Posljednjih nekoliko godina o crijevnom mikrobiomu govori se više nego ikada. Nekima je to i dalje samo jedna od novih medicinskih riječi, drugima tema koja se provlači kroz društvene mreže i podcaste, a naučnoj zajednici postaje jedno od najuzbudljivijih područja moderne medicine. Sve je više dokaza da zajednica milijardi mikroorganizama koji žive u našim crijevima nije važna samo za probavu nego učestvuje u regulaciji imunološkog sistema, metabolizma, hormonske ravnoteže, mentalnog zdravlja, pa čak i načina na koji naše tijelo reagira na bolest.
U Bosni i Hercegovini ime prof. dr. sc. Lane Lekić gotovo je postalo sinonim za ovu oblast. Kao magistar farmacije, univerzitetska profesorica kliničke farmacije, naučnica i osnivačica kompanije LaPharma, posljednjih godina neumorno radi na popularizaciji nauke o mikrobiomu. Autorica je brojnih stručnih i naučnih radova, predavač na domaćim i međunarodnim kongresima, učesnica televizijskih emisija i edukacija zdravstvenih radnika, ali prije svega osoba koja gotovo svakodnevno razgovara s pacijentima i sluša njihove životne priče.
Njena istraživanja o probiotičkim sojevima i mikrobiomu rezultirala su kliničkim studijama u kojima je učestvovalo više od četiri stotine pacijenata, a za svoj naučni doprinos dobila je i priznanja Univerziteta u Sarajevu za izuzetan naučnoistraživački rad. Ono što je ipak izdvaja od mnogih kolega nije samo akademska biografija nego način na koji uspijeva povezati naučne činjenice s običnim čovjekom. Umjesto da govori isključivo o bakterijama, ona govori o ljudima. O ženi koja godinama pati od ponavljanih infekcija, a nikada nije čula riječ mikrobiom. O mladoj djevojci koja se bori s aknama i anksioznošću. O čovjeku koji se godinama liječi od autoimune bolesti, a niko ga nikada nije pitao kako izgleda njegova probava.
“Nauka nam daje odgovore, ali pacijenti nas uče postavljati prava pitanja”, često zna reći.
Upravo zbog toga razgovor s njom nije bio još jedan intervju o probioticima. Bio je to razgovor o čovjeku, o medicini koja se posljednjih godina mijenja i o tome zašto možda nikada nismo bili bliže razumijevanju vlastitog organizma.
Danas gotovo svi govore o mikrobiomu. Imamo osjećaj da je postao nova zvijezda medicine. Je li riječ o prolaznom trendu ili smo zaista na pragu velikog naučnog zaokreta?
Mislim da je najveći problem upravo u tome što se riječ mikrobiom počela koristiti toliko često da je dio ljudi pomislio kako je riječ o još jednom marketinškom izrazu. A zapravo je potpuno suprotno.
Mikrobiom nije nova pojava. On postoji otkad postoji čovjek. Ono što je novo jeste naše razumijevanje njegove uloge. Kada sam prije desetak godina počela intenzivnije pratiti istraživanja iz ove oblasti, godišnje je izlazio tek manji broj ozbiljnih radova. Danas govorimo o desetinama hiljada publikacija koje povezuju crijevni mikrobiom s gotovo svim granama medicine. Gastroenterologija je bila tek početak. Danas mikrobiom proučavaju neurolozi, psihijatri, ginekolozi, onkolozi, endokrinolozi, dermatolozi, pedijatri…
To dovoljno govori koliko se promijenio naš pogled na ljudski organizam.
Ali ono što mene posebno raduje jeste što se ono što pročitam u vrhunskim medicinskim časopisima vrlo brzo počne potvrđivati i među mojim pacijentima.
Sve češće dolaze ljudi koji mjesecima ili godinama traže odgovor zašto su stalno umorni, zašto imaju uporne infekcije, zašto se bore s insulinskom rezistencijom, aknama, ekcemima ili autoimunim bolestima. U razgovoru gotovo uvijek otkrijete jednu zajedničku nit. Dugogodišnje probavne smetnje koje su prihvatili kao nešto sasvim normalno.
