Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Nikola Blagojević / Spektroom i privatni album
“Dok smo napuštali Kijev, iza nas su ostajale prazne ulice, porušene zgrade, uplašeni ljudi, odlučni da brane svoju državu i podnesu ratno zlo koje im je neko priredio. Kako bismo izbjegli područja u kojima je djelovanje ruskih oružanih snaga već toliko intenzivno da predstavlja prijetnju za svakoga, vozili smo seoskim putevima, kroz mjesta u kojima su ljudi uspostavili kontrolne punktove i provjeravali svakoga ko bi pokušao proći prema zapadu. Vreće s pijeskom, betonski stubovi, naoružani civili i poneki vojnik – sve su to slike koje smo devedesetih godina prošlog vijeka gledali kod nas.”
Ovako na početku intervjua govori Nadina Maličbegović (41), dugogodišnja reporterka Al Jazeere Balkans, koju, uza sve dosadašnje iskustvo, ništa nije moglo pripremiti na početak ratnog užasa u Ukrajini. Zeničanka koja već 22 godine živi u Sarajevu, za Graciju je ispričala sve ono što nismo mogli vidjeti tokom njezinih reporterskih javljanja. Njezin mirni, analitični nastup, prenošenje svih najvažnijih informacija uz poštivanje profesionalnih standarda svakako zaslužuju pohvalu. Nakon izvještavanja o počecima rata koji se vodi na evropskom trlu, Nadina se vratila uobičajenim novinarskim zadacima. Međutim, Ukrajinu nikad neće zaboraviti.
Kako biste opisali iskustvo izvještavanja iz Ukrajine?
– Dvadeset četvrtog februara, oko pet sati ujutro, začule su se prve eksplozije. Uslijedile su sirene za zračnu opasnost, jedna za drugom. Već u sedam ujutro imali smo prvo javljanje. Dva ili tri sata kasnije, možda i više – jer vrijeme u takvim okolnostima ima potpuno drugu dimenziju – zajedno s ostalim novinarskim ekipama, stajali smo ispred hotela “Ukrajina”, skupljali televizijsku opremu i spremali se za polazak. Nismo znali kuda ćemo. Samo nam je rečeno da ostanak u tom hotelu više nije siguran za bilo koga i da je najbolje da odemo. Bilo nas je četvero u timu: snimatelj Adnel Pašić, producent Almir Delić, SNG operater Mario Kanaet i ja. Stvari su se odvijale brzo. Dok smo vozilom napuštali centralni dio Kijeva, granate su već padale na rubne dijelove grada. Kasnije ćemo saznati razmjere gubitaka, kao i to da u granatiranju nisu bili pošteđeni ni civilni objekti. Tog dana promijenili smo još dva mjesta. Izvještavali smo s ulice, jednom i iz skloništa. U podzemnoj željeznici nekoliko hiljada građana potražilo je spas. Na ulicama, osim vojske, nije bilo gotovo nikoga. Prema podacima stranih obavještajnih službi, Kijev je trebao pasti za manje od 24 sata. Diplomate stranih ambasada i predstavništava, oni koji još ranije nisu napustili Kijev, užurbano su se spremali za polazak. I nama je to bio znak za dodatni oprez. Srećom, Putinov blickrig u kojem je planirao za tako kratko vrijeme zauzeti glavni grad jedne nezavisne i suverene države nije uspio.
Kakvi su vam bili planovi, kakve procjene?
– Moja ekipa i ja u Kijev smo stigli 14. februara, deset dana prije nego što je počela ruska invazija na Ukrajinu. Prvobitni plan bio je da u Kijevu ostanemo do 24. februara. No već nekoliko dana ranije bilo je jasno da se tenzije između Moskve i Kijeva još dugo neće smiriti i da je najbolje da produžimo ostanak. Mislili smo kako je važno da posjetimo i istočni dio zemlje u kojem od 2014. traje rat. Ali dok smo čekali dozvole za rad na području koje predstavlja kontaktnu liniju između ukrajinske vojske i proruskih separatista, odlučili smo da odemo u Mariupolj, u kojem možemo snimati dok naše akreditacije ne budu gotove. Istu noć kada smo kupili kartu za voz, Putin je izdao dekret kojim Ruska Federacija priznaje nezavisnost proruskih separatističkih regija Lugansk i Donjeck. Za kratko vrijeme rat je postao izvjesniji, koliko god mnogi Ukrajinci ni tada nisu vjerovali da će do njega doći. Vlasti širom zemlje upozorile su građane da izbjegavaju mjesta javnog okupljanja, posebno javni gradski prijevoz i željeznice. Niko mi nije trebao reći da će naš put biti otkazan. Znala sam. Samo sam čekala poziv iz Sarajeva da to i potvrdimo. Početak ruske agresije na Ukrajinu dočekali smo u Kijevu. Često se pitam šta bi bilo da smo stigli do Mariupolja. Nakon nekoliko dana prebacili smo se u Lviv, da bismo se 2. marta vratili u Sarajevo. Da nije počeo rat, to bi bilo koji dan ranije.
