Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Nikola Blagojević / Spektroom i privatni album
“Dok smo napuštali Kijev, iza nas su ostajale prazne ulice, porušene zgrade, uplašeni ljudi, odlučni da brane svoju državu i podnesu ratno zlo koje im je neko priredio. Kako bismo izbjegli područja u kojima je djelovanje ruskih oružanih snaga već toliko intenzivno da predstavlja prijetnju za svakoga, vozili smo seoskim putevima, kroz mjesta u kojima su ljudi uspostavili kontrolne punktove i provjeravali svakoga ko bi pokušao proći prema zapadu. Vreće s pijeskom, betonski stubovi, naoružani civili i poneki vojnik – sve su to slike koje smo devedesetih godina prošlog vijeka gledali kod nas.”
Ovako na početku intervjua govori Nadina Maličbegović (41), dugogodišnja reporterka Al Jazeere Balkans, koju, uza sve dosadašnje iskustvo, ništa nije moglo pripremiti na početak ratnog užasa u Ukrajini. Zeničanka koja već 22 godine živi u Sarajevu, za Graciju je ispričala sve ono što nismo mogli vidjeti tokom njezinih reporterskih javljanja. Njezin mirni, analitični nastup, prenošenje svih najvažnijih informacija uz poštivanje profesionalnih standarda svakako zaslužuju pohvalu. Nakon izvještavanja o počecima rata koji se vodi na evropskom trlu, Nadina se vratila uobičajenim novinarskim zadacima. Međutim, Ukrajinu nikad neće zaboraviti.
Kako biste opisali iskustvo izvještavanja iz Ukrajine?
– Dvadeset četvrtog februara, oko pet sati ujutro, začule su se prve eksplozije. Uslijedile su sirene za zračnu opasnost, jedna za drugom. Već u sedam ujutro imali smo prvo javljanje. Dva ili tri sata kasnije, možda i više – jer vrijeme u takvim okolnostima ima potpuno drugu dimenziju – zajedno s ostalim novinarskim ekipama, stajali smo ispred hotela “Ukrajina”, skupljali televizijsku opremu i spremali se za polazak. Nismo znali kuda ćemo. Samo nam je rečeno da ostanak u tom hotelu više nije siguran za bilo koga i da je najbolje da odemo. Bilo nas je četvero u timu: snimatelj Adnel Pašić, producent Almir Delić, SNG operater Mario Kanaet i ja. Stvari su se odvijale brzo. Dok smo vozilom napuštali centralni dio Kijeva, granate su već padale na rubne dijelove grada. Kasnije ćemo saznati razmjere gubitaka, kao i to da u granatiranju nisu bili pošteđeni ni civilni objekti. Tog dana promijenili smo još dva mjesta. Izvještavali smo s ulice, jednom i iz skloništa. U podzemnoj željeznici nekoliko hiljada građana potražilo je spas. Na ulicama, osim vojske, nije bilo gotovo nikoga. Prema podacima stranih obavještajnih službi, Kijev je trebao pasti za manje od 24 sata. Diplomate stranih ambasada i predstavništava, oni koji još ranije nisu napustili Kijev, užurbano su se spremali za polazak. I nama je to bio znak za dodatni oprez. Srećom, Putinov blickrig u kojem je planirao za tako kratko vrijeme zauzeti glavni grad jedne nezavisne i suverene države nije uspio.
Kakvi su vam bili planovi, kakve procjene?
– Moja ekipa i ja u Kijev smo stigli 14. februara, deset dana prije nego što je počela ruska invazija na Ukrajinu. Prvobitni plan bio je da u Kijevu ostanemo do 24. februara. No već nekoliko dana ranije bilo je jasno da se tenzije između Moskve i Kijeva još dugo neće smiriti i da je najbolje da produžimo ostanak. Mislili smo kako je važno da posjetimo i istočni dio zemlje u kojem od 2014. traje rat. Ali dok smo čekali dozvole za rad na području koje predstavlja kontaktnu liniju između ukrajinske vojske i proruskih separatista, odlučili smo da odemo u Mariupolj, u kojem možemo snimati dok naše akreditacije ne budu gotove. Istu noć kada smo kupili kartu za voz, Putin je izdao dekret kojim Ruska Federacija priznaje nezavisnost proruskih separatističkih regija Lugansk i Donjeck. Za kratko vrijeme rat je postao izvjesniji, koliko god mnogi Ukrajinci ni tada nisu vjerovali da će do njega doći. Vlasti širom zemlje upozorile su građane da izbjegavaju mjesta javnog okupljanja, posebno javni gradski prijevoz i željeznice. Niko mi nije trebao reći da će naš put biti otkazan. Znala sam. Samo sam čekala poziv iz Sarajeva da to i potvrdimo. Početak ruske agresije na Ukrajinu dočekali smo u Kijevu. Često se pitam šta bi bilo da smo stigli do Mariupolja. Nakon nekoliko dana prebacili smo se u Lviv, da bismo se 2. marta vratili u Sarajevo. Da nije počeo rat, to bi bilo koji dan ranije.
Koliko ste bili svjesni opasnosti?
