Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimila Majda Balić
Nekoliko dana prije nego što će po četvrti put održati koncert na Koševu, 25. jula, Dino Merlin je smiren, opušten i spreman za novi najveći izazov. Iza njega su mjeseci putovanja, hiljade pređenih kilometara tokom turneje Hotel Nacional, koja će kulminaciju doživjeti na stadionu “Asim Ferhatović Hase”. Taj dan i taj događaj Dino, kaže nam, dočekuje kao drugačiji čovjek. Koševo je teren na kojem najbolje igra, priznaje superstar koji iza sebe ima nebrojene nastupe i rasprodane koncerte. Koševo jeste njegov teren: samo stotinjak metara odatle nalazi se porodilište u kojem je rođen, a na Koševu je već održao tri koncerta u proteklih 15 godina: 2000, 2004, te 2008. Te nastupe danas zove svojom djecom za koju nikad nije imao vremena, a ovaj četvrti je Dinin “unuk”: “Ovaj put će Koševo biti kao kad ljudi posmatraju prvo unuče koje dobiju: imaš iskustvo, znaš kako treba i imaš vremena za njega.”
Kako će te noći, 25. jula, Koševo izgledati iz perspektive Dine Merlina?
– Kada kažem da je svaki koncert poseban i drugačiji, ne podilazim nikome. I kad četvrti put svirate na istom mjestu, u ovom slučaju na Koševu, to nikad ne može biti isti koncert. Ja sam drugačiji; danas nisam isti čovjek kao juče, sutra neću biti kakav sam danas. Publika je drugačija, moj bend je drugačiji, ljudi koji rade zvuk, svjetlo, video, cijela atmosfera je drugačija. Ali imam osjećaj da u ovaj koncert ulazim smireniji, opušteniji. Obično se pred koncert počnu javljati neki strahovi – hoće li pasti kiša, kao što je bilo 2004., recimo – ali ovaj put, kako se vrijeme koncerta približava, sve se više radujem i sa velikim zadovoljstvom iščekujem izaći na binu 25. jula na Koševu.
Kako vama zvuči činjenica da, osim vas i valjda reprezentacije BiH, niko nikad nije četiri puta napunio Koševo?
– Zaboravili ste da je i papa dvaput punio Koševo. Šalu nastranu, to mi je fascinantno. Živimo u brzom vremenu kada nizašta nemamo previše strpljenja. Na portalima se objavljuju sve kraće vijesti jer čitaoci nemaju ni vremena ni živaca za duge rasprave i detaljna objašnjenja. I u takvom vremenu, moja publika me prati decenijama, dolaze i nove generacije koje na koncerte idu sa svojim roditeljima, čak i s nanama i dedama, vjerni su meni i mojoj muzici, i nikada neću moći dovoljno izraziti zahvalnost koju osjećam prema njima i nikad neću moći sebi objasniti fenomen koji sam spomenuo, a koji je, ustvari, izuzetak od očekivanog.
Po čemu se ovaj četvrti koncert razlikuje od prethodnih?
– Ovo je prvi put da nastupam četvrti put na Koševu ☺.
Za nekog ko nikad nije čuo niti jednu vašu pjesmu, ako takav postoji, kako biste opisali svoju muziku u pet riječi?
– Ljubav, tuga, bol, čežnja i sreća.
Izaberite svoje dvije najdraže pjesme i recite nam zašto ste izabrali baš njih?
– To je već nemoguća misija. Ne možete reći ocu da odabere koje mu je od njegove djece draže. Tako ne možete ni od mene tražiti da odaberem koja mi je pjesma draža ili najdraža. Svaka je drugačija i posebna, sjeća na različite ljude, događaje i osjećanja i nemoguće ih je komparirati. Barem ja to ne mogu. Ovo bi pitanje trebalo postaviti mojoj publici koja je jedina legitimna govoriti koja je pjesma draža, bolja ili ljepša od drugih.
Koju pjesmu biste najradije otpjevali na karaokama?
– Ja sam profesionalni muzičar i svom poslu prilazim krajnje ozbiljno i potpuno posvećeno. Karaoke su zabavna društvena igra, a ja se ne igram s muzikom.
Kad bismo sad uzeli vaš iPod, kojih pet upravo odslušanih pjesama bismo pronašli?
– Moje pjesme na kojima još radim.
Koji je muzičar imao najviše utjecaja na vas?
– Nemam neke idole i, da vam pravo kažem, ne znam odakle mi želja da radim ovo što radim. Kad sam bio mali, vidio sam dvojicu mladića iz komšiluka kako sviraju na gitari pjesmu Nights in White Satin i pomislio kako bih volio biti poput njih.
Sjećate li se dana kad ste napisali svoju prvu pjesmu? I ko ju je prvi pročitao?
– Prvu pjesmu sam napisao nekoliko godina prije nego ju je prva osoba pročitala. Toj osobi i dan-danas prvoj pjevam pjesme jer sam joj gotovo sve i posvetio, a to je Amela. Ne znam da li se to vama ili bilo kome desilo, da uradite nešto i već ste to posvetili nekome, a ne znate odmah kome ste posvetili. E, tako se ja osjećam kad napišem pjesmu. Možda u početku ne znam kome je pjevam i onda Ona uđe na vrata…
Koliko su vaše pjesme odraz vlatitog iskustva? I koja bi onda baš bila autobiografska?
