Napisala: Dženita Vilajet
„Volim što sam rođen baš kao Bosanac i Hercegovac.“
Neke rečenice ne ostanu samo izgovorene. Ostanu da žive.
U njima se nekada sakrije cijeli jedan život, djetinjstvo, grad iz kojeg si potekao, ljudi koji su te oblikovali i zastava pod kojom si, bez obzira na to koliko daleko otišao, uvijek znao ko si.
Edin Džeko je mogao biti samo veliki fudbaler.
Mogao je biti dječak iz Sarajeva koji je otišao u svijet, osvojio najveće evropske stadione, podizao trofeje i ispisivao historiju klubova čije dresove nose milioni ljudi.
Ali nikada nije bio samo to.
Jer, koliko god daleko otišao, Edin Džeko je uvijek nekako ostajao ovdje.
U Sarajevu. U Bosni.
U onoj zemlji koja ga je naučila da snovi ponekad moraju biti veći od okolnosti u kojima se rodiš.
Dječak koji je odrastao tokom najtežih godina svog grada jednog dana postao je čovjek čije je ime ispisano na semaforima širom Evrope. Od Wolfsburga do Manchestera, od Rima do Milana, njegov put bio je put o kojem bi se mogla napisati knjiga.
Ipak, nijedan stadion, nijedan trofej i nijedan aplauz nisu mogli promijeniti ono što je nosio u sebi.
Domovinu. Za neke je reprezentativni dres obaveza. Za njega je, čini se, uvijek bio više od toga.
Bio je povratak. Povratak zemlji iz koje je krenuo, ljudima koji su ga čekali, djeci koja su na leđima nosila njegovo prezime i generacijama koje su kroz njegove golove učile vjerovati da i Bosna i Hercegovina može biti među najvećima.
I kada je bilo najljepše, Džeko je bio tu.
Kada je Bosna i Hercegovina prvi put izborila plasman na Svjetsko prvenstvo, njegov san postao je san cijele zemlje.
Ali bio je tu i onda kada je bilo najteže. Nakon poraza. Nakon propuštenih prilika.
Kada su tribine utihnule, a riječi kritike postale glasnije od aplauza. Nije uvijek bilo lako voljeti reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Možda upravo zato njegova ljubav prema njoj nikada nije izgledala kao fraza.
Lako je ostati kada te slave. Mnogo je teže ostati kada razočaraš.
A Edin je ostajao. Vraćao se. Ponovo oblačio isti dres. Ponovo stavljao kapitensku traku oko ruke.
Kao da je svaki put želio reći da ljubav prema zemlji ne prestaje onda kada ona ne ispuni sva tvoja očekivanja.
Jer domovina nije uvijek savršena. Ali je tvoja.
Tokom gotovo dvije decenije postao je više od najboljeg strijelca reprezentacije. Više od kapitena. Više od čovjeka čije će ime ostati upisano uz najvažnije pobjede bh. fudbala.
Postao je osjećaj.
Onaj trenutak kada se lopta nađe pred njegovim nogama, a cijela zemlja na nekoliko sekundi zaboravi sve svoje razlike.
Onaj trenutak kada hiljade ljudi ustanu. Kada se ruke podignu. Kada se ne poznajemo, ali se grlimo.
Kada nije važno odakle dolaziš, kako se zoveš i gdje živiš. Važno je samo da na terenu stoji Bosna i Hercegovina.
Možda je to ono najljepše što je Edin Džeko dao ovoj zemlji.
Nisu to samo golovi. Nisu samo pobjede. Nego trenuci zajedništva.
Trenuci u kojima smo, makar na devedeset minuta, bili samo jedno.
I zato će njegov odlazak iz reprezentacije biti mnogo više od oproštaja jednog fudbalera.
Bit će to kraj jedne epohe. Odlazak čovjeka uz kojeg su odrasle generacije navijača. Dječaka koji je postao Dijamant.
I Dijamanta koji, uprkos svim svjetlima najvećih svjetskih stadiona, nikada nije prestao pripadati svom malom komadu zemlje između rijeka i planina.
Možda će se jednog dana statistika zaboraviti.
Brojevi će se mijenjati. Rekordi će biti srušeni. Neko će možda postići više golova. Neko će odigrati više utakmica.
Ali teško da će iko moći izbrisati osjećaj koji je Edin Džeko ostavio iza sebe.
Jer neke legende nisu velike samo zbog onoga što su osvojile. Nego zbog onoga što su predstavljale.
A Edin Džeko je, noseći grb na srcu, godinama predstavljao mnogo više od fudbala.
Predstavljao je nadu. Ponos.
I onu tihu, upornu ljubav prema zemlji koju možda najljepše opisuje upravo rečenica s početka njegove priče:
„Volim što sam rođen baš kao Bosanac i Hercegovac.“
