Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Amer Beganović / Spektrom
Naiđete li ovih dana na vrućinom izmorenog i žednog psa kako tumara uz put i prestrašeno uzmiče od automobila, preplašenu mačku, povrijeđenu pticu ili zalutalog ježa koji pokušava naći svoj put u središtu gradskog naselja, vaša susretljivost i pružanje pomoći vjerovatno će im spasiti život. Za malo izdvojenog vremena zauzvrat ćete dobiti ono što se ne plaća novcem – ispunjeno srce i mirnu dušu. Upravo je takva ljubav prema životinjama i našeg sagovornika, 35-godišnjeg Ismara Lutvikadića, još od djetinjstva vodila ka ostvarenju samo jednog sna: veterini i spašavanju životinja. Na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 2012. godine, te stekao zvanje doktora veterinarske medicine. Godinu poslije, kao anesteziolog na Katedri za hirurgiju počinje odrađivati svoj pripravnički staž. Tu je i ostao, a trenutno pohađa doktorski studij. Iza sebe ima desetine uspješnih operacija i spašenih životinjskih života. Ta mala čuda koja sa kolegama izvodi na Katedri za hirurgiju, Ismar nerijetko objavi i na Instagramu (pronaći ćete ga pod imenom @dr._mojne_me_sad), a tamo ćete spoznati da su doktori na Veterini u Sarajevu spremni pružiti pomoć baš svim životinjama, pitomim ili divljim: lanetu, srni, sovi, papagaju, gušteru, labudu, ježu…
No, nije samo poslom Ismar vezan za životinje. Čak je i svoje privatno vrijeme posvetio drugoj velikoj ljubavi – konjima, te kao instruktor jahanja radi za konjičke klubove “Visoko”, “Pegasus” i “Basquil”.
Mnogi od nas su, iz velike ljubavi prema životinjama, još kao djeca željeli postati veterinari. No, ti snovi se negdje u odrastanju izgube. Kakva je bila vaša priča?
– Moja porodica često priča o tome kako sam sanjao o ovom snu čak i u fazi života kad nisam ni znao izgovoriti riječ “veterinar”. Neki će smatrati čudnim, ali neku saradnju mi je lakše uspostaviti sa životinjama nego sa ljudima; nije baš da lako stičem povjerenje u ljude. Kao dijete nikada nisam imao strah niti od jedne životinje, ali opet, vjerovatno instinktivno, kao da sam već i tada znao kako postupiti s kojom životinjom, nikada se nisam ugrozio u kontaktu s njima. Kući sam donosio različite vrste, počevši od zmija. Mama je sve istrpila, jedva. Kao i vjerovatno sve bitne priče, tako i moja počinje iz djetinjstva, potom prolazi kroz srednju veterinarsku školu, a krunisana je studijem na Veterinarskom fakultetu. Naravno, priča tu ne završava i ona prava počinje tek nakon diplomiranja.
Je li bilo teško istrajati u tom naumu da jednog dana radite kao veterinar i pomažete životinjama?
– Sve se lakše savlada ako imate podršku. Neizmjerno sam zahvalan porodici koja me nikada nije pokušala odvratiti od mog nauma. Nije bilo uvijek lako, naročito kada dođu trenuci za bitne odluke, jer se radi o životu ili smrti. U veterini je najmanji faktor ljubav prema životinjama. To jeste najbitniji pokretač, ali kada dođete u situaciju da imate pacijenta u agoniji kojem je jedina terapija eutanazija, a vi iz ljubavi to ne možete uraditi, to već prelazi u sebičnost i narušavanje etike samo zbog izbjegavanja narušavanja vlastitog komfora. Takvi momenti uopšte nisu laki i toga treba biti svjestan ukoliko neko razmišlja o ovom zvanju.
Kada ste prvi put bili u prilici da pomognete nekoj životinji, možete li se prisjetiti tog trenutka?
