Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Jasmin Fazlagić
Iako je izlazak albuma Hotel Nacional bio planiran za kraj maja, to se nije desilo. Naime, zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile našu zemlju, njegov autor, pjevač Dino Merlin (52), obustavio je sve aktivnosti u vezi s objavom albuma i smjesta se uputio u Maglaj i Topčić Polje, te poslao pomoć u Žepče i Orašje. To je, kaže, najmanje što je mogao uraditi. “Ljudima je trebalo pomoći odmah. Objavljivanje albuma mi je vrlo važno, proveo sam godine snimajući pjesme, ali ako sam ja mogao čekati album da bude gotov, može i album čekati mene da obavim svoju ljudsku obavezu. Pomoći ljudima u nevolji nema alternativu. Album je u tom času postao sekundaran. I nije mi nimalo žao zbog toga. Žao mi je što su mnogi pošteni i radini ljudi doživjeli strašnu tragediju”, kaže Dino na početku razgovora za Graciju.
Pjesmu Ruža s novog albuma iskoristili ste kao svojevrsnu kampanju za pomoć ljudima iz poplavljenih područja u BiH, Srbiji i Hrvatskoj.
– Ružu sam napisao prije pet godina a snimio prije dvije, bila je zamišljena kao balada koja će biti, da tako kažem, nasljednica pjesme Nedostaješ. Ta je pjesma uzdah, briga s kojom se odrasli ljudi bude i s kojom idu na počinak. To je briga za sve: za djecu, za zdravlje, za nafaku, za domovinu, za sve ono do čega ti je stalo. I nije, ni pod razno, bila zamišljena kao prvi singl, nego je trebala biti jedna tiha pjesma iz zadnjeg safa. Prvi singl je trebala biti Školjka, brza, groove i vrckasta pjesma puna optimizma, pjesma koja priča o vedrim i lijepim danima koji kad-tad moraju doći. Za nju smo još prošle godine snimili i videospot i zamislili je kao najavnu pjesmu za novi album. Ali po onoj narodnoj “ljudi snuju, a Bog određuje”, taman kad je trebalo da najavimo taj prvi singl, desile su se poplave, katastrofa kojoj smo bili svjedoci i na koju čovjek ne može ostati ravnodušan. Tako da sam i ja, poput mnogih drugih, poredao prioritete, odvojio preče od prečeg i skromno se uključio u akciju pružanja pomoći nastradalima u cijeloj regiji.
Kako gledate na našu “novopronađenu” solidarnost?
– Mislim da to nije nikakva novopronađena solidarnost, ta solidarnost je oduvijek postojala i postojat će. Mi nismo ni po čemu ni bolji ni gori od drugih. Mi smo jedan prosječan svijet koji živi, umire, radi, planduje, voli, mrzi i ima itekako pravo i na svoju izvrsnost i solidarnost, kao i na mediokritetstvo i zlobu. Tako da se u ovakvim situacijama, u dobrim ljudima dodatno potakne i izađe na vidjelo ono dobro u njima, a to su solidarnost i empatija.
Šta nas čeka na novom albumu?
– Čeka vas, moju dragu publiku, deset glanc novih pjesama, na koje sam jako ponosan. I pjesma Undo koja je već dugo dijelom mog koncertnog repertoara. Većina pjesama je rađena u Sarajevu, a fine radove smo obavili u Londonu i Berlinu. Čeka vas novi zvuk koji je na ovom albumu, odnosno na većini pjesama oblikovao Yoad Nevo, producent koji je radio na albumima Pet Shop Boysa, Bryana Adamsa, The Dandy Warholsa, Goldfrappa, Sugarbabesa, Morcheebe. Tu je i moj izuzetno talentovani prijatelj iz Londona Aaron McIntosh, koji je napisao muziku na jedan moj tekst. Uglazbio sam, što bi rekle naše komšije Hrvati, i stihove pjesnika Džemaludina Latića. Tu su i švedski producenti Marcos Ubeda i Gunnar Norden, kao i provjereni domaći tim: Mahir Beathouse, Mahir Sarihodžić, Maya Sar, Dino Šukalo kao i Vlado Džihan, Sarajlija s berlinskom adresom. Tu je i moja zagrebačka ekipa, Baby Dooks i Zvonimir Dusper. I biber po pilavu – Husnu Senlendirici, klarinetista iz Istanbula od čijeg muziciranja vas boli i najsitniji djelić duše. Zaista sam sretan da mogu podijeliti sa svojom publikom ovu moju radost, izlazak novog albuma. Ovo je za mene i moju publiku velika svečanost.
Kakve teme dotiče album?
– Priča priče o svemu što sam doživio u proteklom periodu i o onome što me kao autora i posmatrača zaokuplja. O ljubavi i ljubomori naravno, a onda i o drugim stvarima, kao što je društvo u kojem živimo, i o globalnim temama. Moj novi album se zove Hotel Nacional, a to je hotel koji mi je kao dječaku bio važan bez nekog posebnog razloga. Album priča različite priče i jedino što povezuje pjesme je hodnik koji povezuje sobe u tom hotelu.