To je možda ono što me najviše zabrinjava. Ljudi su počeli misliti da je normalno biti nadut svaki dan. Da je normalno imati stolicu jednom u četiri dana. Da je normalno svake zime popiti tri antibiotika. Da je normalno živjeti iscrpljen. Nije. Tijelo nam vrlo rijetko pošalje bolest bez upozorenja. Ono mjesecima, nekada i godinama, šalje male signale. Problem je što ih mi često ne prepoznamo ili ih naučimo ignorirati.
Mislim da će medicina budućnosti biti mnogo manje usmjerena na liječenje posljedica, a mnogo više na prepoznavanje tih prvih tihih signala koje nam organizam šalje.
I upravo tu mikrobiom postaje jedna od najvažnijih priča moderne medicine.
Kada Vam pacijent prvi put uđe u ordinaciju, možete li već iz razgovora naslutiti da se iza njegovih tegoba krije narušen mikrobiom?
Mikrobiom nije prva stvar o kojoj pacijent razmišlja kada dolazi po pomoć, ali vrlo često bude posljednja karika koja nedostaje da cijela priča dobije smisao.
Sjećam se jedne mlade žene koja mi je rekla: “Doktorice, došla sam zbog akni.” Na prvi pogled, to je bio dermatološki problem. Međutim, nakon desetak minuta razgovora ispostavilo se da godinama ima izraženu nadutost, da je zbog ponavljanih upala sinusa gotovo svake zime pila antibiotike, da se bori s umorom i da već nekoliko godina ima ponavljane urinarne infekcije.
Da sam se zadržala samo na njenoj koži, vjerovatno nikada ne bismo došli do pravog uzroka.
Upravo zato uvijek govorim da simptomi rijetko dolaze sami. Organizam nam gotovo nikada ne šalje samo jednu poruku. Problem je što smo u savremenoj medicini navikli svaki simptom posmatrati odvojeno. Koža pripada dermatologu. Crijeva gastroenterologu. Hormoni endokrinologu. Psihičke tegobe psihijatru. A čovjek nije sastavljen od odvojenih sistema.
Kada razgovarate s pacijentom dovoljno dugo, počinjete primjećivati obrasce. Žena s ponavljanim kandidijazama često ima dugogodišnje probavne tegobe. Pacijent s insulinskom rezistencijom gotovo uvijek opisuje izraženu želju za slatkim i nadutost nakon obroka. Kod osoba s autoimunim bolestima nerijetko pronađemo dug period narušene crijevne funkcije koji je prethodio dijagnozi.
Ne znači da je mikrobiom uzrok svake bolesti. Medicina nikada nije tako jednostavna. Ali znači da je često dio priče koji godinama ostane neispričan.
Najviše me rastuži kada mi ljudi kažu: “Mislila sam da je normalno da me stomak boli cijeli život.” Ili: “Cijela moja porodica je naduta nakon jela pa sam mislila da je to genetika.”
Ne, nije normalno. Često je samo postalo uobičajeno.
Zašto se toliko često vraćate rečenici da “bolest rijetko počinje tamo gdje boli”?
Zato što me tome nisu naučile samo knjige nego i pacijenti. Na fakultetu učimo kako funkcionišu organi, kako djeluju lijekovi, kako postaviti dijagnozu. Ali tek kada godinama razgovarate s ljudima, shvatite koliko je organizam nevjerovatno povezan. Ako vas boli glava, ne mora značiti da problem počinje u glavi. Ako imate ekcem, ne znači da je problem samo u koži. Ako se borite s ponavljanim urinarnim infekcijama, ne znači da je jedina priča u mokraćnim putevima. Ljudski organizam funkcioniše kao orkestar. Kada jedan instrument izgubi ritam, vrlo brzo ga izgube i ostali.
Danas znamo da crijevni mikrobiom proizvodi veliki broj biološki aktivnih molekula koje utiču na rad imunološkog sistema, metabolizam, sintezu vitamina, integritet crijevne barijere, pa čak i na komunikaciju između crijeva i mozga. To više nije pretpostavka. To je područje medicine koje se iz godine u godinu potvrđuje sve kvalitetnijim istraživanjima.
