Piše: Vedrana Božinović
Nikada nisam bila u stanju da zapamtim datume. Mislim da, ako je živa, profesorica istorije kao prvu asocijaciju na mene još ima to da sam na pitanje kada je bila Druga partizanska ofanziva, odgovorila – tokom četrdesetih godina ovoga vijeka. Krivo mi je, ali je tako. Krivo mi je jer to znači da zaboravim i rođendane ljudi kojima bih rado čestitala, godišnjice brakova koje ne bih trebala zaboraviti i rođenja ono malo djece koje imaju moji prijatelji, a koji su roditeljima obično važniji od njihovih rođendana. Ne pomaže ni da zapišem. Zato jer zaboravim da pogledam ili izgubim notes u koji sam zapisala, tako da sam potpuno izgubljen slučaj.
Datumi i događaji
Moje pamćenje je asocijativno. Naime, datume zaboravljam, ali ne zaboravljam događaje koji su se zbili paralelno s nečim. Znam koji je film igrao kada smo slavili nečiji rođendan, da je bilo finale Kupa šampiona kada se vjenčavao određeni par i da se jedno od djece mojih prijatelja rodilo na dan kada sam kupila svoje najdraže crne čizme. Ti paralelni događaji postaju tako moje stalno podsjećanje na ono što nisam u stanju zapamtiti. I lijepo mi dođe da svaki put kad nabasam na Grad anđela, koji smo gledali u kinu istu noć kada smo se vjenčali, čestitam mužu godišnjicu braka.
Zato mi nije za zamjeriti da se ne sjećam datuma kada sam sasvim slučajno, čak ni ne tražeći, napipala na grudima malu kvrgu veličine zrna graška. Ali znam da se na televiziji prikazivao film Velika riba. I da sam samo trenutak prije nego ću pronaći glupu kvržicu pomislila kako bi A. morao jednoga dana napisati knjigu o svim filmovima koje je prespavao. Gledala sam ga izvrnutog u fotelji i mislila kako je smiješno da je njegov najbolji sedativ najavna špica bilo kojeg filma. Kako krenu slova, on zaspi. Pa sve iznajmljene DVD-e moramo gledati u nastavcima, kao seriju. I uvijek kasnimo s vraćanjem. Kod mene nije uopće bitno koliko sam umorna – zaspat ću tek nakon propisnog roštiljanja po krevetu.
Trebam li reći kako sam se tu noć odroštiljala gotovo do jutra. Smiješno, ali ono na šta sam mislila bilo je upravo zrno graška. I priča o princezi, pravoj princezi, koja zbog zrna graška ispod ne znam koliko perina i dušeka ne može da zaspi cijelu noć. Kao i ja. S tim što u mom slučaju to nije značilo da sam prava princeza. Nego da me je strah. Od nožnih prstiju do vrha kose. Panika. Kojoj ništa ne pomaže to što si govorim kako sigurno nije ništa. Budalaština. Kao da se bolest može desiti meni! Bolest se dešava nekom drugom. Nekom nepoznatom, ili polupoznatom. Sigurno ne meni.
Eustahije Brzić
Kada smo saznali kako će naša kćerka morati da nosi naočale, moj muž je rekao kako je smiješno da djeca naslijede sve one stvari koje kod sebe najviše mrziš. Pa je tako, umjesto da naslijedi moj vid, naslijedila njegov.
Iako smo se pred njom pravili oduševljeni zbog činjenice da će nositi naočale, A. je bio očajan i govorio kako su ga cijelu osnovnu školu zvali Japanska buba zato jer je imao naočale kao buba iz crtanog filma o brzoj zmiji Eustahiju Brziću
Odlučili smo da naše dijete niko neće zvati bubom i nabijati joj neispravljive mladalačke komplekse, tako da smo odlučno izašli preko vrata prodavnice u kojoj je postojala participacija s receptom, ali i samo dva modela za koja se A. kleo da su ista kao njegove od prije trideset i više godina. I ušli u onu u kojoj smo platili punu cijenu naočala koje bih i ja nosila. I koje su, treba li i reći, bile skupe kao sami đavo. Jesmo se zagledali i slijegali nemoćno ramenima, ali barem je niko do današnjeg dana nije nazvao cvikerašicom.
Kada sam je odvela na kontrolu zuba i saznala da će morati nositi aparatić, naivno sam pomislila kako će barem to da snosi zdravstveno osiguranje. Objasnili su mi kako je spisak čekanja toliki da ćemo na red doći negdje naredne godine. Naravno, ukoliko mi želimo da čekamo, oni tu ništa ne mogu, osim reći kako je hitno da se aparat stavi. I kako će onaj koji se napravi na knjižicu i bez plaćanja biti dosta nekvalitetniji od onog koji se pravi privatno. Otišli smo privatno, dobili aparat za manje od sedam dana i, naravno, platili ga. Novcem koji je donedavno bio iznos prosječne plate u Federaciji.
Tada sam prvi put pomislila koliko smo sretni zato jer imamo zdravo dijete, koliko smo sretni jer smo i sami zdravi i koliko je potpuno nedovoljno imati zdravstveno osiguranje. Istina, sve nabrojano je čista estetika, neko će reći i hohštapleraj – nabij djetetu kompleks i ostavi ga krivih zuba. A ako se ozbiljnije razboli, prodaj sve što imaš, uzmi kredit, moli dobre ljude da daju po marku ili dvije, zakupi džambo-plakat i čekaj da vidiš ima li još pojedinačne humanosti u državi u kojoj se radije troši na vozne parkove i reprezentaciju nego život.
Ali, šta sa kvržicom?
Naravno da nisam nikome rekla. Umjesto toga sam u tajnosti, da mi ne saznaju ni muž ni mama, ovjerila knjižicu i pokušala zakazati pregled. Rekli su mi kako moram čekati. Koliko? Barem do sljedeće sedmice. I to samo pregled. Ako želim mamografiju, onda moram čekati šest mjeseci. Pomislila sam na sve noći na zrnu graška koje provedu žene kojima se, koje li ironije, medijskim kampanjama poručuje kako trebaju redovito da se kontroliraju. Kako je otkriti bolest na vrijeme jedini način da se ostane živ.
Naravno da sam se zakazala privatno. Isti dan kada sam nazvala, moje grudi bile su stiješnjene između dvije ploče, uslikane i pregledane, a ja sam za deset minuta saznala da se radi o dobroćudnom tumoru, da ne umirem i da je potrebno da odem na ultrazvuk jednom godišnje i kontroliram svoje zrno graška. Naravno i da sam platila na izlasku, sretna što je sve u redu i odlučna da film Velika riba neću više nikada gledati. Ne zato jer bi me podsjetio na kvržicu. Nego na sve one koje nemaju da plate. I čekaju. Na zrnu graška.