– Svaka moja pjesma je dio mog iskustva, ako ne osobnog onda dragih i bliskih ljudi čiji me se životi i sudbine itekako tiču. Nije neophodno da sam lično proživio ono o čemu pjevam, važno je da sam razumio i uspio podijeliti taj osjećaj. To ne tvrdim ja, već moja publika koja moje pjesme sluša, pjeva i uz njih živi.
Šta je bila najveća nevolja u koju ste upali kad ste bili mlad pjevač?
– Zaljubio sam se.
Na koji ste trenutak u karijeri bili najponosniji?
– Ponosan sam na svoju karijeru i ne mogu izdvojiti niti jedan trenutak posebno. Nakon trideset godina, bezbroj je trenutaka kojih se s ponosom sjećam.
Šta vas, osim muzike, tjera naprijed, šta vas pokreće?
– Moja priroda i karakter.
Bez kojih stvari ne biste mogli živjeti?
– Ako ne računamo ono očigledno, mogu reći da se čovjek navikne na sve. Ne stiže se daleko ako imate puno stvari koje ne možete napustiti ili bez kojih ne možete. Višak je to tereta na krilatom atu.
Šta vas čini nervoznim?
– Glupost i nepravda su na vrhu liste. A kada živite u zemlji kakva je naša, kojom upravljaju političari kakve mi imamo, onda ste tome izloženi iz dana u dan. Ali na to se ne možete naviknuti ili barem ja ne mogu i neću da prihvatim takvo stanje.
Opišite nam najljepši dan u svom životu?
– Hoćete da krenem od današnjeg, pa da pređem na jučerašnji? Svaki dan je novi najljepši dan u životu. I kad bude stresan i kad bude težak, iz svakog dana nešto naučim, nešto novo saznam. I o sebi i o drugima. Život je škola u kojoj nema luftanja, škola koja pred nas postavlja i najteže i najjednostavnije testove, svakog dana iznova. I vremenom sam naučio uživati u tome. Trebalo mi je vremena, ali sam naučio.
Koja je najneugodnija stvar koja vam se desila u karijeri? I šta ste naučili iz tog iskustva?
– Na samom početku ponekad su bile prazne sale u kojima sam nastupao. Tako sam kao vrlo mlad naučio važnost publike. Bez publike sve ovo što radim ne bi imalo previše smisla. Danas kada je moja publika izuzetno velika, još je veći smisao i važnost bavljenja ovim poslom.
Koju biste pjesmu, nekog drugog muzičara, voljeli da ste je baš vi napisali?
– Niti jednu. Da takve pjesme postoje, ne bih pjevao svoje pjesme, već bih ih pronalazio kod drugih autora. To bi mi uštedilo i vremena i truda i rada, ali ja ne želim ići kraticama u životu. Nikada nisam, posebno ne kada je muzika u pitanju. Ne želim reći da su moje pjesme bolje i ljepše od tuđih, ali su meni i ljepše i bolje i draže jer su moje i jer govore o mom iskustvu.
Koji vam je omiljeni “nemuzički” hobi?
– Bicikl mi je omiljeni hobi. Već nekoliko puta sam ostajao bez svog ljubimca na dva točka, nedavno ponovo, ali taj osjećaj koji imate dok vozite je neuporediv sa bilo čim; na jednak način je neuporediv i osjećaj koji imaš kad si na bini. Postoje valjda stvari koje se ne daju riječima objasniti i to je jedna od njih.
Šta nosi budućnost, čemu se radujete, od čega strahujete?
– Sve što je prošlo, daleko je; sve što dolazi, blizu je. Budućnost i sljedeći trenutak je ono i od čega strahujem i ono čemu se radujem. Mada pokušavam živjeti život takav da imam dovoljno kredibiliteta da kažem i uvjerim druge oko sebe da sadašnji trenutak treba biti fokus čovjekove sreće. Seneka je govorio da strah vežemo za budućnost jer se nadamo nečemu, a kad se nečemu nadamo onda se, zbog toliko razmišljanja o tome čemu se nadamo, podsvjesno ponašamo kao da “to” već imamo. Problem je kad ne dobijemo ono čemu smo se nadali jer onda osjećamo da smo izgubili to što zapravo nikad nismo ni imali.
Kad biste se mogli vratiti u prošlost i popričati s 20-godišnjim Dinom Merlinom, šta biste mu rekli?
– Ono što bih savjetovao bilo kojem 20-godišnjaku: da slijedi svoje srce, da radi posao koji voli i da provodi život sa ljudima koje voli. To je pravi put.
Postoji li ikad strah od neuspjeha? I kako ga prevazilazite?
– Neću reći da sam čovjek u godinama, ali imam dovoljno iskustva da znam da nas formiraju i naši usponi i padovi. I ja sam, poput svih na planeti, imao padova koji su bili devastirajući, ali sam imao i uspona koji su me naučili da ništa nije u kamenu uklesano. Život je lijep upravo zbog svoje nepredvidivosti i neočekivanosti. Da smo stalno sretni, uspješni i zadovoljni, da li bismo to uistinu i bili?!
Koja je cijena slave, šta je najveća žrtva koju ste podnijeli zbog karijere?
– Razdvojenost od porodice. Stalna putovanja možda izgledaju sa strane uzbudljivo, zanimljivo, zabavno, možda čak i romantično, međutim, nije tako. Dugi sati putovanja, hiljade pređenih kilometara u jednom danu, a sve da bih stigao na sastanak sa svojom publikom, vrlo često nije nimalo zabavno, naprotiv. Ali to je sastavni dio posla. Bilo bi besmisleno izabrati zanimanje moreplovca a žaliti se na nemirno more i duga putovanja.
