Razgovarala Elma Zećo
Snimio Emir Burlović
U Dubrovniku, gradu gdje je rođena 1938., počinje muzička karijera legendarne Tereze Kesovije. Kao maturantica srednje muzičke škole u Dubrovniku, na Odsjeku za flautu, osvojila je Grand Prix na takmičenju mladih muzičara u Ljubljani 1958. Studij muzike započinje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, svirajući istovremeno u Simfonijskom orkestru Radio Zagreba. U to vrijeme počinje nastupati i kao pjevačica, a prvi veliki nastup imala je 1961. u Zagrebu… Sa festivala u Splitu, Opatiji, Zagrebu, Sarajevu pamtimo je po pjesmama Zdenka Runjića, Arsena Dedića. Kemala Montena, Đele Jusića, Nikice Kalogjere…Za svoj umjetnički rad bila je nagrađivana prestižnim društvenim nagradama, odlikovana je i proglašena Vitezom Visokog odličja za doprinose u kulturi, koju dodjeljuje predsjednik Republike Francuske, a uručena joj je i Zlatna povelja humanizma…
U okviru turneje kojom je obilježavala 45 godina uspješne karijere, Tereza Kesovija održala je 2007. koncert u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu. Pred prepunom dvoranom, pokazala je zašto je diva muzičke scene toliko godina.
Koji biste događaj izdvojili kao poseban u svojoj 45-godišnjoj karijeri?
– Kada čovjek ima dugu karijeru, onda je teško pronaći izuzetan događaj. Mnogo je lijepih koje bih mogla izdvojiti. Onih vezanih za ljude, koji znače nešto u svijetu, krasnih susreta, poznanstava, sklopljenih prijateljstava, projekata i koncerata na svjetskim scenama.
Prvi put ste pred većim auditorijem nastupili 1961. godine. Snimili ste više od 30 LP-a, više od sedamdeset singlica, desetak CD-ova…
– Uvijek mi je bilo glupo brojati, uopće baviti se idejom koliko sam snimala. Važno mi je da donosim, dajem i predajem dobru energiju ljudima koje volim. Koliko se to puta dogodilo, nije bitno. Vrijedno je spomena da ne brojim poljupce onome koga volim.
Jeste li ikada osjećali zamor ili iscrpljenost?
– Koncert je za mene najljepša stvar, jer podrazumijeva živi kontakt sa publikom. Zamor leži u onome što prethodi, ili slijedi poslije koncerta. No, to svakako nisu susreti sa novinarima, jer sam se uvijek smatrala profesionalcem. Odazivala sam se, jer je to dio moje profesije, onoga što jesam ili nekom značim. Posebno su za mene važni susreti sa publikom prije ili poslije koncerta. Umaraju putovanja, koferi, hotelske sobe ili rani odlasci na avion.
Koju svoju pjesmu interpretirate s najviše emocija?
– Svaku! Jer, u svaku su ljudi povjerovali. A zašto? Zato što ja vjerujem u njih. Svaka moja pjesma je jedan dio ili insert iz života – mog, vašeg, našeg. Ljudski životi nisu isti, ali su slični. Kada pričam o svojim ljubavima, razočarenjima, tugama, radostima, onda to govorim i u ime drugih ljudi. Svaki čovjek će se u tom tekstu naći.
U vrijeme kada ste počinjali, vladali su drugačiji kriteriji. Mislite li da se danas muzika više gleda nego što se sluša?
– Sigurno. Više se gleda, lijepo je gledati. Lijepo je vidjeti osobu atraktivnog izgleda, koja dobro obavlja svoj posao. No, kada jedna krasna djevojka ne radi dobro posao, koji je odabrala za poziv, a njime se bavi, jer su joj vidljiviji drugi atributi, onda joj je mjesto na modnoj pisti ili da bude atraktivna sekretarica nekom šefu. Ali, nikako u ovoj profesiji.
Glazbu ne bih uopće nazvala profesijom, to je ljubav. Ona je moj hobi, koji mi je postao profesijom. Volim ono što radim
Ima li Tereza Kesovija neostvarenih želja?
– Svaki čovjek ima neostvarenih želja. Vidi je čak kao neostvarenu, ali je ne vidi kao želju. On ne vidi formu svoje želje. Ne zna šta želi, ali zna da želi. Uvijek je nešto neostvareno pred nama. Zbog toga je lijepo živjeti. Ne znaš što te sutra čeka.
