Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Hamza Duraković
Gotovo dvije decenije Aida Begić kroz film istražuje rat i njegove posljedice, pitanje identiteta, umjetnost kao prostor otpora, ali prije svega ljudsku sposobnost da se, uprkos svemu, nastavi dalje.
Od Snijega, dugometražnog prvijenca koji joj je 2008. godine donio Grand Prix u programu Semaine de la Critique u Cannesu, preko Djece, Ne ostavljaj me i Balade, gradila je prepoznatljiv autorski rukopis, uvijek iznova vraćajući se čovjeku i njegovim unutrašnjim borbama. No, kako kaže danas, kroz godine se promijenila i ona sama: „Imam više samopouzdanja i u stanju sam da se hrabrije uhvatim u koštac sa temama koje me se tiču.“
Upravo ta nova autorska hrabrost osjeća se i u njenom novom projektu, filmu Zrak u boci, koji je trenutno u fazi priprema. Projekat je već na samom početku dobio značajno međunarodno priznanje – prestižnu TRT International Co-Production Award, dodijeljenu u okviru platforme 12 Punto, najveće turske platforme za razvoj filmskih projekata i međunarodnu koprodukciju, koju organizuje javni servis TRT.
Zrak u boci je priča o Sabini, 60-godišnjoj ženi neumorne energije, sklonoj velikim gestama, ali i problemima. Po povratku iz Njemačke u Sarajevo, odlučna je da nadoknadi propušteno. Pokreće prodaju „magičnih kristala“, zabavlja se s prijateljima i planira organizirati glamurozno vjenčanje svojoj kćerki, i sve to dok se diskretno nosi sa – ovisnošću o kockanju. Njena rješenja su nekonvencionalna, ishodi često neočekivani, ali Sabina ostaje vjerna sebi: srčana, duhovita i veća od života.
U središtu vašeg novog filma je šezdesetogodišnjakinja koja se bori s ovisnošću o kockanju. Iako je riječ o teškoj temi, rekli ste da želite izbjeći mračan ton i ispričati priču u kojoj ima mjesta za emociju, humor i nadu. Zašto vam je baš sada trebala takva priča?
– Sa sazrijevanjem, kako ličnim tako i umjetničkim, čovjek vidi više nijansi u spektru života. Nijedna situacija nije samo crna ili bijela, kao što nijedna osoba nije samo ovo ili ono. Ovisnost je po sebi teška, često s tragičnim posljedicama, ali me u filmu koji trenutno razvijam više zanima čovjekova sposobnost da i u najtežim trenucima pronađe snagu za borbu, ljubav i optimizam.
Ko je zapravo Sabina? Šta vas je kod nje prvo zainteresovalo?
– Sabina je osoba koja ne funkcioniše na logici, na racionalnom. Ona živi u momentu, ne razmišlja mnogo o posljedicama, o mišljenju drugih ljudi, što prilično iskače iz ustaljenih očekivanja o tome kakva bi žena u tim godinama trebala biti. Iskakanje iz društvenih normi i očekivanja je nešto što mi je kod Sabininog lika najzanimljivije.
Kockanje se automatski povezuje s muškarcima, dok žene, pogotovo u dobi koju ima vaš lik u filmu, ostaju gotovo nevidljive. Je li Sabina i pokušaj da se na filmu pokaže žena koju društvo ne želi vidjeti?
– Žene starije dobi se najčešće doživljavaju i prikazuju kao funkcije – majka, nana, mudra starica, vještica i slično. Ukoliko se pobune na bilo koji način – izgledom, ponašanjem, a kamoli upadanjem u probleme poput ovisnosti o kocki, to sigurno nije stvar o kojoj će porodica i šire okruženje na zdrav način komunicirati. Sabina odbija da bude funkcija, ona je glavni lik na sceni svog života. Osoba koju ćete sigurno vidjeti, htjeli to ili ne.
Da li se još uvijek vjerujete da film može nešto promijeniti?
– Film može nadahnuti gledaoca, može ga zabaviti, može ga nečemu naučiti. Neki filmovi su pokrenuli razgovore o osjetljivim ili zabranjenim temama, proveli ljude kroz emocionalna putovanja poslije kojih su se osjećali da nisu sami. Film može sve ono što umjetnost može, a to nije malo.
Rekli ste nam jednom kako ste, nakon iskustva rata, morali kroz nekoliko filmova proći kroz teme koje su vas opterećivale, a da ste tek kasnije osjetili potrebu da se od njih odmaknete…
– Mi koji smo preživjeli rat nosimo neizbrisive ožiljke, nosimo i „krivicu preživjelih“, kako se to u psihologiji naziva, i nije neobično da se to reflektuje na naš rad. Ja se uvijek bavim temama koje me „opterećuju“, ali sam sebi dala za pravo da radim i film o umjetnosti i igram se formom, kakav je bio film Balada. Dala sam sebi za pravo da iz druge perspektive pogledam rane koje nosimo. Mi kao društvo (šta god to značilo) imamo mnogo nerazriješenih tema. Poput organizma smo koji je imao neku osnovnu bolest, ali se s vremenom nakalemilo još niz drugih, posljedičnih oboljenja, i sada je teško konziliju ljekara da odluči o pravilnom toku terapije. Zapušteni bolesnik, to je naše stanje.