Učestvujete u programu obilježavanja stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata kojeg režira Haris Pašović. Možete li nam reći šta je vaša uloga?
– Pjevat ću pjesmu koju sam napisao prije 25 godina a koja je, po Pašovićevim riječima, “kao stvorena za takav događaj”.
O kojoj je pjesmi riječ?
– To neka bude iznenađenje.
Sjećate li se svog prvog nastupa s grupom Merlin u klubu Rebus na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu?
– O, da, bio je to podrum poput mnogih drugih u kojima smo početkom osamdesetih svirali, ali meni je to bilo poput kakvog sna u kojem se smjenjuju najljepše slike. I tada smo nastojali dati sve od sebe kao što to činimo i danas.
Ali danas je sve drugačije…Koliko pratite dnevnopolitička dešavanja, i koliko vas ona dotiču?
– Gledam dnevnik, rijetko čitam novine i uglavnom slušam analize dešavanja od prijate-lja čija mišljenja cijenim. Ne volim razmišljati previše o stvarima na koje ne mogu uticati. Naučio sam da ne očekujem previše od drugih, već da uvijek stvari uzmem u svoje ruke. To me podsjeti svaki put na onu Kennedyjevu “ne pitaj šta država može uraditi za tebe…”.
Poslije prve turneje s bendom po Jugoslaviji, kući ste se vratili bez dinara, a na vratima vas je dočekala supruga sa kćerkicom Naidom u naručju…
– Da, živa istina. Po izlasku prve ploče krenuli smo trbuhom za kruhom, svirali od Prijedora preko Zrenjanina i još dalje do Bitole, a tada to nije bilo kao sad. Bile su to hladne dvorane i publika se nije otimala za karte. Slomio sam se od posla, a kući nisam donio ni banke. I to je jedna od slika koje nikada ne umiru.
Možemo li se prisjetiti početaka vaše ljubavne priče s Amelom?
– Amela i ja smo se upoznali u mjesecu Ramazanu, augusta 1979. na sabahskoj mukabeli u haremu Begove džamije. Imao sam sedamnaest godina i onaj prijeko potrebni mač u grudima. I to vam je to.
Niste djelovali kao baš idealan zet u tom trenutku. Čak se odigralo i tajno vjenčanje.
– Ako ćemo pravo, kokuz kao što sam tada bio ja, lovac na oblake sa gitarom u ruci, nigdje na planeti, pa ni na Vratniku, nije idealan zet. Ali ljubav je uvijek jača, te smo tako Amela i ja pobjegli u sadašnjost.
Čime vas supruga i danas fascinira?
– Time što mi je još uvijek supruga.
Koliko ste najduže bili odvojeni od porodice?
– Najduži period odvojenosti od porodice je bio za vrijeme rata, bili smo razdvojeni oko deset mjeseci. Drugi put – šest mjeseci. To je nešto što ću pamtiti cijeli život. Sada turneje ne traju toliko dugo, komunikacija je puno lakša, svakodnevna je, Skype i ostala čuda tehnike omogućavaju potpuno drugačiji život i u pogledu odvojenosti od porodice. A čovjek po zakonu evolucije mora da se prilagodi kako bi preživio. Biti daleko od porodice i na putu je opis mog posla i samim tim opis mog života. Sa strane bi se reklo da je teško, ali kada hvatate svoje zvijezde na nebu, kada vam se one čine blizu, zamislite kako su tek blizu oni koji vas guraju prema gore.
Je li Amela vaš kritičar?
– Amela je i moj saputnik i moj savjetnik, ali ne i kritičar. Nikad me ne ruži. U šali kažem da je Amelin resor groove u mojim pjesmama. Zna prepoznati kad negdje nešto zapinje, ima istančan ukus kada je muzika u pitanju i jako je talentovana za ples. Ja ustvari najviše volim kad se ona smije i kada pleše. I kad mi se ruga zbog toga, jer ja ne znam da plešem tako dobro kao ona. Kao što sam ja producent svojih albuma, Amela je producent mog života.
Kakav ste otac Naidi i Hamzi?
– Strog, nepopustljiv, principijelan, teži sam prema njima nego prema mojim saradnicima. Od njih uvijek očekujem puno i za život ih treniram kao maratonce. Amela je još veći pobornik tog režima. Svi se slažemo da program uspijeva.
Naida je magistrirala na Oxfordu i danas radi na jednom privatnom fakultetu. Na šta ste najviše ponosni kad je vaša kćerka u pitanju?
– Na Naidinu samostalnost i odgovornost, koja je neupitna u bilo kojem segmentu njenog života, navikli smo. Sama je birala svoj put, sama je ostvarila svoje rezultate i sama ide dalje. Ona je prije išla u moju školu, a ja sad idem u njenu, školu za engleski jezik po Callan metodi.
Po čemu vam je Naida slična?
– Ono što je kod nje moje su emotivnost i eksplozivnost.
Šta je 22-godišnji Hamza odlučio da će biti u životu?
