Gloria Steinem nije bila samo jedna od najpoznatijih američkih feministica. Bila je novinarka koja je naučila koristiti novinarstvo kao oružje, aktivistica koja je od ličnog iskustva pravila političko pitanje i jedna od žena koje su pomogle da se feminizam iz društvenih margina preseli u samo središte američkog političkog i kulturnog života.
Njeno ime danas je gotovo sinonim za drugi val feminizma u SAD, ali njen put do te pozicije nije bio ni jednostavan ni unaprijed zacrtan.
Rođena je 25. marta 1934. u Toledu, Ohio. Otac Leo bio je trgovački putnik, pa je porodica dio djetinjstva provodila na putu. Nakon razvoda roditelja, Gloria je kao djevojčica preuzela veliki dio brige o majci Ruth, bivšoj novinarki koja je imala ozbiljne psihičke probleme. Steinem je kasnije upravo iskustvo odrastanja uz majku, čiji je život bio ograničen okolnostima i tadašnjim društvenim očekivanjima, povezivala sa kasnijim razumijevanjem položaja žena.
Na Smith Collegeu diplomirala je 1956., te dobila stipendiju koja joj je omogućila dvogodišnji boravak u Indiji. Tamo je upoznala grassroots organizovanje i ideje Gandhijevog nenasilnog otpora, iskustvo koje će snažno uticati na njen kasniji aktivizam.
„Ne trebamo komad postojeće pite. Trebamo ispeći novu.“
Po povratku u Sjedinjene Države pokušala je napraviti novinarsku karijeru u New Yorku. Problem je bio jednostavan: novinarstvo je tada uglavnom pripadalo muškarcima.
Ženama su se nudili tekstovi o modi, hrani, ljepoti i „ženskim temama“. Kada je pokušala dobiti ozbiljnije političke zadatke, nailazila je na otpor. Jedan urednik joj je, prema njenom prisjećanju, praktično poručio da je ne vidi kao političku novinarku. Drugi joj je dao izbor između odlaska s njim u hotel ili obavljanja sekretarskog posla. Steinem je izabrala ovo drugo i kasnije govorila da tada za seksualno uznemiravanje nije ni postojala riječ — „to je jednostavno bio život“.
1963. godine dobila zadatak koji će joj promijeniti život. Pod lažnim imenom Marie Catherine Ochs, Steinem se zaposlila kao Playboyjeva zečica kako bi istražila stvarne uslove rada žena u Playboy Clubu. Tekst „A Bunny’s Tale“ razotkrio je jaz između seksualizirane slike koju je Playboy prodavao i stvarnosti žena koje su radile za male plate, pod strogim pravilima i izložene ponižavanju i seksualnom uznemiravanju.
Ironično, priča koja ju je učinila poznatom istovremeno joj je otežala karijeru ozbiljne novinarke. Godinama je taj tekst korišten kao argument protiv nje i predmet ismijavanja. Sama Steinem kasnije je govorila da je odluka da bude Playboyjeva zečica bila greška — i profesionalno i lično.
Ali ono što je trebala biti samo novinarska reportaža postalo je nešto mnogo veće: dokaz da iskustva žena na poslu, njihova tijela, plate, seksualno uznemiravanje i diskriminacija nisu privatni problemi nego politička pitanja.
Od novinarke do ikone drugog vala feminizma
Prelomni trenutak dogodio se 1969. godine, kada je Steinem javno govorila na skupu za legalizaciju abortusa u New Yorku. Tada je prvi put javno ispričala da je, sa 22 godine, imala ilegalni abortus u Londonu. To iskustvo, koje je godinama nosila kao privatnu tajnu, pretvorilo je u politički čin.
Od tog trenutka sve je manje bila samo novinarka, a sve više organizatorica, govornica i lice pokreta.
Godine 1972. bila je među osnivačicama časopisa Ms., publikacije koja je napravila ono što je tada izgledalo gotovo nezamislivo: feminističke teme učinila je centralnim dijelom nacionalnog javnog prostora. Prvi probni tiraž od 300.000 primjeraka rasprodan je za samo osam dana. Časopis je pisao o abortusu, nasilju u porodici, seksualnom uznemiravanju, silovanju, političkoj ulozi žena i ravnopravnosti.
Steinem je bila i među osnivačicama National Women’s Political Caucus, organizacije čiji je cilj bio povećati broj žena koje učestvuju u politici i zauzimaju javne funkcije. Pomogla je osnovati i Women’s Action Alliance, Ms. Foundation for Women, Women’s Media Center i druge organizacije koje su povezivale feministički aktivizam s politikom, medijima, obrazovanjem i ljudskim pravima.
