Napisala Mersiha Drinjaković
Iz filmskog festivala i stvarno sjajnih ostvarenja (dobro, malo sam sarajevocentrična, al’ takav august bio) ulazimo pravo u jedan poseban žanr – horor predizborne kampanje. Do oktobarskih izbora čeka nas još dovoljno vremena da na površinu isplivaju stare svađe, nove afere, nacionalistička huškanja, ljevica lažnog sjaja, socio-liberalna elita koja sa stvarnošću ima dodira uglavnom onda kada joj treba za društvene mreže i, naravno, populizam koji je odavno postao najprihvaćeniji oblik političkog ponašanja.
Ko je bio pametan — kao ja, naprimjer — odmor je ostavio za drugu polovinu septembra.
Jer tek nas (vas) čeka zahuktavanje.
***
Historija će još jednom biti dobar poligon za proizvodnju straha, a svaki političar koji drži do sebe i novog mandata podsjetit će nas koliko mu je, najiskrenije, stalo do naroda. Najviše se patriotizma, ionako, pokazuje pred izbore. Naročito kada se iza tog patriotizma smiješe još četiri godine mandata, funkcije, privilegija i previsokih primanja.
Gledat ćemo kako se proizvode neprijatelji, prebrojavaju krvna zrnca, recikliraju stare a stvaraju nove uvrede i predstavljaju novi mesije koji će, eto baš ovaj put, spasiti stvar.
***
Nacionalne stranke (i one koje se drugačije zovu ali vrlo jasno deklarišu) učinit će sve da ponovo zbiju svoje biračko tijelo. Najbrži način da ljudi prihvate stranačko jedinstvo jeste uvjeriti ih da im neko drugi radi o glavi. Tako će se neprijateljske namjere drugih ponovo rojiti, uvećavati i servirati kao politička činjenica. Trebat će nam strah, trebat će nam podjele, trebat će nam osjećaj ugroženosti.
Uplašen birač rijetko pita šta ste uradili za njega. Dovoljno mu je reći od koga ga žestoko branite.
Da budemo pošteni, da li mržnja tinja? Da li je pomirenje ikada zaista bilo opcija? Možemo li se suočiti s prošlošću, priznati i osuditi ratne zločine i genocid (vidi pod Ratko Mladić). Teško da ćemo to dočekati do izbora, a još teže u godinama koje dolaze. Najbolje smo to ovih dana vidjeli kada su fašisti provirili kroz društvene mreže, čim je trebalo pokazati pravo lice. Ružno je. I vjerovatno se takvo lice ne gleda često u ogledalu…
***
Stranke centra će nam objašnjavati šta je sve bilo “trulo u državi Danskoj” i kako su upravo oni zasukali rukave i popravili stvar. Pritom će se svojski truditi da zaboravimo kakve su sve kolosalne greške sami naredali.
Ljevica će se ponovo pokušati prodati kao ozbiljna alternativa, socio-liberalna elita će nastaviti objašnjavati društvo iz svojih sigurnih mjehurića, uz povremene izlete među običan svijet, uglavnom dovoljno dugačke za fotografiju i objavu.
Ako se ne osjećate prozvanim kroz sve ove opise, slobodno nas uvjerite da nije ovako, jedva čekamo.
***
U moru političkih aparatčika, nesposobnih, ali podobnih i okrenutih vlastitoj i stranačkoj koristi, bilo je i onih koji su svoj posao radili odgovorno, trudeći se da nam barem malo poprave živote. Ali takvih je bilo premalo, ili su bili na pozicijama s kojih nisu mogli mnogo toga promijeniti, pa ih je na kraju preplavilo sveopće neznanje i nesposobnost.
Dopustit ću sebi malo naivnosti pa reći da još uvijek postoje ljudi u politici do kojih mi je stalo.
Ali prepustit ću vama da pronađete svoje – ne one koji su vam činili usluge koje se kose s poštenim pristupom, nego one koji su STVARNO napravili razliku. Potrudite se, pronađite ih. Možda su upravo oni ono zrnce nade koje nam je ostalo.
Nađite, molim vas, i neka nova imena, ako među starom garniturom nemate one od povjerenja. Dobro provjerite njihove namjere, pretresite im stavove, pitajte ih drže li do riječi, imaju li osjećaj odgovornosti i jesu li spremni za borbu u političkom blatu. Recite im da su nam možda posljednja nada. Ne znam, zapravo, šta je potrebno da nekoga motivišemo da bude odgovoran političar – osim da mu/joj kažete da je njihova odgovornost jedino što nam je preostalo.
Evo jedan hint za one koji kreću u predstavljanje programa: meni bi, da sam na nekoj političkoj listi, jedan od apsolutnih prioriteta bila prevencija femicida.
Ne deklarativno, ne kroz parole i prigodna saopćenja, nego kroz stvarne, konkretne mjere. Nulta tolerancija za svakog nasilnika, za svaku prijetnju. Nasilje, naučili smo valjda dosad, ne počinje smrću. Počinje mnogo ranije – i upravo ga tada moramo zaustaviti.
Hitno i ozbiljno postupanje po svakoj prijetnji, prijavi i fizičkom napadu, te neizostavna procjena rizika od ponavljanja i eskalacije nasilja. Nasilniku treba biti jasno da prijetnja, šamar, proganjanje i kontrola nisu „porodična stvar“ i da neće proći nekažnjeno. Ne čekati da žena bude ubijena da bismo ustanovili da je nasilje bilo ozbiljno. Eto, to bi bio prioritet, a evo i zašto, ako vam treba jasna računica: za Opće izbore u BiH 2026., Centralna izborna komisija je zaključila Centralni birački spisak sa ukupno 3.408.517 birača. Od toga je: 1.709.102 žena – 50,1% i 1.699.415 muškaraca – 49,9%
Dakle, žene su većina biračkog tijela u BiH. Borite se za žene!
Stvarno, stvarno ozbiljno razmislite šta nama ženama zaista treba, umjesto da nas se sjetite uz nekoliko rečenica o „osnaživanju žena“. Recimo, mogle bismo glasati za onoga ili onu koja ozbiljno shvata svaku prijetnju, svaki šamar i svakog nasilnika prije nego što se u statistici pojavi još jedna mrtva žena.
E sad ovo sam samo ja, a znam da je stanje na terenu daleko od toga; najlakše se prodaje ono što je najglasnije, najjednostavnije i “najpatriotskije”. Što manje rješenja, to više parola. Što manje odgovornosti, to više statusa na društvenim mrežama.
Stvarno mislite da vjerujemo u spontanost trenutka?
I zato dobro razmislite da li ćemo narednih mjesec dana gledati stotinu puta odgledanu predstavu s novim plakatima i starim glumcima. I ulaznice ovaj put biti još skuplje. Trebam li vas podsjetiti: plaćamo ih mi, “glumci” sigurno ne.
