Napisao Senad Pećanin
Naravno, ne znate odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta, za nju niste čuli i niste vi zato krivi. A uostalom – i kako biste (sa)znali za nju?! Nije se takmičila u “Zvezdama Granda”, nije bila dio menažerije u “Farmi”. Osim toga, ona nije čak ni influenserka i teško da ispunjava ijedan od kriterija slave i standarda uspostavljenih u skladu sa današnjim društvenim sistemom vrijednosti.
Ja je znam još od prije nego što je i krenula u osnovnu školu. Nju i malo starijeg brata upoznao sam tada kao mlade talentovane tenisere. A onda sam nedavno sasvim slučajno saznao da će po prvi put Bosna i Hercegovina u aprilu biti domaćin jednog velikog međunarodnog okupljanja: u Sarajevu će biti održana redovna godišnja Konferencija evropskih udruženja studenata medicinskih fakulteta. Tom prilikom sam saznao i da mladi organizatori imaju puno problema u pripremanju skupa na kojem će učestvovati predstavnici organizacija studenata medicine iz svih evropskih zemalja: iako su se obraćali na mnoštvo različitih adresa, nijedan od “malobrojnih” nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini (državni, entitetski, kantonalni, gradski, općinski) nije pokazao ni najmanji interes da se sretne sa predstavnicima Udruženja studenata Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i pruži im pomoć u organizaciji i realizaciji ovog značajnog događaja.
Bijes i nemoć da im makar ja pomognem, koje sam osjetio zbog nemara vlasti prema sjajnim mladim građanima Bosne i Hercegovine, odlučio sam da ublažim objavljujući tekst o predstojećem sarajevskom okupljanju najboljih evropskih studenata medicine. Tragajući za organizatorima i informacijama o ovom skupu, poslije skoro 20 godina ponovo sam sreo Aminu.
“Ja sam na čelu Udruženja studenata medicine u Bosni i Hercegovini, koje ima preko 500 članova. U našoj zemlji postoje dva takva udruženja, entitetska, i Bosna i Hercegovina je jedna od tri evropske zemlje u kojima ne postoji jedinstveno udruženje. Iako smo registrovani na državnom nivou, do sada nije bilo saradnje između naših udruženja. Organizacija ove evropske konferencije je prvi slučaj saradnje naša dva udruženja, jer se u Organizacionom odboru nalaze i studenti iz Banje Luke, pored studenata iz Sarajeva, Zenice i Tuzle. Konferencija koja će se po prvi put ove godine održati u Bosni i Hercegovini tradicionalni je najveći godišnji evropski skup studenata medicine, na kojem će učestvovati preko 300 studenata iz svih evropskih zemalja. Ja sam prvi put na konferenciji učestvovala prošle godine u Portugalu. Naše udruženje je tada odlučilo da se kandidira za domaćina ovogodišnje konferencije. Odluka o domaćinu narednog odkupljanja se donosi dvotrećinskom većinom, ali kada smo mi predstavili kandidaturu, odluka da Sarajevo bude domaćin je donesena – jednoglasno!”
Niste nam prioritet
I tada počinju problemi za Aminu i njene agilne kolege iz sarajevskog udruženja budućih ljekara. Unatoč obraćanjima, niko iz mnogobrojnih organa i nivoa vlasti nije prihvatio molbu za sastanak i pomoć u organizaciji ovog značajnog međunarodnog skupa.
“Tradicija je da studente iz cijele Evrope pozdrave i pomoć u organizaciji pruže gradonačelnici ili visoki zvaničnici zemlje domaćina. Mi smo se obraćali na mnoge adrese, molili za sastanak na kojem bismo objasnili o kakvom se skupu radi, ali do sada nismo dobili nijedan pozitivan odgovor. Ne radi se o tome da tražimo neki veliki novac, pošto učesnici konferencije, odnosno države iz kojih oni dolaze, snose troškove puta i smještaja za svoje predstavnike. Nama je potrebno jako malo novca, svi u organizaciji naporno radimo na volonterskoj osnovi, ali bismo voljeli da učesnike pozdravi neko od zvaničnika Sarajeva ili Bosne i Hercegovine, te da nam omogući da dio programa realiziramo u nekom od reprezentativnih gradskih objekata, na primjer Vijećnici. Voljeli bismo da u tome uspijemo, pokušavat ćemo i dalje”, govori Amina.