– Koliko se sjećam, još kao sedmogodišnjak. Bio je ratni period kada sam kući donio mačića u lošem stanju i mamu ubijedio da mu pomognemo. Kasnije je to bila kornjača koja mi je pobjegla iz terarijuma, i pošto smo imali stari i jako teški namještaj, uopšte nisam znao gdje se sakrila. Kada sam je uspio pronaći bila je blago dehidrirana, pa sam joj, sav važan, davao i izmišljao tu neku bespotrebnu intenzivnu njegu. Ali eto, bitno je da je bila dobro.
Šta je, osim ljubavi prema životinjama, još potrebno da bi se bilo dobar veterinar?
– Savjest, razumijevanje, odgovornost. Historija veterinarske struke nas može naučiti mnogo čemu. Nekada davno se smatralo da velike životinje, poput konja i goveda, ne mogu iskusiti bol, pa se smatralo da ptice i reptili ne osjećaju bol, i slično. Za pse i mačke se najranije shvatilo da kao i ljudi prolaze kroz faze boli u određenim situacijama. Ono što me razočara jest nedostatak te savjesti kod određenih ljudi iz bilo kojeg razloga. Hvala Bogu, sve je bolja situacija i mijenja se svijest s novim generacijama koje su voljne za rad i kojima su informacije dostupnije. Moramo biti svjesni da smo mi advokati svih životinja i da imamo puno veću odgovornost prema njima.
Iza vas su desetine uspješnih operacija, no kada ste baš osjetili ponos zbog dobro urađenog posla?
– Teško je izdvojiti, ali carski rez i njega novorođenčadi zaista daje poseban osjećaj, naročito sa aspekta anesteziologije i reanimacije. U tim situacijama ne radite samo s jednim pacijentom, već po automatizmu djelujete na više jedinki u isto vrijeme – preko krvi majke. Pa tako kad čujete prvo oglašavanje nakon, uslovno rečeno, reanimacije novorođenih, odmah se i vi nekako drugačije osjećate. A ponosom se ispunite u svim kritičnim zahvatima kada vidite mogućnost, sposobnost i predanost tima s kojim radite.
Imao sam blizak kontakt sa zaista velikim brojem životinja i različitim spektrom pacijenata, ali direktan rad sa lavicom iz sarajevske Pionirske doline je, čini mi se, pružio najviše adrenalina.
Na Instagramu najčešće objavljujete zahvate koje obavljate na divljim životinjama. Jeste li se specijalizirali za liječenje divljih životinja ili…?
– Nažalost, nisam specijalista za divlje životinje niti mi imamo sredinu koja bi takav smjer razumjela. Inače, uposlenik sam na Katedri za hirurgiju, gdje primarno radim anesteziološke procese. To je relativno širok pojam, jer anesteziologija podrazumijeva sve slučajeve kontrole boli pacijenata, pružanje hitnih intervencija, izvođenje riskantnih postupaka, intenzivnu njegu, i slično, pa tek onda onaj dio pojma anesteziologije u užem smislu – a to je osiguravanje stabilnosti pacijenta tokom hirurgije. Ne bismo se smjeli dovesti u situaciju da biramo pacijenta, naročito ako je u pitanju hitna intervencija i pružanje prve pomoći, odnosno primarna stabilizacija. Birati možemo samo u smislu je li nešto naša oblast ili nije, ali reći, naprimjer, „ne radim sa sovama“ kada je hitna situacija u pitanju ili nešto iz oblasti kojom se bavite, to već nije moralno prihvatljivo. Eh, iz takvog ličnog stava proizilaze moji slučajevi sa divljim, ali i egzotičnim životinjama.
Je li teško baviti se veterinom u BiH? Da li i u kojoj mjeri zaostajemo za svijetom?
– Da, teško je u BiH i to uglavnom zbog nefunkcionalnog sistema. Od toga da imamo slabo razumijevanje nabavljača za širenjem tržišta lijekova, pa se dovedete u situaciju da na određenoj životinji imate opciju birati između samo dva lijeka, do toga da procesi nabavke često dugo traju. Ali, čini mi se da je to dio BiH koji se neće nikada promijeniti jer je administracija prekomplikovana. S druge strane, vlasnici životinja često ne razumiju kompletan proces liječenja, pa se vrši dodatni pritisak na nas. Ne nedostaje nam ni snobizma gdje se voli i zbog banalnih stvari napraviti problem uz naglašavanje: „Platio sam!“ Ili suprotno tome, štednja na vlastitom ljubimcu kada se pokušava sa svim lijekovima iz kućne apoteke pomoći ljubimcu, što se ne smije raditi.
