Bit ću sretna

Sve ima svoje vrijeme: vrijeme za rastanke, vrijeme za čekanje...

Piše Vedrana Božinović

Snimam film; radimo eksterijere. Prelijepo jutro. Nenormalni novembar. Kao da počinje proljeće. Kao da zima neće nikada doći. Ispod nas Sarajevo. Oduzima dah ljepotom. Hodamo pažljivo kako ne bismo stali na neki od kondoma zavezanih u čvor. Gomila ih je. Kao da je neko nepostojeće more izbacilo neke mrtve i mutirane lignje. Gomile DNK. Štikle koje nosim na snimanju zabadaju se u meku zemlju.Trudim se da ne hodam mnogo. Ne gledam pod noge. Gledam grad. Ovdje dolaze parovi, objašnjavaju mi. Noću je ovo puno automobila sa zamagljenim staklima iznutra. Seks sa pogledom na grad. Lijepo je znati da još postoji romantika.

*****

Nemoj da pravimo tragediju, kažeš svaki put kada se primakne rastanak. Dovoljno je teško i ovako, kažeš. Naravno, odgovorim. Nećemo, odgovorim. Naravno da nećemo, potvrdim još jednom. Razmjenjujemo naučeni tekst. Pozorišne replike. Ovo je naš komad. Režija, dramaturgija, glavne uloge. Igramo nepodnošljivu lakoću rastajanja. Mnogo se smijemo. I smijeh, pošto imamo praksu, zvuči prirodno i iskreno. Sve prirodnije i sve iskrenije. Da se prepadneš vlastitog smijeha. Ne pravimo tragediju. Mirno pijemo jutarnju kafu nakon koje se nećemo vidjeti mjesec dana. Mjesec dana je trideset dana. Trideset dana je trideset puta dvadeset četiri sata. Vrijeme je relativna kategorija. Prolazi. Kao ispresijecana traka na putu. Ne pravimo tragediju. Uzimamo kofere. Koje smo spakovali noć prije, krišom jedno od drugog. Kad nas pitaju kako je, kažemo – lako je. Kažeš, to je naša veza. Mi tako živimo. Klimnem glavom, naravno. Replike. Naučili smo šta treba reći. Ne pravimo tragediju. Ne.
Tragedija se napravi sama. Onog trenutka kada se zaključaju vrata. Iz brave izvuče ključ. U daljinu ode zvuk upaljenog automobila.
I nastupi tišina.

Bit ću sretna. Sutra. Prekosutra. Samo nikako sada. Nikako baš danas. Nisu se stekli uslovi. Ali bit će. Bit ću

*****

Citat iz predstave.
Bit ću sretna. Sutra. Prekosutra. Samo nikako danas. Nikako ne mogu sada. Ali bit ću sretna. Bit ću sretna. Bit ću. Kad upišem fakultet, kad dobijem posao, kad kupim stan, kad se udam, kad rodim dijete, kad rodim još jedno, kad rodim muško, kad rodim žensko, kad dijete naučim na tutu, kad prestanem da se budim noću, kad dijete upiše fakultet, kad dijete položi ispit, kad se dijete uda, kad se dijete oženi, kad dijete rodi još jedno, kad dijete rodi muško, kad se zaljubim, kad se razvede, kad se razvedem, kad otplatim kredit, kad kupim novu mašinu za veš, kad mi umre svekrva, kad priznate da vrijedim, kad smršam 10 kila, kad se udebljam pet, kad odem od tebe, kad te zavežem za sebe, kad dobijem veću platu, bolje radno mjesto, kad operem prozore, vrata i obrišem pod, kad poližem pločice u kupatilu, kad napišem roman, kad otputujem u Indiju, kad se promijeni vlast, kad bude mir u svijetu, kad ozdravim, kad budem kao svi, kad naučim da šutim, kad uđem u broj 36, kad legnem na plažu, kad legnem u krevet, kad legnem pod tebe, kad legnem pod zemlju, kad umrem. Kad umrem. Bit ću sretna. Bit ću.
Bit ću sretna. Sutra. Prekosutra. Samo nikako sada. Nikako baš danas. Nisu se stekli uslovi. Ali bit će. Bit ću. Bit ću sretna kad…Bit ću sretna kad.. Kad… Kad…
Kad?

*****

U Holandiji postoji muzej, kažem. U njemu je sakupljena odjeća žrtava silovanja. Najčešći odjevni predmeti su hlače i dukserice. Mrzim taj muzej, kažem. Zato što je on živi svjedok toga da treba da dokažeš kako žrtva nije kriva.
Pitao me je zašto prođu i godine prije nego neke žene prijave nasilje.
Kako objasniti vijekove u deset rečenica?

*****

Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom.
Mislim o biblijskim citatima dok gledam slike na kojima moja prijateljica bere masline na jednom hrvatskom otoku.
Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno. Vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se ruši, i vrijeme kad se gradi. Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme tugovanju i vrijeme igranju. Vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje. Vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se zabacuje. Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori. Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu, i vrijeme miru.
Sve ima svoje vrijeme.
I svi imamo sva vremena. Ako ih prepoznamo. I zagrlimo kad nam dođu u susret.
Ispod njenih nogu masline.
Žetva je, sigurno, najbolje doba u godini.

*****

Slučajno ti je ostao sat. Poklon za rođendan. Često te pitaju za sat. A kad sam ga kupovala, kupila sam najjednostavniji, da ne privlači pažnju. Ostao je na starinskom plavo-bijelom kredencu u mom stanu. Ti sklanjaš stvari, rekao si dok smo se vozili kući broj 2, pa niko ne zna više gdje šta stoji. Osim mene, koja stvari spremim, rekla sam. Kažu da ne valja poklanjati satove onome s kim si u vezi: vjeruje se kako to znači da se odbrojava vrijeme koje ćete još provesti zajedno. Kad sam ti poklonila sat, rekla sam ti da to nije poklon tebi, nego je dio mog naučnog eksperimenta. Kad nismo skupa, meni vrijeme stoji. Svi me ubjeđuju da ipak prolazi. Tebi vjerujem. Kad nisi sa mnom, provjeri da li se kazaljke ipak pomjeraju pa mi javi. Za taj rođendan poklonila sam ti sat i teglu ajvara koji sam sama pravila. Ajvar stoji na polici. Nejestiv. Možda dokaz da ipak znam kuhati? Sat nosiš kao burmu, kažeš. Kazaljka se pokreće, ali vrijeme stoji, napisao si mi nakon što si ga nosio neko vrijeme. Vratila sam se sama. I bez sata. Ja nosim muški sat. Ostavila sam ti ga. Kao zamjenu. Na ruku sam stavila tvoj, ali sam prije probušila malu rupu pri samom vrhu kaiša da ga mogu zakopčati. Kada sam sljedeći put pogledala na njega, pokazivao je isto sati kao i ranije. Danima sam na ruci nosila sat koji nije želio da se pokrene. Vrijeme stoji, napisala sam. Promijeni bateriju, napisao si. Uzalud – vrijeme stoji, napisala sam.

*****

Snimam eksterijere. Pogled na grad. Pod nogama mrtve mutirane lignje. U pauzi pokušavam da prepoznam bijeli trag aviona koji polijeće sa sarajevskog aerodroma u tri i dvadeset.
Vrijeme za rastanke i vrijeme za čekanje.
Bit ću.

Gracija 381, 15.11.2019.