Razgovarala Mirjana Popović
Snimio Đorđe Bukvić
Kada se prije 14 godina prvi put pojavila u filmu Na lepom plavom Dunavu Darka Bajića, odmah je skrenula pažnju na sebe. Specifične pojave, multitalentovana, prefinjena, velike moći transformacije, koje prenosi u uloge na televiziji, filmu i pozorištu, Jelena Gavrilović (39) jedna je od najangažovanijih srbijanskih glumica.
Glumila je u gledanim serijama Nemanjići, Ubice mog oca i Crveni mesec, ali najveću populanost stekla je ulogom u hit seriji Istine i laži. Zaigrala je u drugoj sezoni američke serije Predstraža, a veliko priznanje dobila je i za lik Else u animiranom crtanom filmu Zaleđeno kraljevstvo 2 za koji je izabrana među najbolje glasove i nominovana za Zlatni globus. Pojavila se i u seriji Lud, zbunjen, normalan te igrala u talijanskom TV filmu Anđeo Sarajeva. Ovih dana je gledamo u još jednom televizijskom projektu – Od jutra do sutra.
Biti glumac ili glumica u Srbiji, ali i ostalim zemljama ex-Jugoslavije prilično je neizvjesna priča, ali, čini se, da se mladi iz godine u godinu sve više žele baviti tim poslom, i pored saznanja da se od glume ne može živjeti. Šta je vas motivisalo da uđete u te vode?
– Ne postoji motivacija zbog koje bi se neko bavio glumom, osim ljubav. Ja nikada nisam imala dilemu šta želim da budem, tako da sam upisala dramsku sekciju čim sam stekla uslove za to. Nisam sebi ostavila neku drugu opciju, nekako mi je to bilo sasvim prirodno. Tačno je da sam više puta odustala od glume, ali zato što su mi se karte tako namještale. Nažalost, nema dovoljno posla za toliko ljudi koji žele da budu glumci i ostvare taj san. Činjenica je i da je ženama teže, jer je mnogo manje napisanih likova u odnosu na muškarce.
Televizija je posljednjih godina u ekspanziji. Stiče se utisak da ne postojiš ako te nema na televiziji. Vi ste širu popularnost stekli upravo preko televizije, s obzirom na to da ste igrali u nekoliko serija. Da li ste zadovoljni takvim dosadašnjim tokom karijere?
– Vodim računa šta radim i biram projekte. Tačno je da je snimanje serija u ekspanziji, i tačno je da sam popularnost stekla radeći ih, ali mislim i voljela bih da se više okrenemo filmu, tj. da mu se vratimo, iako se u Srbiji snima dosta na godišnjem nivou. Kada me pitaju šta očekuješ sljedeće, kažem da očekujem neku lijepu filmsku ulogu, pritom misleći na reditelja sa kojim ću moći da napravim neki iskorak u odnosu na ono što publika od mene očekuje. Ja se trudim da budem drugačija, ali uvijek nekako budem onaj lik koga publika najviše mrzi (smijeh).
Ipak, nisu to samo domaće serije?
– Nisu. Igrala sam u drugoj sezoni američke serije The Outpost, čiji su kreatori Jason Faller i Kynan Griffin, i u kojoj igram glavnog negativca. To je bilo jedno divno iskustvo, zaista neponovljivo, malo drugačije i suptilnije od svega što sam do sada igrala.
Igrate i u novom britanskom filmu Gassed Up u produkciji Amazon Prime Videa, akcionom trileru reditelja Georgea Amponsaha, koji će 2023. biti premijerno prikazan u Velikoj Britaniji i Irskoj. Kako je došlo do te saradnje?
– Tu ulogu sam dobila na audiciji, potpuno neočekivano. To su one stvari koje vam se dese kada si potpuno spreman za njih, a ne onda kada ti misliš da ti nešto dolazi, i da ti nešto pripada. Nevjerovatna je ekipa filma, producent i reditelj su bili u nominacijama za Bafta nagrade, tu je sjajna ekipa mladih darovitih britanskih glumaca, i ovaj projekat me vratio filmu. Nadam se da će moja sljedeća filmska uloga biti u Srbiji i ne bih voljela da predugo čekam na to.
Prvu filmsku ulogu vam je dao Darko Bajić u kontroverznom i vrlo smjelom filmu Na lepom plavom Dunavu, punom eksplicitnih scena, sa snažnom političkom konotacijom. Da li ste se tada, kao debitantkinja, koja je za tu ulogu nagrađena na Filmskom festivalu u Nišu, plašili kakva će da bude reakcija javnosti, s obzirom na još uvijek patrijarhalnu sredinu u kojoj živimo?
– Taj film jeste bio dosta smio za ono vrijeme, ali moram priznati da sam o filmu, o njegovom procesu nastajanja, najviše naučila upravo od Darka. Tako da se nisam plašila, a i inače se nikada ne plašim kako će ljudi da reaguju. Smatram da moraš da budeš pošten, prije svega prema sebi, i ako ne reskiraš, ne možeš ništa ni da dobiješ. Šta znači obnažiti se u filmu? Glumcu su tijelo i glas instrument, tako da, kada poštuješ viziju svog reditelja, kada mu se prepustiš, i vjeruješ, iz toga nastaju velike uloge i veliki filmovi.