– Čini mi se da je Hamza jako sretan kad priča o menadžmentu, filozofiji i politici. On je tiha voda koja brijege valja. A šta će biti i raditi u životu – ne znam, ali znam da i sad stalno nešto radi.
Koliko su njih dvoje slični ili različiti?
– Naida je vatra, a Hamza je voda. Bilo bi dosadno da su isti.
Šta vas najviše brine kad su djeca u pitanju?
– Svaki čovjek koji ima dijete, ima još i sto nespokoja.
Šta im najčešće savjetujete?
– O svemu razgovaramo, ali moj glavni savjet je da trebaju da rade više od drugih.
Po čemu pamtite oca Abida i majku Fatimu?
Oca pamtim po tome da nije uspijevao tamo gdje je majka uspijevala, a majku po tome da je uspijevala tamo gdje moj otac, nažalost, nije. U godinama sam kad nije bruka reći da sam uvijek bio mamin sin. Otac nas je napustio kad sam bio dijete i koliko god sam pokušavao, nisam nikad samog sebe uspio uvjeriti da je to bilo u redu.
Jeste li sretan čovjek?
– Život ljudima kao što sam ja ne dopušta da budu sretni. Ponekad sam uvjeren u to. A moj sin mi nekidan kaže: ‘Babo, sreća ti je jako predvidljiva: što više radiš, sve si sretniji.’ E, po ovoj njegovoj, može se reći da sam sretan.
Koji vam je bio najteži trenutak u životu?
– Kad sam Ameli trebao saopštiti da joj je u ratu poginuo otac.
S kim od kolega vas veže iskreno prijateljstvo?
– Mahir Beathouse je moj najbolji prijatelj među kolegama.
Bicikl je vaša velika strast; koliko često prakticirate vožnju po Sarajevu?
– Bicikl mi je bio najdraži poklon koji sam dobio od majke, crveni Pony, kad sam imao sedam godina, dakle krajem šezdesetih godina prošlog vijeka. Danas imam tri bicikla. Jedan je oldtajmer iz 1941. iz Švicarske, drugi je gradski “mustang” iz 1996. iz Švedske i moj novi all around, koji u posljednje vrijeme najviše vozim, jeste Merida. Jednostavno, volim taj sport i činim koliko mogu na njegovom populariziranju i u narednim danima ću biti jedan od sudionika velikog događaja u Sarajevu. Vozit ćemo rekreacijsku turu sa šampionima Tour de Francea koji dolaze u Sarajevo i time ćemo pokazati svima koliko nas ima, nas koji volimo ovaj sport. Možda se lokalni političari “dohavizaju” i jednom poslušaju građane i naprave biciklističke staze kroz ovaj grad da bi i Sarajevo imalo ono što svaki manji ili veći grad u Evropi ima.
Čime popunjavate slobodno vrijeme?
– Teško mi je razdvojiti slobodno vrijeme od ostalog vremena. Osjećam kao da sve što radim doprinosi onome po čemu me ljudi najviše poznaju. Kada ne pišem pjesme, čitam, zanimam se različitim stvarima, gledam TV… No sve to, na kraju, na neki način završi u mojim pjesmama. Ako nije neka rečenica koja me inspirisala, onda jeste neki prizor ili nešto čemu sam svjedočio. Ja ne mogu sjesti i reći “eh, sad idem napisati pjesmu”. Znam nekada biti veoma naporan svojoj porodici kada mi nasred autoputa padne na pamet melodija koju od granice do Sarajeva na svom telefonu potpuno razradim. Melodija dođe kao vjetar, i ne mogu je zaustaviti. Teško je u takvim okolnostima imati slobodno vrijeme. Uglavnom si zarobljenik toga nečega što dođe bez kucanja.
U čemu uživate?
– U životu i svemu što ga čini lijepim.
Zaplačete li katkad?
– Često zaplačem, a suze mi mogu izmamiti razne stvari. Tako je, valjda, sa onima koji pišu pjesme. Kažu, umjetnost nastaje ili iz velike radosti ili iz velike boli. Nekada znam zaplakati zbog nekoga koga poznajem, zbog nečega što sam čuo. Nekad to zna biti zbog ljudi koje volim, nekad zbog samoga sebe. Samo znam da nešto zaživi u meni kada me pogodi nešto što me navede na plač – i to me tjera da radim ono što radim.
Zamišljate li sebe ikad kao penzionera?
– Ne zamišljam. Nisam neki pretjerani ljubitelj koncepta rada od devet do pet, i tačnih datuma i rasporeda u smislu – završim fakultet sa 22, krenem raditi sa 23, odem u penziju sa 62 itd. Život je jedan trajni proces, a sa životom i rad. Vjerujem da kada radite nešto što volite, onda uvijek odmarate. To se ne miri sa konceptom penzionera kao nekoga ko ima previše slobodnog vremena. Vrijeme kada stoji, ono propada. Data nam je X količina vremena dok ne ugasimo oči. Stoga se valja nagledati koliko god možemo koristeći ih.