Dok u meni raste srdžba zbog takvog “nedostatka sluha” za ovo o čemu govori Amina, fasciniran sam potpunim odsustvom ljutnje ili bijesa kod nje. Priča sa osmijehom, puna je energije i optimizma da će Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu predstaviti evropskim kolegama u lijepom svjetlu. “Prije pola godine smo se obratili Gradu Sarajevu moleći za sastanak – rekli su nam da je prerano; prije nekoliko mjeseci smo se ponovo obratili i nismo dobili nikakav odgovor; nismo odustali, i nakon trećeg smo ‘dobacili’ do kontakt-osobe, koja nam je rekla da na njih ne računamo, da nema šanse, da nismo među njihovim prioritetima… Mi ne odustajemo, i posljednjih dana imamo neke naznake da bismo mogli biti primljeni na sastanak. Nama je Grad Sarajevo bitan zato što na svim dosadašnjim konferencijama gradovi domaćini su uzeli učešće i pomogli u organizaciji. Tim prije što Grad Sarajevo najavljuju kandidaturu za Evropsku prijestolnicu mladih 2026. godine. Dobili smo podršku Ljekarske komore Kantona Sarajevo, a naš Medicinski fakultet nas u potpunosti podržava i pruža svu neophodnu pomoć, zbog čega smo jako sretni.”
Najbolja studentica, a ostaje u Bosni
Aminine roditelje, ugledne sarajevske ljekare Aidu Sefić Al-Tawil i Djinana Al-Tawila, poznajem, i pitam je da li je njihova profesija bila odlučujuća kod odluke o izboru fakulteta. “Nije, i ja i brat smo odabrali sami, ali su na naše odluke sigurno uticale činjenice da je tata ljekar, a da smo brat i ja već četvrta generacija medicinara u porodici sa majčine strane”, govori Amina. Pitam je kakav je ona student i dobijam odgovor koji zvuči kao – vjerovali ili ne – opravdanje: “Za razliku od dobrih studenata ostalih fakulteta, ja se ne mogu baš pohvaliti – na petoj sam godini studija i moj prosjek je tek 9,1. Trostruka sam dobitnica priznanja ‘Ponos dekana’, koje se dodjeljuje studentima sa najvišim prosjekom ocjena u generaciji, a od ove godine sam i stipendistica Fondacije ‘Konrad Adenauer’, na osnovu ocjena u školovanju i vannastavnim, društvenim aktivnostima, poput Evropskog parlamenta mladih.”
Zadivljeno slušam i gledam Aminu i sa zebnjom je pitam da li ona svoju budućnost vidi u Bosni i Hercegovini. Srećom, još ima čak i ovakvih mladih ljudi: “Moji planovi su vezani za Bosnu. U nauci kao što je medicina, individualni odnosi među ljudima, odnosi sa pacijentima, jako su bitni, empatija je važna. To mi je značajno i najlakše je raditi među svojim ljudima bez obzira na naš mentalitet, koji je… (smije se) malo specifičan i često nije logičan. Bavit ću se internom medicinom, koja traži jako puno komunikacije sa pacijentima. Cilj i plan su mi ostati ovdje. Mislim da onaj ko vrijedi može naći svoj put da bude uspješan, iako sredina često nije motivirajuća.” Zanima me koliko njenih kolega i kolegica razmišlja kao ona kada je u pitanju opcija odlaska iz Bosne nakon završetka fakulteta. “Dobro poznajem situaciju među kolegama sa završnih godina studija medicine”, kaže Amina. “Studenti medicine teško pronalaze posao. Tužno je što nakon zahtjevne i naporne formalne edukacije ne mogu preskočiti ni prvu stepenicu – obavljanje prakse. Ovdje svi nekako gledaju ‘gotove doktore’, svi traže specijaliste, a svršeni studenti ne mogu doći do prakse. Put do specijalizacije je težak i neizvjestan. S druge strane, često smi i mi studenti pomalo letargični. Ne mislim da je studij medicine sam po sebi uspjeh, potrebno je iskočiti iz kolotečine. Ako smo studirajući radili samo ono što se traži radi formalnog obrazovanja – šta smo onda radili?! Mislim da jedna trećina studenata planira odlazak. Tužno je, ali imam razumijevanja i za njih. Mnogi od onih koji odu su jako uspješni vani.”
Ja odavno imam tezu da čak i u uslovima sveopće entropije sistema, koja decenijama vlada u bh. društvu, samo jedna prava osoba na pravom mjestu još uvijek može da napravi – čudo. Amina Al-Tawil je jedna od njih. Zar to nije dovoljno da zapamtite njeno ime? I Vi, i Vi, gradonačelnice Benjamina Karić!
P.S. U međuvremenu, od razgovora sa Aminom do objavljivanja teksta, dobio sam vijest da je gradonačelnica Sarajeva obećala podršku i pomoć organizatorima konferencije, na čemu joj čestitam!
