne umiru dok ih ljudi pamte?
– Svaka predstava živi u sjećanjima jer je teatar umjetnost trenutka. Ovim filmom sam htjela sačuvati trenutke, svjedočiti da su bili, postojali, da smo mi postojali, da je predstava bila i kulturni i društveni fenomen, da je dala važan doprinos kulturi antifašizma. I dobro bi bilo da se svi oni koji se bave ili će se baviti kulturnom podsjete da svijet ne počinje od njih.
Koliko poštujemo ono što su ljudi uradili prije nas toliko možemo očekivati da budemo poštovani
Kada biste morali jednom rečenicom sačuvati i Ay, Carmelu i Dragana od zaborava — kako bi ta rečenica glasila?
– Onako kako počinje završni song u predstavi Ay Carmela….”Još nas samo ljubav čuva”…
