NaslovnicaINTERVJUISMAR ŽALICA: Grafički dizajner mora znati šta je najbolje za proces, ...

ISMAR ŽALICA: Grafički dizajner mora znati šta je najbolje za proces, a ne za ego

Kao autor mnogih društveno angažiranih plakata, postera za filmove i predstave te albuma, Ismar Žalica postao je jedno od najprepoznatljivijih imena grafičkog dizajna mlađe generacije u BiH. Osim grafičkog dizajna, njegova velika ljubav je i muzika, a sklonost ka umjetničkom izražaju naslijedio je od poznatih i uspješnih roditelja, Jasne i Pjera Žalice, glumice i reditelja, koji su njegova inspiracija i ponos

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Studiozan pristup projektima, istraživanje, predan rad i komunikacija s klijentom, učinili su Ismara Žalicu jednim od najprepoznatljivijih grafičkih imena mlađe generacije u našoj zemlji. Ovaj 25-godišnjak, asistent na predmetu fotografije na prvoj i drugoj godini Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, već se može pohvaliti brojnim projektima i djelima. Prije dvije godine održao je prvu izložbu u Raiffeisen galeriji, a dobitnik je i nagrade “Alija Kučukalić”, koja se tradicionalno dodjeljuje najboljim studentima na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako su tada članovi komisije pojasnili, Ismar je nagradu zaslužio jer je postigao izuzetne rezultate tokom školovanja, a u svom radu je sintetizirao složen likovni jezik koji obuhvaća fotografiju, grafički dizajn i opremu knjige. Kreativnim idejama vizuelizirao je plakate za mnoge predstave, naslovnice muzičkih albuma, a posljednji u nizu je plakat za predstavu Osramoćeni, reditelja Dine Mustafića.

U vremenu površnih vrijednosti, studiozan i školski pristup poslu je, nažalost, rijetkost. No, kod vas to nije slučaj?
– Volim prodrijeti u srž svakog projekta. Tako je bilo i sa predstavom Osramoćeni. Pročitao sam tekst, došao na probu, razgovarao s glumcima i rediteljem. Predstava “hendla” s teškim temama, a nismo je željeli samo ilustrovati. Cilj nam je bio uzeti općeprihvatljiv simbol koji nosi određene vrijednosti. Kako se priča dešava u Americi, izabrali smo Kip slobode, koji za sebe veže “američke”, ali i univerzalne vrijednosti poput prava na slobodu govora ili mišljenja. Htjeli smo odgovoriti na pitanje šta se desi kada taj simbol izgubi svaku vrijednost, kada ga uništimo, i zato smo mu lice precrtali grafitom tužnog smajlja. Gdje smo, onda, mi kao ljudi? Pokušali smo dati odgovor na pitanje šta se desi kada sistem vrijednosti koji nas drži izgubi naše povjerenje.
Desi li se da, uprkos pripremljenosti, ne napravite ono što klijent želi?
– Naravno. Zanimljivo je raditi i kada vam se mišljenja s klijentom ne podudaraju. Veći je izazov i zna biti i zabavno. Pogrešno je taj proces shvatiti kao nadmudrivanje ili neku vrstu sukoba. Zajednički cilj nam je da dobijemo odličan vizual. Najviše volim raditi plakate za predstave, vizuale za filmove i za muziku jer se tu radi o pričama koje me najviše inspirišu. Puno istražujem, jer kada posjedujem sve informacije, mogu svjesno kreativno djelovati znajući kako i zašto sam koristio određene elemente. Ne bih to prodavao kao neku univerzalnu istinu, ali ja jedino tako znam raditi i znam da je svaki moj korak opravdan. Čak i ako dođe do neslaganja, znam zašto nešto nudim. Proces je bitan da bismo dobili dobar rezultat, a on nekad podrazumijeva i nerazumijevanje, ideju koja nije dobra kao finalna ideja, ali možda ima potencijala. Važno je imati razumijevanja sa obje strane. Grafički dizajner mora znati šta je najbolje za proces, a ne za ego.
Takav način rada i razmišljanja još kao studenta doveo vas je i do nagrade “Alija Kučukalić”. A takva priznanja, neminovno, obavezuju. Je li vam ova nagrada otvorila neke nove puteve?
– Ponosan sam jer sam se osjećao prepoznato. Nagrada mi je otvorila novi način komunikacije s ljudima s kojima sam ranije bio suviše stidljiv da razgovaram. Ta vrsta validacije od ljudi koji su mi predavali četiri godine puno znači. Odjednom sam shvatio da sam završio studij i da ja zaista znam raditi grafički dizajn. Naravno da nagrada i obavezuje. Bila bi greška da je sve stalo na tome. Nagrade i postoje da bi nas inspirisale da radimo više i bolje, nego da nam budu krajni cilj.