– Nas četvero: Adnel, Almir, Mario i ja, držali smo se sve vrijeme zajedno. Svako je radio svoj posao i svako je pomagao onom drugom. Teško mi je reći kolika je bila opasnost. Biti u ratnoj zoni samo po sebi je opasno. Ali mi smo radili, iz sata u sat, ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Ne kažem da je to dobro, ali tako je bilo. Adrenalin nas je vodio, pomagao nam da ostanemo budni, uz sve teškoće s kojima smo se suočili u samo nekoliko dana. Iz ove perspektive, naravno da je sigurnije bilo sjediti u skloništu nego juriti praznim ulicama grada dok u pozadini odjekuju eksplozije i sirene… Ili dok se na tim istim ulicama ukrajinski vojnici sukobljavaju s petokolonašima. Ali gdje je tu priča?
Kako u tim trenucima reagujete?
– Novinarski nerv jednostavno vas ne pušta, tjera vas da idete za pričom. Oni koji se ne bave reporterskim poslom, teško to mogu razumjeti. Kao i vaše porodice i prijatelji dok čekaju da se vratite kući. Za njih, sigurna sam, sve to izgleda puno gore. A vi samo radite svoj posao. Okej, u mnogo težim okolnostima nego što ste navikli.
Znamo kako je to izgledalo na televiziji, ali kako je bilo tamo, na licu mjesta?
– Mnoge stvari potpuno drugačije izgledaju na terenu. Teško možete dočarati strah ljudi, pa čak i ako snimite ono što vam govore. U okolnostima ratnih dejstava često nismo bili u prilici da snimamo. U tom smislu, koliko god, kao reporter, vjerodostojno predstavite neki događaj ili prenesete neku poruku, vi nikada ne možete postići isti efekat, izazvati istu emociju koju ste vi kao slušalac ili gledalac u neposrednoj komunikaciji primili. Ljudi koji su u BiH preživjeli rat možda ipak imaju više empatije kada je riječ o ratu u Ukrajini. Za njih slike ljudi koji užurbano prelaze cestu dok idu prema skloništu, noseći u jednom naramku dijete, a u drugom vrećicu s osnovnim životnim potrepštinama, vjerovatno imaju drugu težinu nego za ljude koji nikada nisu iskusili rat. Kao i strašni zvuk granate ili sirene dok pokušavaju stići do prvog podruma.
“Novinarski nerv jednostavno vas ne pušta, tjera vas da idete za pričom. Oni koji se ne bave reporterskim poslom, teško to mogu razumjeti. Kao i vaše porodice i prijatelji dok čekaju da se vratite kući. Za njih, sigurna sam, sve to izgleda puno gore. A vi samo radite svoj posao”
A šta nismo vidjeli?
– Ono što gledatelji ne mogu vidjeti na televiziji, a i ne trebaju, jer priča nije o nama, nego o ljudima Kijeva, Ukrajincima, jesu okolnosti u kojima kao ekipa izvještavate. Bez obzira na to da li ste spavali osam sati ili dva – a nama su u određenim situacijama i dva bila dovoljno duga – da li ste noć proveli na hladnom podu nekog skloništa ili ste imali krevet, bez obzira na to da li ste danas imali obrok ili niste, onima koji vas prate morate dati posljednje informacije s terena, jer zbog toga ste tu, to vam je posao.
Šta vam je najupečatljivije iskustvo?
– Nekoliko stvari bih mogla izdvojiti, ali nijedna mi nije upečatljiva kao ta sličnost rata u Ukrajini i rata u BiH. Uz brojne tvrdnje i dokaze američkih obavještajnih službi da će Rusija izvršiti opću invaziju na Ukrajinu, ljudi u Kijevu nisu vjerovali da takva mogućnost postoji. Ni u jednoj racionalnoj analizi nisu nalazili utemeljenje za takve tvrdnje, jer, po njihovom mišljenju, napadom na Ukrajinu, Putin ne bi dobio ništa, a izgubio bi sve. Čini se da su na sličan način i naši građani doživljavali tvrdnje o ratu prije trideset godina.
Šta su vam govorili Ukrajinci, šta su očekivali, čemu se nadali?
– Od ubjeđenja da rata neće biti, do potpunog šoka nakon što su s položaja ruskih oružanih snaga ispaljeni prvi projektili, nije prošlo mnogo vremena. Preko noći se sve promijenilo. Zavladao je strah. Ulice su odjednom postale puste. Nije više bilo ni muzike, ni radosti. Tog jutra kada se dogodio napad, gomila ljudi automobilima je krenula ka izlazima iz Kijeva. Nastala je gužva. Gorivo više nije bilo moguće kupiti. U bankomatima nije bilo novca. Trgovine su bile gotovo prazne, a onda su i zatvorene. Nastala je panika. Oni koji su ostali u Kijevu, skrivali su se u skloništima. Oni koji su otišli, žalili su za srodnicima koje nisu mogli povesti jer u automobilima nije bilo mjesta. Kada smo drugog dana stigli do naselja u kojem je protekle noći pogođena stambena zgrada, vidjeli smo ljude kako nijemo posmatraju njene ostatke, ruševinu ispod koje proviruju predmeti… Nekome su pripadali. Ali kao da se nije imalo šta reći, vladala je neobična tišina. Situacija se brzo mijenjala. Veliki broj civila prijavio se dobrovoljno na mobilizaciju. Rusija se činila nezaustavljivom u napadu, ali Ukrajina se činila nezaustavljivom u odbrani. Ohrabreni informacijama s terena, ljudi su povjerovali u svoju pobjedu. Kažu da će odbraniti svoju zemlju. Nadaju se slobodi. Ne kažu “ako pobijedimo”, nego “kada pobijedimo”. Ranije nisu nalazili logiku u najavi da će Putin napasti. Sada je ne traže ni u čemu. Samo žele sačuvati svoju zemlju.