Pa, da li je prošlo vrijeme velikih filmova na ovim prostorima i treba li napokon naučiti da se prave male, žanrovske priče, koje bi imale svoje gledaoce? Da li nam, prije svega, trebaju filmovi o ljubavi?
– Voljela bih da pogledam jedan dobar ljubavni film. Fale nam takvi filmovi. Ne mislim da je prošlo vrijeme velikih filmova, već da nam je život kakav živimo nametnuo određene teme, ali da je to pogrešno. Postoje predivne priče o kojima možemo da snimamo filmove.
Koliko vam ljubav generalno znači?
– Ljubav je sila koja pokreće moj mehanizam. Ne mogu da živim bez ljubavi, i mislim da je jako važno u ovom poslu naučiti voljeti sebe, ljude oko sebe, kada živiš posao koji voliš, to je ljubav. Kako kaže moj lik iz Zaleđenog kraljevstva: “Ljubav otapa glečere leda i zaleđena srca”, tako da, zvučat će kao kliše, ali ljubav jeste najmoćnija sila na svijetu.
Kakav je kulturni imidž Srbije u ovom trenutku?
– Moram priznati da ne znam. Čitam i pratim sve što se dešava, ali ne dozvoljavam da mi “vlasnici umjetnosti“ određuju šta je umjetnost, nego dopuštam sebi da imam svoje mišljenje.
U medijima se nerijetko više govori o vašoj lijepoj i atraktivnoj pojavi nego o onome što radite. Nedavno ste bili članica žirija na Filmskom festivalu u Herceg Novom, ali je to ostalo u drugom planu u odnosu na recimo provokativnu haljinu koju ste nosili na zatvaranju. Da li vam to smeta?
– Ne smeta mi, naprotiv, bude mi i zabavno. To je sve normalno. Super što je haljina isprovocirala da se piše o Festivalu. Pravda je spora, ali nije nedostižna (smijeh). Možda će kad napunim 70 godina neko primijetiti to što radim.
Koliko vam je ljepota pomogla u karijeri i životu i da li ste nekad na svojoj koži osjetili njen teret?
– Nisam nikad sebe doživljavala kroz tu prizmu ljepotice. Ja sam drugačije izgledala od drugih glumica. Specifična sam pojava od metar i osamdeset, a nema puno visokih i svijetlih žena u našem poslu, barem ne u Srbiji. A posebno ih nema u literaturi, i onda kad neka uloga dođe do mene, onda je zaista moja i meni pripada. Ljepota je diskutabilna stvar, čitam puno komentara po internetu, ima onih koji me drugačije doživljavaju, i meni je to sasvim u redu. Da li mi je ljepota pomogla, ne znam; da li mi je odmogla, ni to ne znam; a da li me ljudi nekad gledaju samo kroz to kako izgledam, da, ali sreća pa znam da pričam (smijeh).
“Da li mi je ljepota pomogla, ne znam; da li mi je odmogla, ni to ne znam; a da li me ljudi nekad gledaju samo kroz to kako izgledam, da, ali sreća pa znam da pričam”
Glumica ste veoma raskošnog glasa. U kombinaciji sa fizičkom pojavom vi biste recimo na Broadwayu napravili veliku karijeru. Da li ponekad pomislite na to, ili ste zadovoljni “cipelama koje nosite” u svojoj zemlji?
– Imala sam više puta priliku da odem i da se bavim ovim poslom u nekim drugim zemljama, ali mnogo volim zemlju u kojoj živim. Znam dosta kolega koji su otišli recimo u Ameriku, ostali da rade, ali ako bih i otišla negdje, to bi bilo samo kao velika glumica svoje zemlje. Da li sam zadovoljna cipelama koje nosim, pa znate šta, to su te cipele koje imam. Lijepo je otići, raditi neki posao i vratiti se kući. To su neka moja maštanja o karijeri. Da mogu da putujem svuda po svijetu, da se bavim ovim poslom i da se vratim i radim u svojoj zemlji. Tu mislim na cijeli region, jer teško je razdvojiti Srbiju od Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Bosne. U Herceg Novom smo imali priliku da vidimo filmove iz svih država i mislim da u toj koprodukciji leži potencijal, i da smo zajedno i ljepši i bolji.
Koji su zapravo vaši snovi i očekivanja? Da li su ostvarljivi na ovim našim prostorima?
– Ja zaista imam samo jednu želju, a to je da radim ovaj posao kontinuirano, do kraja svog života, i da uživam u njemu. Da radim sa ljudima koji me inspirišu, koji me pokreću, čiji senzibilitet osjećam.
Da li je umjetniku lakše nego drugima da živi svoju slobodu, da se ponaša kako želi i govori ono što misli?
– Umjetnik mora da radi, da zaradi i da “kupi“ svoju slobodu, a to je najteže. Preteško je baviti se glumom u našim zemljama, mnogo ćeš puta imati priliku da odbiješ ulogu, što je jednostavnije, ali mnogo je teže prihvatiti se nečega i od toga napraviti mali umjetnički prostor i “kupiti“ sebi slobodu, da bi sutra mogao da radiš ono što želiš. Mi smo izvođači glumačkih radova. Mi jesmo kreatori svojih uloga, ali naša sloboda je vrlo upitna, skoro da ne postoji.
