Piše: Rinat Kevrić
Izbori su iza nas. Dvije žene u tročlanom Predsjedništvu BiH. Neki bi rekli: Super! Cinik bi u svom maniru sarkastično rekao: Bravo za nas!
U stvarnosti, to i nije bod u borbi za rodnu ravnopravnost. Na imaginarnom semaforu koji mjeri nivo ravnopravnosti spolova u BiH ništa se ne mijenja – sve je ostalo isto.
Kao što u susjednoj Srbiji Ana Brnabić ne donosi bodove u borbi za rodnu i seksualnu ravnopravnost. Na papiru to lijepo izgleda – žena (još lezbejka!) na visokoj političkoj funkciji – u stvarnosti to ništa ne znači. Ali, da ne zvučim osuđujuće ne mora svaka žena u politici zastupati feminističke stavove, kao što politički postupci (ali ne retorički) takvih žena, koje nisu deklarisane feminiskinje, mogu dovesti do bolje ravnopravnosti u društvu.
U suštini, stvar oko Brnabić je skoro identična kao kod nas, to su žene koje se u predizbornoj kampanji nijednom riječju nisu afirmativno izjasnile o feminizmu. One su, prvenstveno, na te državničke funkcije došle zagovarajući etnonacionalne politike svojih stranačkih šefova. (Valjda to tako u politici kod nas mora.) Žena može doći na visoku političku poziciju, u većini slučajeva, ako prihvati konvencionalan (da ne kažem šovinistički) način viđenja politike.
Odmah nakon izbora čujem od nekih: Dvije žene u Predsjedništvu BiH je odlična stvar za rodnu ravnopravnost u BiH. Načelno to i jeste tako, u suštini baš i nije. Darijana Filipović i Željka Cvijanović nisu (prema mom mišljenju) neko ko bi mogao donijeti harmonizaciju političkih odnosa u BiH. One su na te pozicije prvenstveno došle (kao što prethodno rekoh) zagovarajući etnonacionalne politike. Shodno tome, iluzurno bi bilo očekivati harmonizaciju političkih odnosa u BiH.
Učeći iz primjera, mladi vide da samo jedan način vođenja politike donosi rezultate – to je vođenje konvencionalne politike.
S tim u vezi i nije čudo kada mladi političari/političarke zastupaju daleko radikalnije politike ideje od političkih đuturuma. Kada se uz to doda da je i na globalnom nivou politička situacija slična našoj – onda i ne čudi. Zašto zastupati političke stavove koji su unaprijed osuđeni na propast? Da ne budem potpuno pesimističan ima i pozitivnih primjera, ali oni se, nažalost, uglavnom dešavaju globalno, ja ih kod nas ne vidim ili nisam dobro informisan. Kod nas su, nažalost, dominantne etnonacionalističke politike (ovi izbori su dokaz za to), političari to savršeno percipiraju, i daju narodu ono što narod misli da želi, a u suštini koriste takve politike kao krinku (zavadi pa vladaj) da iza svega vode klijentelističku politiku.
Da se mi opet vratimo u našu avliju, konkretno na polje rodne ravnopravnosti. Kod nas je de jure rodna ravnopravnost ugrađena u zakon i pred očima zakona muškarci i žene su ravnopravni, de fakto to nisu.
Dok ovo pišem pitam se (vidim gdje živim, a i globalna dešavanja nisu bolja) da li ćemo ikad doći na zadovoljavajući nivo rodne ravnopravnosti, ali onda tu pesimističnu misao odagnam od sebe i kažem sebi da se promijene ne dešavaju preko noći. Ni pravo glas, ni jednakost pred zakonom nisu samo jednog dana pali s neba, za to su mnoge žene platile ultimativnu cijenu. U budućnosti će se politička borba voditi nekim drugim sredstvima (već tome svjedočimo) i nadam se da će osvanuti dan kada će rodna, seksualna i svaka druga ravnopravnost biti i de fakto.
Finansirano sredstvima Vlade Federacije BiH, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Poticaj: Novčani stimulans za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
 neko ko bi mogao donijeti harmonizaciju političkih odnosa u BiH.){kind=link}