Ko vam je bio podrška pri pravljenju priča?
– Imali smo podršku ukrajinske novinarke od početka našeg boravka u Kijevu. Bila je naša veza s vlastima Ukrajine i s ljudima iz Kijeva i drugih gradova. Mnogo nam je pomogla. I kada smo se 24. februara rastale, ostale smo u kontaktu. Ona je s porodicom napustila grad i otišla prema zapadu, ali nam je i dalje pomagala da dođemo do relevantnih informacija. Prije nego što smo se sreli s ekipama druge dvije članice Al Jazeerine mreže s kojima se saradnja podrazumijeva, vrijeme na terenu provodili smo s kolegom i prijateljem Semirom Sejfovićem. On je izvještavao za TRT International. Kao reporter i snimatelj ranije je pokrivao nekoliko ratova, od Sirije do Jemena. Pomogao nam je u Ukrajini. Prvog dana napada, dok smo se spremali za live, desetak metara iza mojih leđa, ukrajinski vojnik i civil kojeg je vjerovatno označio kao petokolonaša, pucali su. Mi smo samo stajali, sa slušalicama u ušima, čekajući da se javimo, dok je Semir mahao rukama i vikao da potražimo zaklon, i to odmah. Nisam odmah shvatila šta se dešava, ali smo se sklonili. Dan kasnije, ili dva, rastali smo se, ali i dalje smo dijelili informacije s terena.
Ko je od sugovornika na vas ostavio najveći utisak?
– Kada smo već prešli u Lviv, sreli smo izbjeglice iz Kijeva, Dnjipra, Mariupolja, Harkiva… Na Željezničkoj stanici čekali su voz za Poljsku. Upoznali smo jednu mladu ženu i njenog sina. Iz Kijeva su. Mislim da je dječak rekao da ima 11 godina. Postavili smo mu nekoliko pitanja. Dječak je, na dosta dobrom engleskom jeziku, govorio o ocu koji je ostao u Kijevu jer kao vojno sposoban muškarac nije ni mogao ni želio napustiti zemlju. Njih dvoje danima su se krili u skloništima. Bilo im je teško. Sve se preko noći promijenilo… Dok je odgovarao na naša pitanja, majka je plakala, držeći jednom rukom dječakovu ruku i milujući ga drugom rukom po glavi. Pitala sam ga da li se boje. Bez ustezanja, vrlo direktno rekao je: “Mi smo Ukrajinci. Ukrajinci se ne boje.” Često mislim o njima. Nadam se da su stigli u Poljsku i da će se uskoro vratiti svojoj kući.
Koliko je žena bilo među reporterima; nama ste bili kao neka heroina koja ostaje tamo uprkos svemu?
– Hvala Vam, ali ne doživljavam to tako. Radila sam svoj posao, kako sam mogla u datoj situaciji. I imala sam dobru ekipu, a svi su bili muškarci. Tačno je da je veliki broj novinarskih ekipa otišao iz Kijeva istog dana kada je počela agresija, i da tih prvih dana nismo vidjelii mnogo novinarki na terenu. Ali bilo ih je. Kada pogledate ukrajinske medije, pretežno su to žene. Osim toga, veliki broj stranih ekipa ponovno se vratio u Kijev. Mnoge su se potom zaputile prema istoku zemlje gdje je situacija znatno složenija, i sa aspekta sigurnosti, mnogo teža. Al Jazeera English ima u svakom trenutku najmanje četiri ekipe na različitim mjestima u Ukrajini. Među njima je toliko sjajnih žena. Osim iz Kijeva, izvještavaju iz Harkiva koji je gotovo sravnjen sa zemljom, iz Mariupolja koji je pod stalnim granatiranjem… Sve to ima i na Al Jazeeri Balkans.
Kakve planove imate, mislite li da ćete opet natrag, u Ukrajinu?
– Nakon povratka, kao ovisnik pratim vijesti koje otamo dolaze. Na poslu sam zaokupljena unutarnjom politikom BiH. Ništa se tu ne mijenja godinama. O stvarima o kojima sam izvještavala 2010., izvještavam i danas. Nadam se da ću ponovno otići u Ukrajinu. Koliko god iz nečije perspektive to i nije mnogo pametno, ja ništa pametnije ne bih mogla zamisliti u ovom trenutku. A to mi je i posao.
