Nekad imam utisak da samo pišemo posmrtne govore, opraštamo se od ljudi koji na ovoj zemlji, u ovom vremenu ostavljaju dubok trag. Na vječni počinak otišao je i akademski slikar Džeko Hodžić. I shvatila sam tragajući za detaljima njegovog djelovaja kako umjetnici poput njega ostaju s nama zauvijek – kroz ono što stvaraju. Njegove slike nastavit će pričati i povezivati ljude, i dugo nakon njega.
Nađem jedan lijep zapis o njemu: u tekstu Lidije Kojašević Soldo za Monitor, Džeko Hodžić predstavljen je kroz dvije važne tačke svog života: Godijevo, pitomo bihorsko selo kraj Bijelog Polja, i Sarajevo, grad u kojem je izgradio mjetnički put. O tom spoju pripadnosti govorio je jednostavno: rođenjem pripada Crnoj Gori, a živi i stvara u Bosni i Hercegovini.
Mamine hurmašice
Na pitanje kad je počeo slikati, ili kad je otkrio da ima talenat, nema odgovor. ” Ne znam da li sam ja otkrio umjetnost ili ona mene” , kaže uz blagi osmjeh koji stalno treperi na njegovom licu. Roditelji su, kako je bio dobar đak, vidjeli u njemu budućeg inžinjera, ali mladi Džeko, oduševljen da postoji škola u kojoj će učiti crtati i slikati, odlazi u Peć i upisuje Srednju umjetničku školu. Tek kad je, godinama kasnije, sa njim i njegovim kolegama Milanom Ćeranićem , Muradifom Ćerimagićem Zelom i Mustafom Skopljakom , tada studentima Pedagoške akademije u Sarajevu, Fikret Novalija snimio razgovor u studentskom domu u kojem su živjeli, majka je smekšala. ” Ujutro je pozvala komšinice na kafu i hurmašice da se pohvali. A meni halalila. To je bilo veliko, program koji je emitovan u večernjem terminu na prostoru cijele bivše Jugoslavije”.
Učio je od velikih: Mersada Berbera, Alije Kučukalića, Zdenka Grgića, Nade Pivac, Bore Aleksića… U njegovoj je mašti nastajao je opus koji obuhvata slike, crteže, akvarele, pastele, kolaže i asamblaže. Hodžić se nije vezao za jedan medij niti za očekivanja publike. Radio je studiozno, oslanjajući se na istraživanje i skice, ali prije svega na vlastiti, prepoznatljiv likovni jezik. Iza njega su ostale stotine samostalnih i kolektivnih izložbi, kao i hiljade radova različitih tehnika.
Oteta zemlja
Njegova umjetnost često je ulazila u prostor teških tema. U ciklusu „Oteta zemlja“ progovarao je o nepravdi prema narodima čija su prava i domovi ugroženi. Crteži ratnog Sarajeva nisu samo bilježili događaje nego su prenosili unutrašnji doživljaj vremena obilježenog strahom, smrću i razaranjem. U njegovom radu tragedija nije bila udaljena tema: bila je poziv da se čovjek suoči s vlastitom odgovornošću.
”Ja znam samo ovo da radim. Moja umjetnost je moj svijet i u njemu plivam, letim, lebdim, levitiram… Neću da idem saditi šljive ili kopati krompir jer to ne znam. Slikam i ne prilagođavam se nikom. Ako se to nekom sviđa, u redu, ako ne sviđa, opet u redu…Od svakog ciklusa koji radim ostavljam po par radova koji su mjerilo, ona stepenica koju moj sljedeći rad mora da nadvisi. Kompozicijski, koloristički ili tematski. Mi umjetnici ne možemo da mijenjamo svijet, mi možemo samo da opomenemo. Moj zadatak je da opominjem…”.
Njegove slike ne nude jednostavne odgovore; one traže od nas da zastanemo pred onim što bismo najradije zaboravili. I dok su teme često teške, njihova suština ostaje ljudska: saosjećanje sa žrtvama, otpor prema ratu i vjera u mir i ljubav.
U tekstu je Hodžić čovjek koji cijeni razgovor, voli gostoprimstvo i osjećaj pripadnosti. Džeko je živio u uvjerenju da stvaranje nije odvojeno od svijeta, nego način da se u njemu ostane prisutan i odgovoran. Njegov opus danas ostaje kao svjedočanstvo, zalog ali i kao podsjetnik da je čuvanje ljudskosti zadatak koji ne prestaje.
