Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Zoran Lešić (fotograf Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju)
Tog četvrtka, 26. maja 2011., negdje oko podneva, ambasadorica Bosne i Hercegovine u Kraljevini Holandiji, Miranda Sidran, saznaje da je u srbijanskom selu Lazarevo uhapšen Ratko Mladić. Preplavio ju je osjećaj nevjerice i nestrpljivo je iščekivala konferenciju za štampu predsjednika Srbije Borisa Tadića. Miranda Sidran ambasadorica je te 2011. u Haagu već više od dvije i po godine. Ujedno obavlja i dužnost ambasadorice za Portugal, sa sjedištem u Haagu, te je diplomatski predstavnik BiH u Organizaciji za zabranu hemijskog oružja.
Jeste li ikad, prije hapšenja Ratka Mladića, razmišljali o tome da Vam se kao ambasadorici može desiti susret s njim?
– Jesam. Mislim da je svako od nas razmišljao i smišljao šta bi tom prilikom rekao, osjećao, učinio. U ulozi ambasadora koji je tu dužnost prisustvovanja izručenju obavio u julu 2008., prilikom predaje Radovana Karadžića, bio je moj prethodnik, Fuad Šabeta, također Sarajlija, čovjek koji je cijeli rat proveo u opkoljenom gradu i koji je čak i ranjen u jednom napadu na grad.
Jeste li razmišljali o tome šta biste rekli Mladiću ili on Vama u takvoj situaciji?
– Nisam mogla pripremiti svoju reakciju, nisam mogla znati, predvidjeti riječi koje će meni Mladić izgovoriti, niti očekivati njegove reakcije na predstavljanje ambasadora BiH. Bilo je očekivano i uobičajeno da ću izgovoriti jednu rečenicu, koju sam izgovorila: “Ambasada BiH stoji vam na raspolaganju za eventualne konzularne usluge.” Pošto ni po čemu ne govorimo istim jezikom, jedino sam pomislila da tu rečenicu možda izgovorim na engleskom jeziku, pošto je službena prevoditeljica svakako bila prisutna i prevodila je svaku riječ.
Kako je Vama izgledao taj dan izručenja?
– Informirana sam da će vrijeme slijetanja aviona biti 19:45, tako da sam prije toga stigla obaviti jedan ugodniji zadatak – otići na čestitanje Dana državnosti talijanskom kolegi, što je, pak, jedna od ljepših i vedrijih dužnosti i obaveza svakog ambasadora. Poklonila sam mu prijevod na talijanski jezik poeme moga tate (književnika Abdulaha Sidrana; op. aut.) Le lacrime delle madri di Srebrenica (Suze majki Srebrenice, u prevodu Silvija Ferrarija i Nadire Šehović, i napisala mu posvetu: da mu je poklanjam na dan kada je zločinac Mladić doveden u Haag. Razgovarala sam s nekoliko kolega o značaju hapšenja generala Mladića, i krenula u 19:00 prema aerodromu. Tamo su već bili sekretar Tribunala, Australijanac John Hocking, vrhunski profesionalac i dugogodišnji sekretar suda, službeni doktor Paulus Falke, sekretarica i prevoditeljica, kao i srbijanski konzul Marko Brkić.
Je li Ratko Mladić tražio da ga dočeka neko iz bh. ambasade?
Ne, on nije tražio. Ovo je bio postupak predaje uhvaćenog ratnog zločinca u bjekstvu, prisustvovanje i svjedočenje ambasadora BiH proceduri izručenja.
Kakve su Vam misli prolazile kroz glavu netom prije susreta?
– Razmišljala sam o tome kako nama, Bosancima, naprosto nije dato da živimo životima u kojima se ništa ne događa, ili makar životima u kojima se ponekad, rijetko, povremeno, eto, dogodi nešto, neki tako ogromni, siloviti, za istoriju i čovječanstvo važni događaj. To sam mislila. Da bi nam baš dobro došlo da nam se nekako ništa ne događa, makar neko vrijeme: ništa zlo, neveselo, naopako, tužno, zastrašujuće, prijeteće. Onda, kada je avion sletio, htjela sam što više da vidim, zapamtim. Sekretar Hocking, doktor, konzul, prevoditeljica i službenica Suda i ja stajali smo unutar velikog hangara, u ograđenom prostoru, a posvuda oko nas bili su naoružani specijalci. Avion je sletio neposredno uz hangar, a onda ga je vozilo za vuču aviona povuklo unutra. Tada su se spustila čelična vrata hangara, a podigla vratašca aviona. Iz njih su prvo izašle tri-četiri stepenice niz koje je sišao policajac s crnom kapom na glavi, s otvorom samo za oči i nos, i to je već izgledalo strašno. Onda je niz stepenice, pridržavajući se za tog policajca, sišao bivši general vojske RS-a, do tog trenutka bjegunac od pravde. Za njim su sišla još dva policajca, također s pokrivenim licima, a avionu su prišli doktor i sekretar s prevoditeljicom, kao i nadležni iz policije i snaga sigurnosti Kraljevine Holandije. Nakon kraćeg razgovora s osumnjičenikom, pozvali su mene i konzula da priđemo i predstavili nas.