Film Djeca govorio je o generaciji koja je rat doživjela kao prvu životnu činjenicu, a potom odrasla u tranziciji. Jesmo li ih iznevjerili, je li se išta suštinski promijenilo?
– Imam utisak da živimo jedan neliječeni, kompleksni postraumatski poremećaj. Nedavno je stasala možda prva prava mirnodopska generacija mladih ljudi. Ta djeca se moraju nositi sa transferom roditeljskih trauma, nerazriješenih odnosa i problema koje smo im ostavili u naslijeđe. Međutim, ja vjerujem da oni imaju mehanizme da prekinu neke stare prakse i žive zdravije. Mi ih jesmo u mnogo čemu iznevjerili, ali se nadam da će oni imati snage da budu poluga promjene nabolje.
Kada ste snimali Snijeg, Djecu i Baladu jeste li mogli zamisliti da ćemo i danas razgovarati o tome ko je bio žrtva, ko agresor, ko zločinac, a ko „heroj“?
– Poražavajuće je da širom naše zemlje imate omladinu koja veliča ratne zločince i smatra se njihovim nasljednicima. Ali, dok god se zvanične politike u tom smislu ne promijene, dotle će generacije i generacije biti zatrovane mržnjom. Ipak, promjena kreće od pojedinca. Nada je u tome da svako od nas može pozitivno uticati na onaj krug ljudi koji mu je dostupan. Malo-pomalo, stvari će se jedino tako moći popraviti. Elementarna etika se urušila jer su ljudi prestali da vjeruju da su odgovorni za bilo šta. Ali, odgovornost svakog od nas je za ono na šta možemo uticati.
Jesmo li precijenili moć vremena, a potcijenili moć ideologije?
– Već odavno, u vremenu postistine, više nije važno šta se zaista dogodilo, nego šta je subjektivni doživljaj i tumačenje pojedinca, grupe ljudi ili čak zvanične politike u odnosu na taj događaj. Svijet se pomjerio u jednu mitsku stvarnost koja operiše na potpuno iracionalnim parametrima. Nije to problem samo našeg podneblja, ako nas to može utješiti. Mi smo malo prije ostalih upali u tu matricu.
Imate li osjećaj da živimo u vremenu u kojem je stvarnost postala toliko nevjerovatna da je filmska fikcija teško može sustići?
– Život je uvijek čudesniji od bilo čega što mi možemo iskonstruisati. Ono što je danas teško probavljivo jeste to kakve se sve stvari pojavljuju u javnom diskursu, šta je sve postalo norma.
Ratovi, Gaza, Ukrajina, rast ekstremizma, politička polarizacija, klimatska kriza, ekonomska nesigurnost, masovne migracije… šta vam kao autorici danas najviše ne da mira?
– Nepravda i laž koja se otvoreno plasira, bez imalo stida. Ali, pored stradanja i užasa, u svijetu ima i mnogo lijepih stvari, solidarnosti, ljubavi, humora. Pitanje je da li postoji izbalansiranost pri prenošenju vijesti, da li postoji volja da se stvari pogledaju iole konstruktivno. Vjerovatno ne, jer lakše je manipulisati preplašenim ljudima kojima ponudiš kao utjehu da bjesomučno konzumiraju stvari koje im zapravo ni ne trebaju.
Da li je umjetniku danas obaveza da govori o onome što se događa ili je ponekad jednako političan čin napraviti film koji ljudima na dva sata omogući da pobjegnu od stvarnosti?
– Umjetnost je toliko širok pojam da je zaista teško umjetnika svoditi na određene uloge u društvu i definisati mu zadatke. Postoje određene ljudske obaveze koje se vjerovatno tiču i umjetnika, obaveza da budemo istiniti, autentični koliko god to možemo biti, da podijelimo sa ljudima ono što najbolje znamo i umijemo raditi, da budemo korisni zajednici.
Da li mislite da nam danas više nego ikada trebaju filmovi koji nude nadu – ili bi to bilo uljepšavanje stvarnosti?
– Nada umire posljednja? Meni ne prijaju više filmovi koji zaključe kako je sve propalo i time se svode na neku vrstu izjavne rečenice. Uzbudljivi su mi filmovi poslije kojih imam želju da upoznam ljude koji su ih napravili, da s njima porazgovaram i popijem kafu. Ne gledam filmove da bi mi neko objasnio sve o svijetu i životu. Stvarnost ne mora biti uljepšana, ali ukoliko tu postoji nešto istinito, ljudsko, slojevito, onda tu ima i nade.