“Počeo sam se baviti grafičkim dizajnom zbog muzike. Nije se zapravo desio nikakav veliki događaj pa da nisam izabrao put mojih roditelja, nego je sve krenulo iz tinejdžerske fascinacije time kako se može vizualizirati ideja”

S obzirom na vaš umjetnički background – mama Jasna je glumica, tata Pjer reditelj – vi ste izabrali drugi umjetnički izražaj. Zašto?
– Zapravo je sve počelo s muzikom. Volim reći da mi je muzika ozbiljan hobi. Još u srednjoj školi razmišljao sam o dizajniranju naslovnica za bendove. Činilo mi se veoma interesantnim i godilo je mom temperamentu. Volim istraživati pa sve sklopiti u jednu cjelinu. Počeo sam se baviti grafičkim dizajnom zbog muzike. Nije se zapravo desio nikakav veliki događaj pa da nisam izabrao put mojih roditelja, nego je sve krenulo iz tinejdžerske fascinacije time kako se može vizualizirati ideja.
Govoreći o muzičkoj karijeri, član ste benda Činčila?
– Bivši član, krenuo sam u drugom pravcu. Pogrešno je da, ako neko odluči krenuti u drugom pravcu, ispašta cijeli tim. Najprije sam se pridružio bendu Futavci, izbacili smo jedan album. Poslije sam postao član benda Činčila sa Vanjom Solakovićem, također umjetnikom. Snimili smo album, svirali, imali turneju, a onda je došlo vrijeme da krenem svojim putem i okrenem se solo karijeri. Kao što sam već rekao, muzika je za mene ozbiljan hobi, ali nemam namjeru ni pretenziju da mi to bude život. Objavljivao sam muzičke uratke na YouTubeu i Deezeru pod imenom “Typical Tourist”. Muzički pravac koji stvaram je indi post punk, pjevam rijetko, više sviram, a vokale najradije prepuštam ljudima koji su u tome puno bolji od mene. I u stvaranju muzike najviše me inspirišu priče. Kako u dizajnu volim vrlo metodično raditi, tako je i u muzici: imam ideju koju razrađujem. Volim znati šta radim i ka čemu to ide.
Asistent ste na Odsjeku za grafički dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Učite li više kao asistent ili kao student?
– Veoma cijenim ovaj posao i puno učim. Učenje je sada puno suptilnije, gdje samo posmatrajući svog profesora kako radi, pristupa studentima i kako analizira, prepoznajem puno stvari na kojima ja trebam raditi. Nije ovo posao koji se uzima zdravo za gotovo. Ima svojih izazova s kojima se rado susrećem i drago mi je što imam super profesore koji mi u tome mogu pomoći. I sa studentima sam u super odnosima. U proteklom periodu morali smo se prilagoditi online nastavi i zato sam veoma ponosan na studente koji su ostvarili sjajne uspjehe tokom ovog semestra. Na vrlo čudan način smo se zbližili tokom predavanja koja su postala neka vrsta druženja.
Dosta se govori o odlascima mladih iz BiH, cifre su poražavajuće. Kakav je vaš stav po ovom pitanju?
– Ne znam šta tačno znači odlazak. Nemam planove da odem i živim negdje. Ako mi se pruži prilika da napredujem i učim nešto novo, naravno da bih prihvatio, ali da govorim da bih definitivno otišao ili ostao, prerano je za takve odluke. Moj je cilj da svom okruženju, kakvo god ono bilo, od sebe ponudim najbolje što mogu.

“Moj je cilj da svom okruženju, kakvo god ono bilo, od sebe ponudim najbolje što mogu”

Vjerujem da ste zbog uspjeha svojih roditelja i prezimena koje nosite često bili žrtva predrasuda. Je li vam poznato prezime više otvaralo ili zatvaralo vrata?
– Roditelji su me odgojili da ne nastojim razmišljati o tome. Odgajali su me tako da sposobnost, vlastiti rad i pamet donose stvarne nagrade. Ne bih rekao da mi je poznato prezime ni odmoglo, ni pomoglo. Ali kada bih znao da sam nešto neopravdano dobio, ne bih mogao živjeti s tim. Odrastao sam u vrlo bliskoj porodici, jedino sam dijete i uvijek sam imao podršku roditelja čak i kada nešto ne uradim kako bi trebalo. Vrlo jasno su mi davali do znanja kad bih nešto zeznuo iako nisam bio problematično dijete. Veoma sam zahvalan svojim roditeljima što su me naučili odgovornosti, što me uče kako da stojim na svoje dvije noge i kako da se ne oslanjam na stvari poput prezimena ili slično.
Jeste li vi ponosniji na njih ili oni na vas?
– Veoma sam ponosan na njih, ponosan sam kada vidim koliko rade i trude se, koliko su mi pružili bezuvjetne ljubavi. Trudim se da to vratim na najviše načina na koje mogu. Veoma me inspirišu.
Koje osobine ste naslijedili od mame, a koje od tate?
– Odlučnost od oboje, a ostalo… hm… Morao bih dobro razmisliti o odgovoru na ovo pitanje (smijeh).

Gracija 396, 29.8.2020.