Ali ono što mi je možda još važnije jeste da nauka konačno potvrđuje ono što su pacijenti osjećali mnogo prije nego što smo mi to znali objasniti.
Koliko puta sam čula rečenicu: “Doktorice, osjećam da je sve nekako povezano.” I znate šta?
Vrlo često jesu bili u pravu.
Koliko su antibiotici promijenili naš mikrobiom? Danas ih mnogi uzimaju gotovo rutinski.
Antibiotici su jedno od najvećih dostignuća moderne medicine i zahvaljujući njima spašeni su milioni života. To nikada ne smijemo zaboraviti.
Ali svaki moćan lijek traži i odgovorno korištenje. Problem nije u antibioticima. Problem je u njihovoj nepotrebnoj i prečestoj primjeni.
Često kažem da antibiotik ne zna razlikovati “dobru” od “loše” bakterije. Njegov zadatak je da zaustavi infekciju, ali usput može značajno promijeniti sastav crijevnog mikrobioma. Kod većine ljudi mikrobiom se nakon toga postepeno oporavlja, ali kod nekih taj oporavak traje mjesecima, pa čak i godinama.
U svojoj praksi vrlo često srećem pacijente koji mi kažu: “Sve je počelo nakon jedne terapije antibioticima.” Naravno, to ne znači da je antibiotik jedini uzrok njihovih tegoba. Međutim, često bude okidač koji je dodatno narušio već osjetljivu ravnotežu.
Zbog toga danas sve više govorimo o racionalnoj primjeni antibiotika, ali i o važnosti oporavka mikrobioma nakon terapije. To nije pomodarstvo. To je logičan nastavak liječenja.
Naš cilj nije samo izliječiti infekciju. Cilj je vratiti organizmu sposobnost da ponovo uspostavi ravnotežu.
U posljednje vrijeme često govorite da crijeva nisu samo organ za probavu nego svojevrsni “kontrolni centar” organizma. Mnogima to zvuči gotovo nevjerovatno. Kako to objašnjavate svojim pacijentima?
Kada kažem da crijeva nisu samo mjesto gdje probavljamo hranu, uvijek se nasmiješim jer znam da će me neko pogledati s dozom nevjerice. Onda ih pitam jednu jednostavnu stvar.
“Šta mislite, koliko vremena tokom života provedemo hraneći svoje tijelo?”
Svaki dan, nekoliko puta dnevno, kroz naš probavni sistem prolaze kilogrami hrane, hiljade različitih molekula, bakterija, virusa, toksina, lijekova. Niti jedan drugi organ nije toliko izložen vanjskom svijetu kao crijeva.
Zbog toga je priroda upravo tu smjestila najveći dio našeg imunološkog sistema. Danas procjenjujemo da se oko 70% imunoloških ćelija nalazi u neposrednoj blizini crijeva. To nije slučajnost. Organizam je morao napraviti mjesto gdje će svakodnevno odlučivati šta je prijatelj, a šta neprijatelj.
Ono što je fascinantno jeste da bakterije koje nastanjuju crijeva nisu pasivni stanari. One proizvode vitamine, kratkolančane masne kiseline, neurotransmitere, utiču na sazrijevanje imunoloških ćelija, regulišu propusnost crijevne barijere i neprestano komuniciraju s našim organizmom.
Ponekad kažem da smo godinama mislili kako mi upravljamo svojim mikrobiomom, a danas polako otkrivamo da mikrobiom u velikoj mjeri utiče na nas.
Naravno, ne treba ići u drugu krajnost i svaku bolest pripisivati bakterijama. Medicina nije crno-bijela. Ali više niko ozbiljan ne može zanemariti činjenicu da je mikrobiom jedan od ključnih regulatora našeg zdravlja.
U ordinaciji često srećete ljude koji imaju uredne nalaze, a osjećaju se loše. Zašto se to događa?
