Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Nikola Blagojević/Spektroom i privatni album
Dvadeset trećeg aprila dan je trajao tri dana”, umornim glasom govori sarajevski muzičar Mahir Sulejmanović (47), poznatiji kao Mahir Beathouse, koji je usred pandemije koronavirusa doživo nesreću sa zamalo fatalnim posljedicama. Mahir je pao s terase svoje kuće u padinskom naselju Mahmutovac, a mi smo ga posjetili mjesec i po kasnije, po izlasku iz bolnice, gdje je proveo skoro 40 dana: prvo na kardiovaskularnom, a potom na odjelu plastične hirurgije. Izmučenog izgleda, vidno smršavjelog, zatekli smo ga u kolicima, jer trenutno ne može stati na noge. Ali, dočekao nas je s osmijehom, kao što dočekuje svakog gosta, a ovih je dana puno onih koji ga žele vidjeti i poželjeti mu što brži oporavak.
Muzičar koji je posljednjih godina puno vremena, truda i energije uložio u vlastitu sportsku formu, te se spremao i za Ironman triatlon, priča nam šta je sve vodilo tom kobnom danu.
Dan ranije, biciklom se odvezao do Fojnice i nazad, što je otprilike 125 kilometara. U šali je prijateljima rekao da promijene rutu, da ne voze svaki put do Fojnice. Sutradan je biciklirao pedesetak kilometara, vratio se kući i legao na terasu da se sunča. Kad se odmorio, deku i ležaljku je prebacio preko ograde, pa onda krenuo da je i sam pređe, kao što je to činio stotinu puta. “Prebacio sam desnu nogu, a kad sam krenuo lijevom, desna se oklizne na šljunak, i ja padnem na lim koji je tu stajao. Na tom limu razderem mišiće i tetive na lijevoj nozi i pritom udarim glavom od ogradu kako sam pao na bočnu stranu. Nisam izgubio svijest, mislio sam kako moram podvezati ranu iz koje je liptala krv, ali kako sam bio samo u kupaćim gaćama, nisam imao čime zaustaviti krvarenje.”
Mahira je u tom trenutku čula komšinica kako zove u pomoć i nazvala njegovu sestru Lidu. Hitna pomoć je također stigla za tili čas, te su Mahiru podvezali nogu kako bi zaustavili krvarenje, a potom ga prebacili na nosila. “Doktorica koja je bila sa mnom u vozilu samo mi je govorila da ostanem budan.”
Borba za nogu i lomljenje ruke “naživo”
U Centru urgentne medicine su požurili da mu zaustave krvarenje iz lijeve noge, a onda krenuli zbrinjavati desnu ruku, koja je bila slomljena u zglobu. Mahir do tog trenutka nije ni pomislio na ruku, jer je razderana noga izgledala strašno. “Sjećam se u toj agoniji da je doktor Bičakčić želio malo da me razveseli, pa mi je rekao: Džaba, Mahire, treniraš fudbalere Sarajeva, Željo će biti prvak. Htio me je držati budnim…” A onda su ga uspavali, oko osam sati navečer, i započela je borba za njegov život jer je izgubio mnogo krvi. Operaciju je vodio vaskularni hirurg dr. Haris Vranić, a uz njega su bili dr. Ervin Buševac, dr. Adnan Zećo i dr. Goran Obradović. “Kad sam se probudio, nisam znao gdje sam. Osjetio sam cjevčicu u nosu, podigao glavu i vidio monitor na kojem su se očitavali podaci o mom pulsu i pritisku. U sobu je ušao dr. Buševac i rekao mi: Mahire, za dlaku si izbjegao smrt.” U jednom trenutku, pritisak mu je bio 40/20!
Operacija noge, na kojoj su potpuno bili pokidani mišići, živci i tetive, zapravo operacija spašavanja života, potrajala je oko pet sati. Mahira su najprije prebacili na odjel intenzivne njege, potom na poluintenzivnu, a onda na odjel plastične hirurgije. Drugu operaciju vodio je dr. Sejo Lačević, treću doktori Zećo i Obradović, a četvrtu dr. Zečević. Svi operativni zahvati rađeni su s jednim ciljem: da se Mahiru spasi lijeva noga. “Šili su mi nerve, tetive i mišiće, presađivali kožu. Sad je noga u fazi zarastanja.”
U međuvremenu, u petoj sedmici njegovog boravka u bolnici, liječnici su uvidjeli da desna ruka, odnosno njen zglob, nije srasla kako treba. Dva puta su je lomili “naživo”. “E to su bolovi koje čovjek jedva izdrži. Zaboravio sam na nogu u tim trenucima. Ali, kažu, što te ne ubije, to te ojača.”