Jeste li možda pravili u glavi skicu šta mu želite reći ili ste samo čekali da on kaže šta želi?
– Kada ih vidimo na TV ekranima, svašta bismo im rekli. Uvijek se sjetim onog našeg sugrađanina koji je kazao kako bi volio popiti kafu sa snajperistom koji mu je ranio kćerku, da ga pita zašto, zašto… Tako, stalno svjedočimo tome koliko je dobrota jača od zla. Zato nisam pravila neke posebne pripreme šta mu reći, mogla sam i trebala reći upravo to što sam rekla: ambasada je tu da osigura konzularne usluge ukoliko ih bude trebao.
Kako je izgledao susret?
– Istini za volju, do kraja sam se nadala da neće morati doći baš do direktnog susreta i komunikacije. Na trenutak sam odahnula misleći da do toga neće ni doći, u onom trenutku kada su pred avion otišli nadležni Tribunala i iz holandskih organa. Pomislila sam da će procedura biti zadovoljena time što smo konzul i ja prisutni, stojimo na dovoljnoj distanci da svemu valjano svjedočimo, vidimo postupak predaje. Međutim, taj trenutak je kratko trajao i mi smo pozvani da priđemo. Mladić je govorio, a prevoditeljica prevodila na engleski jezik, da je on general i da je bolestan čovjek. Čula sam kako govori i to da ga kao generala zanima i to da vidi gdje je to došao, kako izgleda taj hangar. Nije se kretao, samo je naokolo pogledavao i činilo se da pokušava zabaviti, nasmijati prisutne. Nije uspio.
Kakav Vam je bio prvi dojam o njemu?
– Imala sam utisak da gledam panični strah izvrnut naopačke. Strah od konačnog i totalnog gubitka slobode, i želju da posljednje njene trenutke, makar već prividne, što više razvuče. Kao onu našu pamet koju je pokušavao razvući. Nije uspio.
Sekretar Hocking me predstavio, a preda mnom se ukazala, ispružena za rukovanje, đeneralova krvava desnica. Dugo sam je gledala i nisam mogla pružiti ruku od istinskog, fizičkog gnušanja. Evo, koliko god da ova izjava jeste nediplomatska i kakva god, sve mi daje pravo na nju
Pogledala sam ljude oko sebe i shvatila da moram pružiti ruku i preživjeti to rukovanje, što prije. Samo da prođe. Međutim, onda je krenuo monolog generala Mladića, sa stisnutom mojom rukom u njegovoj. Bila sam sleđena.
Šta Vam je rekao?
– Najprije je s nevjericom pitao ko sam, nakon što mu je rečeno da sam ambasador Bosne i Hercegovine. Ponovila sam to. Pitao me kako mi je ime, odakle sam. Onda se još usudio da pita iz kojeg dijela Sarajeva dolazim. Teško je bilo kontrolirati navirući bijes u tom momentu. Vjerovatno bi više granatirao taj dio grada da je znao da će biti isuviše preživjelih. Čitala sam mu s lica kao da se pita: “Pa kako, pobogu, centar sam nemilice granatirao, a ona, eto je, preživjela, i to da bude ambasador.” Djelovao je kao da bi ponovo isto, u svakom trenutku, vrlo spremno nastavio. Onda je rekao kako je imao kuću na Pofalićima, koja je imala četiri apartmana, a koja mu je spaljena. Rekao je da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, na što sam tada izgovorila: “JA sam ambasador BOSNE I HERCEGOVINE, i Ambasada BOSNE I HERCEGOVINE u Haagu je tu da vam pruži konzularne usluge ukoliko ih zatražite.” Nastavio je da govori, a prevoditeljica da prevodi. Kazao je kako mu je žao što je bio rat. Kako su nam rat drugi nametnuli, i kako je rat bio na štetu svih nas.
Kako ste se nosili s tim?
– Nisam vjerovala u ono što čujem, ali sam shvatila da je to istovremeno i uvertira i kratak presjek njegove buduće odbrane. Predstava koju ćemo gledati narednih godina: u glavnoj ulozi propali redov, nikakav dostojanstveni general – glumit će generala koji je branio svoj narod u nametnutom ratu, sada bolestan i star žali za štetom koja nam je svima tim “nametnutim ratom” nanesena.
Pakleni plan paklenog čovjeka mračnog uma
Zbog čega je taj susret bio važan?
