PALESTINA 36 Početak užasa koji traje skoro stoljeće

Jacir nas vodi u 1936. godinu, u vrijeme kada se palestinsko stanovništvo pod britanskom kolonijalnom vlašću diže protiv sistema koji sve snažnije određuje njihovu budućnost bez njih. U filmu gledamo ljude koji generacijama obrađuju istu zemlju, čije porodice žive na njoj, čiji su preci u njoj sahranjeni – i onda odjednom dolazi vrijeme u kojem im se govori da moraju dokazivati da je zemlja njihova.

U jednoj od najpotresnijih linija priče upravo je taj sudar dva svijeta: palestinskih seljaka kojima je zemlja toliko dugo pripadala da im sama ideja o formalnom dokazivanju vlasništva djeluje gotovo apsurdno, i kolonijalne administracije koja zemlju počinje posmatrati kroz registre, papire, granice i interese.

Meni je bilo posebno bolno gledati kako ljudi u filmu još uvijek ne znaju šta dolazi. Ne razumiju razmjere onoga što im se događa.

Opipljiva naivnost

Jacir je njihovu naivnost učinila gotovo opipljivom. Iako gledaju šta se dešava njima i oko njih i dalje vjeruju da će se stvari moći objasniti. Da će razum prevagnuti. Da će neko vidjeti nepravdu. Da će se ljudi za stolom koji odlučuju o njihovim životima zapitati šta će njihove odluke značiti za običnog čovjeka.

Ali imperijalne sile rijetko gledaju ljude. Gledaju teritorije, interese, mape, brojeve, uticaj… Zvuči poznato?

A na mapama nema majke koja obrađuje zemlju, djeteta koje trči kroz selo, čovjeka koji ne želi izgubiti kuću svojih predaka. I sama sam se sinoć, a znajući da je naivno, pitala koliko puta se historija mora ponoviti da bismo je prepoznali? I uradili nešto drugačije.

Gledati Palestinu 36 i znati da priča nije završila odjavnom špicom, znati šta će se dogoditi; da će uslijediti godine nasilja, raseljavanja, gubitka zemlje i Nakba 1948. godine…. Užas spoznaje ostavlja gorak okus.

Svaka scena u kojoj britanski vojnici ponižavaju Palestince ima težinu koja nadilazi vrijeme u kojem se događa. Britanska kolonijalna vlast u filmu nije apstraktna politička činjenica. Ona ima lice, uniformu, oružje i naredbe. Ima ljude koji smatraju da mogu odlučivati ko je vrijedan, a ko nije.

Riječi britanskog zapovjednika koji Palestince naziva životinjama. Slušala sam ih i razmišljala kako sam bila zapanjena istim tim riječima koje sam čula od izraelskih komandanata u posljednje tri godine.

Koliko puta sam slušala nečiji govor kojim se čitav jedan narod pokušava prikazati kao manje vrijedan, opasan, neljudski. I koliko je opasan trenutak kada se čovjeku prvo oduzme ime, pa dostojanstvo, pa ljudskost – jer tada nasilje postaje lakše opravdati.

Veza između Palestine 36 i onoga što gledamo u Gazi od kraja 2023. godine je bolno vidljiva. Ne zato što se film prilagođava današnjem trenutku, nego zato što je nemoguće gledati ga danas, iz Sarajeva, i ne čuti odjeke sadašnjosti.

Muslimani i hrišćani

Palestinu Jacir ne predstavlja kao apstraktnu političku kategoriju. Ona je puna ljudi; palestinskih muslimana i hrišćana. Žena i muškaraca. Običnih seljaka. Tu je Yusuf pokušava razumjeti svijet između sela i Jerusalema, između svakodnevnog života i politike koja ga sve više određuje. Novinarka Khouloud koju je sjajno utjelovila Yasmine Al Massri i koja se bori za slobodu štampe, pišući istinu o onome što se događa. Isto zvuči poznato?

U filmu su i oni koji pokušavaju sačuvati vlastiti položaj saradnjom s moćnijima. I bolna lekcija šta historija radi malim ljudima.

Možda me najviše pogodila zemlja koju Palestinci obrađuju generacijama. Koja nije samo parcela u katastru nego porodično sjećanje, izvor hrane, mjesto na kojem su živjeli roditelji i djedovi, prostor u kojem su djeca odrastala. U filmu nam Jacir donosi prekrasne kadrove palestinskog pejzaža, polja, sela, brda.

I što ih duže gledamo, sve postaje dijelom užasne spoznaje. Znamo da će neko doći i reći da ta zemlja može pripasti nekome drugom. Da će se povući granica. Postaviti ograda. Podignuti stražarnica. Doći vojska

I da će ljudi koji su tu živjeli generacijama morati dokazivati pravo na ono što su smatrali svojim – životom.

Jacir je na filmu radila godinama. Pripreme su uključivale obnovu čitavog sela, sadnju usjeva kakvi su se uzgajali tridesetih godina, izradu britanskih vojnih vozila, kostima i scenografije. Snimanje je trebalo početi 14. oktobra 2023.  A onda se svijet promijenio.

Produkcija je nakon početka rata bila zaustavljena, ekipa je morala napustiti lokacije, dio snimanja premješten je u Jordan, a proces se više puta prekidao. Jacir je kasnije govorila da je to bilo najteže filmsko iskustvo njenog života.

Mračni trenutak koji se ponavlja

Autorica koja pokušava snimiti film o jednom mračnom trenutku palestinske historije upravo kada se pred njenim očima odvijao novi mračni trenutak te iste historije. I potpuno razumijem njenu potrebu da snimi, da se ne zaboravi.

I zato mi je sinoćnji prizor iz Sarajeva ostao možda jednako važan kao i sam film. Nikad punije kino. Neko šuti, neko briše suze, neko poslije projekcije dugo ne ustaje.

A onda se čuju povici: Free, free Palestine!

Kako je u isto vrijeme čudno i lijepo što jedan filmski festival može napraviti prostor u kojem se gotovo devedeset godina stara priča susretne s našim vremenom. Sarajevo to razumije. Mi to razumijemo.

O kako dobro znamo šta znači kada velike sile govore o interesima, teritorijama i strateškim ciljevima, a mi obični smrtnici samo želimo živjeti, preživjeti, sačuvati svoje porodice, dostojanstvo, dočekati novo jutro.

I zato je meni Palestina 36 bila susret tri historije. One koja se dogodila prije gotovo devedeset godina, one kojoj smo svjedočili devedesetih i one koju upravo gledamo pred sobom. I svaki kadar je bio podsjećanje da nikad ne smijemo zaboraviti i da je svaki glas važan. I da neke kadrove, očigledno, još uvijek nismo naučili kako da prestanemo ponavljati.