Piše Emina Hadžić
Imati podršku u trenucima kad smo najranjiviji temeljna je ljudska potreba. Ipak, dogodi se da nam oni u koje najviše vjerujemo ne pruže sve što nam je u trenutku slabosti potrebno. Osjećaj napuštenosti u momentima kada tražimo ruku spasa ili samo nekog ko bi nas saslušao putokaz je koji nas vodi kroz životne kušnje i nevolje. Trenutak u kojem se osjetimo ostavljeno i zaboravljeno zareže se duboko u nas i taj rez boli više od bilo koje rane.
Teško je živjeti u boli koju izaziva spoznaja da nam osobe koje imaju posebno mjesto u našim srcima ne pružaju podršku za kojom očajnički žudimo. Ta tiha bol koja nagriza nutrinu našeg bića dovodi nas u stanje melankolije i ravnodušnosti.
Tiho i unutar sebe molimo za razumijevanje, za empatiju, za samo tračak priznanja da su naše borbe opravdane i valjane, ali prečesto naši krikovi nailaze na gluhe uši.
Svako to odbijanje služi nam kao bolan podsjetnik na prazninu koju smo doživjeli zabijajući dodatni klin u srce i produbljujući jaz između nas i onih za koje smo mislili da će stajati rame uz rame uz nas u bilo kojoj situaciji.
Tjeskoba zbog neispunjenja pritišće dušu bacajući sjenu čak i na najveća postignuća. Rađa se osjećaj razočarenja, narušavajući povjerenje i intimnost koji su nekad definirali naše odnose.
Ostajemo da se borimo i suočavamo sa činjenicom da nam ljudi koje najviše volimo nisu u stanju pružiti podršku. Unatoč tome da nam takvi odnosi ostavljaju gorak okus, moramo naučiti pronaći snagu, ustrajati u borbi s razočarenjima te se okružiti osobama koje će nas poticati i gurati ka naprijed, a ne sputavati i vući ka dnu.
U najmračnijim trenucima, kada svijet djeluje nepopustljivo i hladno, otkrivamo istinsku unutarnju snagu. Premda nam predstoji put prepun prepreka i boli, mi ćemo njime koračati hrabro i graciozno, znajući da nikad nismo sami sve dok u sebi nosimo toplinu, nadu i svjetlost.
