Večeras se na Sarajevo Film Festivalu prikazuje Palestina ’36, ostvarenje koje bi svako od nas trebao pogledati. Ne samo zbog njegove filmske vrijednosti, nego zato što daje potreban historijski kontekst današnjim dešavanjima u Palestini.
Film Annemarie Jacir vodi nas u 1936. godinu, u vrijeme Velikog palestinskog ustanka protiv britanske kolonijalne vlasti, pokazujući da palestinska borba za slobodu nije počela jučer — niti se može razumjeti bez sjećanja na ono što joj je prethodilo.
U prostoru kao što je Sarajevo Film Festival, gdje se susreću novinari, fotografi i medijske ekipe iz cijelog regiona i svijeta, svaki čin solidarnosti dobija dodatnu težinu. Svaki simbol, izgovorena rečenica ili vidljivi znak podrške može postati prilika da se javnost podsjeti na genocid u Palestini, na ljude koji žive pod opsadom i na priče koje ne smiju ostati na margini festivalskog programa.
Odbijanje zaborava
Zato je i izlazak palestinsko-libanske glumice Yasmine Al Massri na crveni tepih s torbicom dizajnerice Sarah Beydoun, ukrašenom prepoznatljivim crno-bijelim motivom palestinske kefije, bio sve osim modnog izbora. Radilo se o podsjećanju na narod čija se historija, identitet i pravo na život već decenijama pokušavaju potisnuti, a čiji se glas danas, usred genocida u Gazi, probija kroz umjetnost, svjedočenja i uporno odbijanje zaborava.
Al Massri je u Sarajevo došla kao jedna od zvijezda filma Palestina ’36 palestinske rediteljice Annemarie Jacir, jednog od najvažnijih filmova ovogodišnjeg Open Air programa 32. Sarajevo Film Festivala.
Film nas vraća u 1936. godinu, u godine prije Nakbe, prije stvaranja države Izrael, ali ne i prije nasilja, raseljavanja i organiziranog otpora.
Dokaz protiv brisanja jednog naroda
U filmu Al Massri igra Khuloud Atef, novinarku čije pisanje postaje politički čin. Dok njen suprug Amir sarađuje s britanskim vlastima, Khuloud bira riječi kao prostor otpora. Ova uloga dobija posebno značenje danas, u vremenu u kojem se palestinske novinarke i novinari ubijaju, u kojem pod granatama bilježe ubistva, ruševine, glad i nestanak čitavih porodica, znajući da je svaka sačuvana rečenica i dokaz protiv brisanja jednog naroda.
Kefija na crvenom tepihu SFF-a je znak solidarnosti, dostojanstva i istrajavanja. Sarajevo odlično zna šta znači živjeti pod opsadom. Zna kako izgleda kada svijet kasni sa solidarnošću, a sinoć smo se prisjetili godina opsade kroz davnašnji film Welcome to Sarajevo Michaela Winterbottoma i riječi Woodyja Harrelsona u Otvorenom kinu Metalac, i bilo je to bolno i prekrasno iskustvo u isto vrijeme.
I zato mislim da solidarisanje sa Palestinom ovdje dobija svoj poseban odjek. Ne zato što su iskustva ista, ne mislim da ijedna patnja treba biti svedena na poređenje, nego zato što Sarajevo prepoznaje baš onaj trenutak kad svijet traži izgovore da ne interveniše i zato ne okrećemo glavu.
Jer znamo hiljade onih koji su gorljivo prenosili istinu iz agresijom zahvaćene BiH.
Palestina ’36 insistira da palestinska historija ne počinje 1948. godine. Upravo na to upozorava i palestinska glumica Hiam Abbass, također dio glumačke postave filma. Govoreći o ovom ostvarenju, Abbass je podsjetila da se razumijevanje današnje Palestine ne može graditi bez povratka na period 1936–1939, na ustanak, kolonijalnu vlast i korijene sistema koji palestinskom narodu i danas uskraćuje slobodu.
Abbass je i ranije jasno govorila o potrebi da se okonča nasilje u Palestini, pozivajući na solidarnost s ljudima u Gazi, ali i sa svim narodima pogođenim ratom. U njenom čitanju umjetnost nije bijeg od stvarnosti, nego način da se ljudska strana političkog nasilja učini vidljivom — da brojke ponovo dobiju imena, lica i živote.
Takvu odgovornost nosi i Annemarie Jacir, jedna od najvažnijih palestinskih autorica savremenog filma. Samo snimanje Palestine ’36 postalo je za nju čin otpora ne samo simbolički nego i doslovno.
Evakuisana ekipa
Produkcija je prekinuta nakon 7. oktobra 2023., ekipa je evakuisana, dio snimanja preseljen u Jordan, da bi se kasnije vratila u Palestinu. Jedno selo koje je ranije restaurirano za potrebe filma u međuvremenu su preuzeli doseljenici.
View this post on Instagram
Jacir je, ipak, insistirala na povratku. Jerusalem, kako je poručila, mora biti Jerusalem. Ta mjesta postoje, imaju svoje pamćenje i ne mogu se zamijeniti kulisama negdje drugo. U toj rečenici stane mnogo više od filmske autentičnosti: stane borba za pravo Palestinaca da vlastitu zemlju ne gledaju samo kroz arhive, fotografije ili tuđe interpretacije.
Genocid koji upravo traje promijenio i film. Scene koje su u prvobitnoj verziji bile lakše, eksperimentalnije ili zaigranije, u stvarnosti masovnog ubijanja više nisu mogle ostati iste. Palestina ’36 postala je direktnija i emocionalnija, kao da je sadašnji trenutak ušao u svaki njen kadar. I to je možda najvažnija snaga filma: on ne govori o historiji kao o zatvorenom poglavlju, već pokazuje kako se njene nerazriješene rane prelijevaju u sadašnjost.
Uz Hiam Abbass i Yasmine Al Massri, u filmu igraju Kamel El Basha, Jalal Altawil i Robert Aramayo. Prisustvo ovog filma u festivalskom programu znače da Palestina na SFF-u nije tek usputna tema ili dekorativni znak solidarnosti. Ona je u središtu priče — kroz film, ženska svjedočenja, kolektivno pamćenje i odlučnost da se palestinski narod ne prepusti zaboravu.
View this post on Instagram
I nisu samo filmske autorice i glumice one koje su ovih dana nosile tu poruku. Šetnja Hanke Paldum po crvenom tepihu sa simbolima Palestine, poruka Selme Alispahić “Vratimo se bitnom” dok pozira s palestinskim motivima…. Mali gestovi koji pokazuju da šutnja nikada nije neutralna — a vidljivost je danas oblik podrške.
Aktivizam Sarajeva
Dok se nekoliko koraka dalje smjenjuju svjetla reflektora i dolasci zvanica, aktivisti koji godinama u glavnoj gradskoj zoni Sarajeva čitaju imena ubijene palestinske djece svake se noći okupljaju preko puta crvenog tepiha. S palestinskim zastavama u rukama, oni podsjećaju da festivalski sjaj ne smije zamagliti pogled na stvarnost Gaze. Sarajevo ne pristaje na zaborav.
Sarajevo Film Festival je, tako, ove godine dobio više od filma i više od crvenog tepiha. Dobio je podsjetnik da kultura nije odvojena od svijeta koji živimo. Da glumica može poslati svijetu poruku bez riječi. I da jedna torbica može postati simbol naroda koji uprkos svemu nastavlja postojati.