Optimista sam
Mahir je na Kliničkom centru proveo više od 40 dana. Pustili su ga kući nakratko, da malo ojača, a potom ga čeka operacija ruke. U ručni zglob mu, kaže, planiraju staviti žice, fiksator. Ne zna koliko dugo će to morati nositi.
O Mahiru sada brine njegova devet godina starija sestra Lida. Pomaže mu da se s kolica prebaci na kauč kako bi odmorio nogu, ili stavio hladan oblog na bolnu ruku. Osmijeh mu na lice vraća i sestričina Belma, koja ga svakodnevno izvještava o tome ko se raspitivao za njega i ko mu šalje pozdrave i želje za oporavak.
Ovaj prisilan prestanak svih fizičkih aktivnosti Mahiru je itekako teško pao, ali njegove misli su okrenute samo ka oporavku i planu da uskoro stane na noge. Čeka ga odlazak u banju, na fizikalnu terapiju, najvjerovatnije u Fojnicu. Mora jačati mišiće elektrostimulacijom te čekati obnavljanje živca u lijevoj nozi. “Optimista sam. Važno je, kad završim s operacijama, da ne gubim ni minutu i da vježbam koliko god mogu.”
Prema ljekarskim prognozama, oporavak bi trebao trajati više od godinu i po. Rekli su mu da živac u ozlijeđenoj nozi raste, odnosno obnavlja se, oko jedan milimetar dnevno, a treba oko 60 centimetara da se obnovi potpuno. “A i to je upitno”, kaže Mahir. “Nekad može za tri dana jedan milimetar da se obnovi, a nekad za dan.”
Oboružan strpljenjem i upornošću, nije klonuo duhom, a to je sad najvažnije. Svjestan je da i nakon operacije ruke mora biti strpljiv i da će rehabilitacija potrajati. “Moram kao magare biti uporan da budem opet onaj stari. Znam da neće biti nimalo lako, a znam i da se neće sve sto posto vratiti kao što je bilo, ali, ako Bog da, učinit ću sve da budem dobro.” Citira riječi koje ga motiviraju kako bi naglasio svoju upornost: “Vratit ću se jednog dana… Jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i planiranog.”
Ljubav i podrška
Mahir veli kako će kamerom bilježiti svaki dan svog oporavka, za neku dokumentarnu formu. Inspiracija mu je španski film 100 metara, snimljen prema istinitom događaju, o čovjeku koji je imao multiplu sklerozu, bio u kolicima, a prijavio se na Ironman i završio ga. “Taj film sam pogledao još tri puta dok sam bio u bolnici. Govori o nevjerovatnoj volji i upornosti.”
Kako su mu doktori rekli, da nije bio fizički spreman, te da mu nisu pluća i srce dobro radili, Mahir bi sigurno podlegao. “Imam dosta prijatelja koji su bili protiv toga što ja toliko puno treniram, a, sad kad su mi doktori rekli da je moja fizička forma jedan od razloga što sam preživio, ti isti prijatelji mi kažu: bogami, mogli bismo i mi početi trenirati.”
A spremao se dugo i posvećeno da učestvuje na Ironmanu, sportskom podvigu koji se sastoji od 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara vožnje bicikla te trčanja 42 kilometra. “Eto, spremao se za Ironmana, a završio na 40 dana u bolnici. Pravio sam razne planove s ekipom, a vidi šta se desi… Ali, ono što me je psihički održalo u ovim danima su poruke podrške koje sam dobivao sa svih strana. Te riječi su mi vraćale nadu i snagu da izdržim. Od Dine Merlina i njegovog menadžera Asima Kraljića, Dine Šukala, preko sportista Džeke i Misimovića i svih drugih, pa do doktora, političara, mojih prijatelja iz svakodnevnog života.” Priča nam kako je dok je ležao u bolnici svjedočio ljubaznosti medicinskog osoblja, svih doktora koji su se brinuli za njega. Zahvalan je tehničarima i sestrama koji su njegov boravak u bolnici učinili podnošljivijim… A za njegov osmijeh danas najviše je zaslužna kćerka Esma, koja je upravo završila deveti razred. U vrijeme očeve nesreće bila je kod mame Vildane u Hrasnici. Kaže nam kako ju je, sve dok mu nije uspjela čuti glas preko telefona i uvjeriti se da je dobro, tješila činjenica da je njezin otac jak i da će svaku nedaću prevladati.
Gracija 391, 12.6.2020.