– Važno je da je Ratko Mladić čuo jasno i glasno izgovorene činjenice, da se suočio s realnošću koju nikako nije planirao: suočio se po prvi put s činjenicom da Bosna i Hercegovina postoji, da je međunarodno, bilateralno i multilateralno prisutna, živa, uspravna. Nakon što je sekretar Tribunala bukvalno sklonio njegovu ruku s moje, pokušao ga je usmjeriti ka konzulu Srbije. Mladić ga je kratko pitao za ime, a onda se ponovo okrenuo prema meni, obraćajući mi se riječima: “Vi ste dama, ja vas poštujem, želio bih da se izvinim ako sam vas nešto uvrijedio.” Nekoliko puta je ponovio da želi da se izvini ako me je uvrijedio. Izmakla sam se iz te grupe, zajedno sa službenim doktorom Tribunala Paulusom, koji mi je komplimentirao na profesionalnom držanju i pitao me kako se osjećam, da li nešto trebam.
Jeste li mogli nazrijeti i trunku krivnje, grižnje savjesti?
– Ovo govorim osobna zapažanja, nikako neke oficijelne stavove i pozicije. Svako na svoj način doživljava nečije geste, komentare. Ne znam koliko mogu reći a da zbilja ne napravim neki prekršaj. Ali, mislim da je dozvoljeno dati odgovor na vaše pitanje: Ne.
Nikakva grižnja savjesti tu ne postoji. Postoji potpuno odsustvo savjesti, morala. Isti onaj čelični vojnički pogled, svijetloplave oči bez izraza, kao u toku rata, ni za jotu promijenjen
Spreman je taj da ubija bešćutno, do posljednjeg daha, uvjeren u ispravnost svojih činjenja. I na prvom pojavljivanju u petak izgledao je kao zvijer, ponašao se jezivo, monstruozno. Takav je makar bio moj doživljaj.
Kad se susret okončao, kako ste se osjećali?
– Razgovarala sam još desetak minuta s doktorom Falkeom, rekla mu kako sam, dok mi je Mladić govorio da bi se izvinio ako me je šta uvrijedio, mislila na djecu ubijenu u Sarajevu, na svoju djecu, Henu i Benjamina, čija me topla lišca čekaju kad jednom dođem kući i čiji me smijeh osnaživao i hrabrio, davao mi silno uvjerenje da je sve dobro, da će sve biti dobro, samo da dođem kući. Opet, doktoru sam poklonila Suze majki Srebrenice, prevod na engleski jezik. Uvijek imam pokoji primjerak sa sobom, poema je toliko žestoka i tačna, vjerujem da je ona krik iz groba koji savremena Evropa i svijet moraju da čuju. Već sutradan mi je poslao pismo koje je poput molitve za mir, za spokoj, za smiraj. Nosim ga od tada stalno sa sobom. U takvim situacijama mnogo znači ljudsko ophođenje puno poštovanja i dostojanstva.
S kim ste se najprije čuli ili vidjeli nakon toga; s kim ste podijelili utiske i malo se rasteretili?
– Neobična stvar se dogodila. Neposredno nakon što sam sjela u auto i krenula kući, oko 20:30, svojoj miloj dječici u okrjepljujući zagrljaj, prije no što ću morati na CNN, zazvonio mi je mobitel i ugledala sam ime dragog druga Senada Avdića. Nisam sigurna da sam zvučala najsuvislije, ali sam pokušala artikulirati nešto misli i rečenica. On je, kao i uvijek, britak, precizan, više i tačnije umije pročitati i čuti iz jedne izgovorene rečenice nego što njegov sagovornik pokušava da izrekne u pet minuta. Bilo je dobro slušati njegov bijes i srdžbu, i njegov glas koji vraća odlučnost i snagu. Bila bih i zaplakala u tom razgovoru, ali sam se radi službenog vozača suzdržavala.
Jeste li, ipak, dali oduška osjećajima, popustili pred suzama?
– Ustvari, tek sam nakon dva dana to napravila. Sama, nakon što su svi zaspali, a ja u toku noći pročitala knjigu o Žepi, potresni ratni dnevnik, koji mi je tog jutra poklonila predsjednica Udruženja Žene enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić.
Kakve su bile reakcije Vaših najbližih nakon susreta s Mladićem?
– Mama, koja mi je u posjeti, i djeca nekako su o svemu solidarno šutjeli. Razumjeli su da ne treba da produžavaju upravo preživljenu bol.
Zadovoljni su intervjuom za CNN. Ovdje javnost također sve prati s velikom pažnjom, pa su djeca u Heninoj školi pričala o tom intervjuu. Tata misli da kao ambasador moram odmah doći u Sarajevo da izvijestim državni vrh o svim detaljima. Svakako pokušavam dogovoriti susret, prebukirane su agende. Moj muž je prognan iz Zvornika, a majka mu je porijeklom iz Srebrenice. Govori da se divi kako sam to izdržala. Puno i previše je slojeva boli, i kad krenete da “razgrćete” jedan po jedan, uvijek je neka rana ponovo otkrivena i ponovo friška. Zato je ovo toliko važan događaj. Naša ranjena društva, svuda na jugoistoku Evrope, imaju fascinantnu moć regeneracije, ali je za njeno otpočinjanje bilo potrebno izručenje Ratka Mladića i početak suđenja.