Šta se, po vašem mišljenju, promijenilo za rediteljice u posljednjih dvadeset godina – a šta nije?
– Pozitivna promjena se odnosi na to da nije više čudo neviđeno da je žena „šef“ na filmskom setu. Sve je veći broj djevojaka koje upisuje filmske i teatarske škole. Žene se više ne osjećaju kao uljezi u rediteljskom poslu. Ono što se nije mnogo pomjerilo u posljednjih dvadeset godina je patrijarhalna matrica po kojoj nema jednaku težinu nešto što uradi muškarac i žena. Uticaj i stvarna moć su i dalje u rukama muškaraca.
Koliko energije autor danas potroši na snimanje filma, a koliko na pokušaj da do njega uopšte dođe?
– Mnogo više vremena i energije potrošimo na to da uopšte dođemo u priliku da počnemo snimanje. Kreativnim radom se bavimo kada stignemo, a veliku većinu vremena se borimo da sklopimo sve koprodukcijske komponente i obezbijedimo sredstva.
Zrak u boci je bosansko-srpsko-hrvatsko-crnogorsko-turska koprodukcija. Šta sve autor mora naučiti kada radi sa ekipom iz toliko različitih sredina?
– Prije svega je potrebno da imate dobar projekat. Zatim da ste u stanju da ga spakujete u ono što zovemo pitch projekta, odnosno, da znate iskomunicirati svoje ideje sa ljudima iz različitih podneblja, da ih zaljubite u svoj film i ubijedite ih da zajedno s vama krenu u avanturu, u rizik. Rad sa velikim ekipama iz različitih zemalja je uzbudljiv, ali i zahtjevan, jer vas izvlači iz zone komfora.
TRT International Co-Production Award je važan finansijski i profesionalni vjetar u leđa. Koliko vam ovakvo priznanje zapravo olakšava put do snimanja?
– Mnogo nam znači, jer koprodukcija sa televizijama podrazumijeva da imate zagarantovanu TV distribuciju. Kada velika televizija poput TRT-a uloži u vaš projekat, to znači da oni vjeruju da film ima potencijal da dosegne širu međunarodnu publiku, a to nije mala stvar.
Šta domaća kinematografija danas najviše treba: više novca, bolju kulturnu politiku, publiku, distributere, televizije, političku volju?
– Domaća kinematografija treba političku volju da se taj segment dovede u red. Treba zajedništvo filmskih radnika i radnica. Mi smo mala zemlja i nisu potrebna velika ulaganja da bi svi imali priliku da rade. Važno je da se postigne kontinuitet u proizvodnji i da se na taj način odgoje nove generacije filmadžija.
Umjetna inteligencija već piše scenarije, generira slike, pravi muziku, može stvoriti gotovo cijele filmske sekvence. Kako na to gledate?
– Umjetna inteligencija je činjenica, i na to volim gledati kao na tehničko pomagalo. Moguće je da će jedno vrijeme ugroziti određene profesije, ali mislim da će to biti kratkog daha. Trenutno se sve više produkcija ponovo okreće radu na filmskoj traci, za koju smo mislili da je stvar prošlosti. Trendovi i tehnologije se mijenjaju, ljudska potreba za pričanjem priča na ovaj ili onaj način ostaje.
Šta je granica između korištenja AI-a kao alata i trenutka kada mašina počinje preuzimati autorski posao?
– Mašina ne može biti autor. Opasno će postati ako ljudi više ne budu mogli razaznati razliku između uopštenosti koju nudi mašina i specifičnosti koju svako ljudsko biće na planeti Zemlji ima. Tada bi se umjetnost mogla ozbiljno ugroziti. Nadam se da do toga ipak neće doći.
Da li biste ikada koristili umjetnu inteligenciju u svom filmu?
– Da. Koristila bih je kao tehničko pomagalo, kao alat.
Kada biste danas mogli razgovarati s Aidom koja je snimala Snijeg, šta biste joj rekli?
– Čestitala bih joj jer je toliko hrabra da sa bebom od osam mjeseci snima svoj prvi igrani film.
Šta vas danas još uvijek uvjerava da vrijedi praviti filmove?
– Film je čaroban, nesavladiv, uzbudljiv, nezamjenjiv, i to je posao koji jako dobro znam da radim.
Kada ste posljednji put pogledali film i pomislili: „Zbog ovoga vrijedi biti rediteljica“? Koji film je bio u pitanju?
– Film Sirat.
Da li još vjerujete da umjetnost može popraviti svijet – ili je njen zadatak danas samo da nam pokaže koliko smo ga pokvarili?
– Umjetnost je sastavni dio života, poput bilo koje druge ljudske djelatnosti. O neophodnosti postojanja umjetnosti smo naučili tokom opsade Sarajeva. Šta god da je njen zadatak, a sigurna sam da ga ne možemo svesti na jednu stvar, ona će ga obavljati dok je svijeta i vijeka.