To je vjerovatno pitanje koje me najviše boli. Koliko puta mi je žena od četrdeset ili pedeset godina sjela preko puta i rekla: “Doktorice, svi mi govore da sam zdrava, a ja se više ne osjećam kao ja.” I onda počnemo razgovarati.
Nije to razgovor od pet minuta. Pitamo kada su tegobe počele. Kako spava. Kada je posljednji put bila potpuno odmorna. Kakva joj je stolica. Koliko antibiotika popije tokom godine. Ima li nadutost. Ima li želju za slatkim. Kako podnosi stres. Kada su počele hormonalne promjene. Kakva joj je ishrana.
Vrlo često upravo tu počinje medicina. Ne u laboratoriji. Ne na ultrazvuku. Nego u razgovoru.
Laboratorijski nalazi predstavljaju fotografiju jednog trenutka. Oni su izuzetno važni, ali ne mogu uvijek prikazati funkcionalne poremećaje koji se razvijaju mjesecima ili godinama.
Organizam dugo uspijeva održavati ravnotežu. Tek kada više ne može, pojavljuju se promjene koje vidimo na nalazima. Zbog toga uvijek govorim studentima da ne liječe papir nego čovjeka
Ako pacijent kaže da nema energije, da ne može razmišljati kao prije, da mu opada kosa, da se budi umoran, da ima nadutost nakon gotovo svakog obroka, meni to nikada nije “sve je u redu”. Možda još nemamo konačan odgovor, ali imamo dovoljno razloga da nastavimo tražiti.
Mislim da je upravo to naša najveća odgovornost.
Posljednjih godina sve više govorite o probioticima. Da li oni zaista mogu imati značajnu ulogu u očuvanju zdravlja?
Apsolutno. Mislim da je upravo priča o probioticima jedan od najljepših primjera koliko se medicina razvila posljednjih godina. Nekada smo ih gotovo isključivo preporučivali uz antibiotike ili kod proljeva. Danas, zahvaljujući velikom broju kvalitetnih naučnih istraživanja, znamo da pravilno odabrani probiotički sojevi mogu imati mnogo širu ulogu.
Naš mikrobiom nije važan samo za probavu. On predstavlja jedan od ključnih regulatora imunološkog sistema, učestvuje u očuvanju crijevne barijere, proizvodnji određenih vitamina i bioaktivnih molekula te u stalnoj komunikaciji između crijeva, mozga i drugih organa
Kada je ta ravnoteža narušena, posljedice ne osjećamo samo u probavnom sistemu.
Danas sve više govorimo o disbiozi poremećaju sastava i funkcije mikrobioma koja se povezuje s brojnim hroničnim i upalnim stanjima. Naravno, mikrobiom nije jedini uzrok tih bolesti, ali je vrlo često važan dio njihove priče.
Šta to konkretno znači, kad se sve koriste probiotici?
U kliničkoj praksi probiotici se danas, uz standardno liječenje, koriste kao podrška kod sindroma iritabilnog crijeva, proljeva povezanog s antibioticima, funkcionalnih probavnih smetnji, pojedinih oblika upalnih bolesti crijeva u određenim fazama bolesti, rekurentnih vaginalnih i urinarnih infekcija, a sve više istraživanja ispituje njihovu ulogu kod metaboličkih poremećaja poput insulinske rezistencije i gojaznosti, alergijskih bolesti, atopijskog dermatitisa, određenih autoimunih bolesti, pa čak i u području mentalnog zdravlja kroz os crijeva i mozga, anksioznosti, depresije te neurodegenerativnih bolesti.
Ono što je posebno važno naglasiti jeste da danas više ne govorimo o probioticima kao jednoj grupi proizvoda. Govorimo o precizno odabranim probiotičkim sojevima. Kao što svaki lijek ima svoju indikaciju, tako i svaki probiotički soj ima područja u kojima je najbolje istražen. Zato je izbor odgovarajućeg probiotika jednako važan kao i odluka kada ga primijeniti.
