Napisala: Dženita Vilajet
Ponekad pomislim da bih,
kad bi mi bilo dopušteno
živjeti još jednom,
ponovo napravila sve iste greške.
Ne zato što ih ne bih prepoznala. Nego zato što bih opet bila ja.
Opet bih stajala pred tobom
sa svim svojim strahovima,
pokušavajući sakriti ono
što je već odavno izašlo na vidjelo.
Voljela bih te, vjerovatno,
na isti pogrešan način
kao čovjek koji je pronašao izlaz
iz labirinta,
ali se boji da kroz njega prođe
jer je predugo živio izgubljen.
Kad bih mogla sve ponovo,
ne bih tražila da te volim više.
To bi bilo nemoguće.
Samo bih voljela da sam tada znala
ono što znam sada.
Da se neke katastrofe
ne događaju odjednom.
One počinju sasvim tiho.
Jednim zagrljajem
koji smo odgodili za sutra.
Jednim sutra
koje je, bez ikakvog upozorenja,
odlučilo da nikada ne dođe.
I tako sada živim
kao svjedok vlastitog zakašnjenja,
sa umijećem ljubavi.
Kakva beskorisna vještina
za nekoga
ko te nema.