Steinem je pomogla promijeniti jezik kojim se govorilo o ženama. Pravo na rad, na vlastito tijelo, na političku moć, na sigurnost od nasilja, pravo da žena ne mora birati između karijere i porodice, pravo da njen život ne bude definiran onim što društvo očekuje od nje.
Jedna od njenih najpoznatijih misli možda najbolje objašnjava šta je Steinem razumijevala pod feminizmom:
„Feminizam nikada nije bio o tome da se jednoj ženi osigura posao. Riječ je o tome da život učinimo pravednijim za žene svuda.“
Ili ovaj: “Nije riječ o tome da dobijemo komad postojeće pite; nas je previše za to. Riječ je o tome da ispečemo novu pitu.“ Drugim riječima, za Steinem feminizam nikada nije bio priča o tome da nekoliko žena dobije pristup privilegijama koje su do tada pripadale muškarcima. Bila je to ideja da se promijeni cijeli sistem.
Žena koja je rušila i vlastite stereotipe
Steinem je tokom karijere morala voditi još jednu bitku: protiv ideje da žena ne može istovremeno biti lijepa, ženstvena, glamurozna i politički radikalna. Njena pojava često je bila predmet komentara gotovo jednako koliko i njen politički rad. Ali Steinem je upravo taj stereotip okrenula protiv društva koje ga je proizvodilo. Ako su žene morale dokazivati da su „dovoljno ozbiljne“ da bi ih se slušalo, ona je odbila prihvatiti pravilo da ozbiljnost mora izgledati na određeni način.
Zbog toga je postala fascinantna figura američke kulture: novinarka, javna intelektualka, aktivistica, govornica i svojevrsna celebrity feministkinja — žena čije su naočale, kosa i prepoznatljiv stil postali gotovo jednako ikonični kao njene političke poruke.
Kritike na njezin račun
Dio feminističkog pokreta zamjerao joj je da je previše vidljiva, previše bliska mainstream medijima ili da glas žena iz manjinskih i radničkih zajednica nije uvijek dovoljno zastupala. Feministički pokret tog vremena bio je daleko od monolitnog i vodile su se velike rasprave o rasi, klasi, seksualnosti i tome ko zapravo govori u ime „žena“. Jedna od Steineminih dugoročnih vrijednosti bila sposobnost da feministički pokret izvede iz jedne generacije i jednog oblika aktivizma. Bila je spremna mijenjati se.
Steinem se nije udala mlada i nije imala djecu. Desetljećima je govorila o tome kako društvo ženama nameće ideju da je brak prirodni završetak njihovog života. A onda je, sa 66 godina, ipak stupila u brak — 2000. godine udala se za biznismena i aktivistu Davida Balea. Njezin suprug preminuo je 2003.
Nije voljela da joj se život predstavlja kao jednostavna feministička dogma. Njena poenta bila je upravo suprotna: žena mora imati slobodu da izabere vlastiti život, uključujući i izbore koji se ne uklapaju u stereotip „savršene feministice“.
Steinem je imala rijedak dar da složene političke ideje pretvori u rečenice koje se pamte.
Među njenim najpoznatijim su:„Prvi problem za sve nas, i muškarce i žene, nije u tome da učimo, nego da odbacimo pogrešno učenje.“ Ili ova: „Žene uvijek govore: ‘Možemo učiniti sve što mogu muškarci.’ Ali muškarci bi trebali govoriti: ‘Možemo učiniti sve što mogu žene.’“
Život koji je promijenio živote drugih
Za svoj rad dobila je brojne novinarske i društvene nagrade. Primljena je u National Women’s Hall of Fame 1993. godine, a 2013. predsjednik Barack Obama dodijelio joj je Presidential Medal of Freedom, najviše civilno odlikovanje Sjedinjenih Država. Ali njezino najvažnije nasljeđe ne može se staviti u vitrinu: Žene koje su prvi put progovorile jer su čule njen glas; žene koje su shvatile da seksualno uznemiravanje nije „cijena koju moraš platiti“ da bi imala posao; žene koje su shvatile da je iskustvo abortusa nešto o čemu se može govoriti bez srama; žene koje su prvi put vidjele ženu kako govori o politici bez izvinjavanja zbog toga što zauzima prostor.
I generacije mladih feministica koje su došle poslije nje — često se s njom slagale, često je kritikovale, ali su djelovale u svijetu koji je Steinem i njena generacija pomogla otvoriti.