Kao farmaceut i naučnik posebno me raduje što se medicina sve više okreće personaliziranom pristupu. Ne liječimo samo bolest, nego pokušavamo obnoviti narušenu ravnotežu organizma. Upravo u tome vidim najveću vrijednost probiotika. Oni nisu zamjena za zdrav način života niti za standardnu medicinsku terapiju kada je ona potrebna, ali mogu biti izuzetno važan saveznik u očuvanju mikrobioma, smanjenju upalnog opterećenja organizma i podršci prirodnim mehanizmima oporavka.
Vjerujem da će u godinama koje dolaze mikrobiom i ciljano odabrani probiotički sojevi postati sastavni dio personalizirane medicine
Ne zato što predstavljaju “čudesno rješenje”, već zato što sve bolje razumijemo da bez zdravog mikrobioma nema ni dugoročno zdravog organizma.
Sve više mladih ljudi obolijeva od autoimunih bolesti. Zašto?
Voljela bih kada bismo imali jedan jednostavan odgovor.
Nažalost, nemamo. Autoimune bolesti nastaju kao posljedica veoma složene interakcije genetike, okoliša, načina života, infekcija, hormona i imunološkog sistema. Međutim, ono što posljednjih desetak godina postaje sve jasnije jeste da mikrobiom predstavlja jednu od važnih karika u tom procesu.
Mi danas znamo da bakterije u crijevima učestvuju u sazrijevanju imunološkog sistema još od najranijeg djetinjstva. Ako se ta komunikacija poremeti, može doći do nepravilnog imunološkog odgovora.
Ne znači da će zbog toga neko razviti autoimunu bolest.
Ali znači da organizam može izgubiti dio svoje sposobnosti da razlikuje vlastito od stranog. Istovremeno živimo potpuno drugačije nego prije pedeset godina. Jedemo više ultraprerađene hrane nego ikada. Krećemo se manje. Spavamo manje. Djeca mnogo ranije dobivaju antibiotike.Izloženi smo ogromnoj količini stresa.
Sve to zajedno mijenja i naš mikrobiom.
Sve više govorite i o vezi između crijeva i mozga. Je li ta veza zaista toliko snažna?
Mislim da je upravo to područje koje će obilježiti narednu deceniju medicine.
Kada sam prije nekoliko godina prvi put govorila o osi crijeva i mozga, mnogima je to zvučalo gotovo egzotično. Danas više niko ozbiljan ne dovodi u pitanje postojanje te komunikacije.
Naše crijevo ima vlastiti nervni sistem sa stotinama miliona neurona. Kroz vagusni živac neprestano razmjenjuje informacije s mozgom. Bakterije proizvode brojne metabolite koji mogu uticati na nervni sistem, a istovremeno stres mijenja sastav mikrobioma.
To je dvosmjerna ulica. Zbog toga nije neobično što osoba pod velikim stresom razvije probavne tegobe. Ali nije neobično ni da dugotrajno narušena crijevna funkcija utiče na raspoloženje, kvalitet sna ili osjećaj iscrpljenosti
Savremena medicina više nije medicina jednog organa. Ona postaje medicina povezanih sistema. I upravo je to ono što me u ovom poslu i nakon više od dvije decenije rada i dalje fascinira.
Šta biste voljeli da ljudi zapamte nakon ovog razgovora?
Jednu jednostavnu istinu. Naše tijelo nikada nije protiv nas. Kada nas boli, kada šalje umor, kada se na koži pojave promjene, kada se infekcije vraćaju ili kada probava više nije ista, organizam ne pokušava da nas kazni. On pokušava da nas upozori.
Simptomi nisu neprijatelji. Oni su jezik kojim tijelo govori
Mislim da smo posljednjih godina postali jako dobri u tome da utišamo simptome. Mnogo smo lošiji u tome da saslušamo zašto su se pojavili.Ako bih jednom rečenicom mogla završiti ovaj razgovor, rekla bih ono što godinama ponavljam svojim pacijentima:
Budite znatiželjni prema svom tijelu, a ne ljuti na njega
Jer zdravlje ne počinje kada pronađemo pravi lijek. Zdravlje počinje onog trenutka kada odlučimo da svoje tijelo konačno počnemo slušati.