Što se tržišta tiče, dosta zaostajemo za svijetom, ali kada je sama stručnost u pitanju, smatram da nismo daleko. Imao sam priliku raditi s kolegama iz Velike Britanije, Njemačke, Austrije, Italije, Slovenije, Amerike i slično, pratiti njihov rad, pa i slušati njihove probleme i iskustva. Ugrubo, tu smo negdje.
Uspijevate li razdvojiti posao od privatnog života ili nerijetko neke životinje završe i u vašem domu?
– Pozivi ovakvog tipa ipak su dio života. Trenutno bježim od toga da neku životinju trajno zadržim kod sebe, ali neće to dugo potrajati (smijeh). Nije rijetkost da su mi pacijenti kod kuće, naročito tokom vikenda i kada se radi o slučajevima koji zahtijevaju intenzivnu njegu. Pored redovnih terapija, cjelodnevne infuzije, oni ipak zahtijevaju i kontrolu tokom noći, pa nema ni spavanja. Ali sve to posebno ispunjava čovjeka, naročito ako ima pokazatelje za oporavak.
Imate li kućnog ljubimca?
– Od decembra prošle godine više nemam. Priča je nekako završena sa 17 godina starom ženkom njemačkog ovčara, koja je otprilike pola mog života provela sa mnom, a pronađena je na ulici. Od mog djetinjstva, ovo je prva faza života da nemam kućnog ljubimca.
Sarađujete i sa Udruženjem za zaštitu divljih životinja AWAP (Association for Wild Animals Protection) iz Hrvatske. Da li u BiH postoji neko slično udruženje, i koliko nam je zapravo potrebno?
– U BiH su najzastupljenija udruženja za zaštitu pasa, ali postoje entuzijasti koji neće okrenuti glavu ni od drugih vrsta životinja. Definitivno nam je potrebno neko zvanično udruženje. Ali to iziskuje posebne infrastrukturalne uslove, pa je donekle razumljivo zašto nešto takvog tipa i nije osnovano. Veoma je važno prepoznati kojoj životinji je potrebno spašavanje, a kojoj nije. Ako, recimo, mladunče divljeg zeca izgleda napušteno na nekoj livadi, ukoliko nema vidljivih povreda, nemojte mu ni prilaziti. On definitivno čeka roditelje i puno je sigurniji tako sam nego kad ga sklonimo iz tog okruženja. U tom slučaju, uginuće je gotovo stopostotno. Sa AWAP-om je saradnja obostrana. Oni upute povrijeđene pacijente na pregled ukoliko se nalaze u mojoj blizini, a ja budem nekad malo naporan oko savjeta za ishranu, najčešće beba. Pomogli su mi u othranjivanju puhova, slijepih miševa, sova, i slično. Veoma su iskusni i susretljivi i imaju koristan informativan materijal na Facebook stranici. Najjeftinija mogućnost je edukacija – danas je svaki vid informacije veoma lako dostupan.
Je li sa životinjama lakše raditi nego s ljudima?
– Već sam spomenuo da saradnju lakše ostvarim sa životinjama. Često mi kažu: “Blago tebi, ne radiš s ljudima, već sa životinjama”. To bi bilo idealno kad bi životinje same dolazile. Životinje su u prednosti jer ne posjeduju mentalnu blokadu koju imaju ljudi u ekvivalentnim situacijama. Postoje slučajevi gdje vlasnici ili pronalazači životinja ne žele ni da čuju za amputaciju ekstremiteta kao terapijsku opciju. Ljudima takav tretman teško pada, nastaju mentalna blokada i psihološki krah, dok je životinjama najbitnije da žive i funkcionišu bez bolova i ograničenja. Tu se opet vraćamo na ljudsku sebičnost.
